REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.