PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.

PROLOG: Kako putovati u Zambiju

Moj put u Zambiju ustvari je započeo negdje 1993. godine, kad sam odlučio studirati geografiju zbog Afrike koja je bila u središtu mog zanimanja. Neki interesi u mom životu toliko su dugo prisutni da sam gotovo i zaboravio zašto su tu i kako je do njih došlo . I eto, samo 15 godina poslije spremam se na svoje prvo veliko finale, putovanje u mjesto zbog kojeg sam ondje gdje jesam u profesionalnom smislu, mjesto o kojem je bila većina mojih seminara, svi stručni i popularno-znanstveni članci, i mjesto na čijoj sam problematici i diplomirao i koje je uvijek bilo početak i kraj mog znanstvenog rada. Mjesto koje nikad u životu nisam posjetio niti vidio, a koje je krcato očekivanjima, unaprijed stvorenim slikama, idejama i koje je iskonstruirano do te mjere da će sudar stvarnosti i njene slike u ogledalu možda razbiti baš to ogledalo. Kao unaprijed dogovoreni brak, a mlada je odabrana preko fotografije. Što kad napokon podignem veo, što ako u Africi shvatim da ustvari više volim Australiju? :)

OČI TVOJE GOVORE DA ME VIŠE NE VOLE

Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.

Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.

Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.

Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.

Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.

Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.