BOŽE MOJ, LASTOVO (fotografije)

Pogled s našeg balkona u Pasaduru, otok Prežba


















Lučica

Skrivena luka sa svjetionikom Struga iz 1839.


















Naselje Lastovo


















Tuneli JNA kojima je ispresijecan čitav otok























Unutar tunela. JNA je napustila Lastovo 1992. godine


















Devastirane vojarne JNA u Pasaduru





















U spilji Pod Veji vrh. Tei (na slici) zahvaljujem na fotografijama

PANTA REI

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star

RONDO (kraj)

Sljedeći dan čekala nas je poduže vožnja od Baških Oštarija do Rijeke i Malinske, naravno po jadranskoj magistrali. Čudo cestogradnje iz šezdesetih, danas je to samo loša vijugava cesta koja prolazi kroz sela romantičnih naziva tipa Cesarica i malo manje romatičnih odlagališta šute i građevnog materijala. Predimenzionirani apartmani i neuređene prilazne ceste i nisu bile neki prizor tako da je većina odlučila prespavati putovanje do Rijeke. Grad nas je dočekao svojim (kako su nam objasnili) tipičnim vremenom - oblačno i vruće.


















Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.

Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.


















Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.