DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.

PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (kraj)

Drugo jutro Beograd kao da se nije želio pokazati. Neboderi, mostovi preko Save i Dunava, mnogobrojni parkovi - sve je bilo omotano sivom koprenom od sitnih kapljica kiše. Mirisi s obližnje tržnice podsjećali su na Sarajevo prije rata. Krenuo sam u besciljnu šetnju po širokim avenijama, a Sarajevo se i dalje tu i tamo pojavljivalo iza ugla. Ispred Skupštine bio je bezimeni štrajk, po Terazijama je u koloni vozilo bezbroj taksija i jedna freza, a posvuda su spavali psi lutalice i tražili koji topao kutak gdje bi se sakrili od kiše i magle. Adrese i panorame iz Politikinog zabavnika čekale su na svakom semaforu. Prvi put doživljavam Beograd i Srbiju izvan konteksta, ali grad kao da je bio melankoličan, pa se nije htio do kraja pokazati. Stari, građanski Beograd isprepleo se s kapitalizmom, neimaštinom i sveobuhvatnom bijedom koja ga je nagrdila. Razgovorljivi taksist uz frivolne priče o ratu pomješane s nostalgijom doveo me do hrama sv. Save, monumentalnog zdanja od mramora koje nikako da se završi. Unutra skele, najlon, prašina i strojevi pokraj ikona i lelujavog plamena svijeća. Kada bude gotov, bez problema će moći primiti 10 000 ljudi.

Nakon sv. Save krenuli smo prema Kalemegdanu, staroj vojnoj utvrdi iznad ušća Save u Dunav. S vrha tvrđave pogled je pucao na Veliko ratno ostrvo, ali šumoviti otok jedva se nazirao kroz sumaglicu. Šteta, možda drugi put. Boemska četvrt Skadarlija bilo je sljedeće odredište. Restoran "Šešir moj" obećavao je dobru hranu i zabavu u stilu Beograda iz 19. stoljeća. Unutra nas je dočekao ciganski bend i glumica u raskošnoj haljini koja je zabavljala goste. Svirači su ubrzo došli do našeg stola i znakovitim pogledima tražili nagradu za svoj trud. Par stotina dinara i mogao sam odabrati neku pjesmu. Uslijed manjka inspiracije i nepoznavanja srpske glazbe, ubrzo se restoranom širila zvonka melodija s otoka Brača. Činilo se da su tri nakvarcane plavuše za susjednim stolom bile jako zadovoljne odabirom. Uz odličnu hranu, zveckanje čaša i recital o Cvijeti i njezinom žaketu, dan se primakao kraju.

Sutradan je Beograd ponovo bio neumoljiv. Posvuda magla, ali pred nama su ionako bile radne obaveze pa smo za kraj dana ostavili samo Kuću cvijeća. Čim su predavanja završila, sjeli smo u taksi i krenuli prema Dedinju. Bio je kraj radnog dana i kolone automobila čekale su ispred semafora u nastojanju da svoje vlasnike što brže vrate kući. Pred Kuću cvijeća stigli smo u 16:20, i prema turističkom vodiču preostalo nam je još gotovo dva sata za razgledavanje, ali stražar na ulazu u Muzej nije dijelio naše mišljenje. Kuća cvijeća se zatvara u 16:00 i mi smo, nažalost, zakasnili. Stepenice koje su vodile do Tita već su bile u mraku, sakivene iza stražarske kućice. Sva glupa pitanja o preranim dolascima ovdje su nam se upravo nasmijala u lice. Beograd sam posjetio dvadeset godina prekasno, a s ove točke gdje sam stajao, dvadeset minuta i dvadeset godina uopće se nisu činile kao neka velika razlika.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (početak)

"Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom u subotnje poslijepodne. Jer tuga, tih nekih sat i pol puta, upravo tu, baš meni, ne pokazuje niti jedan trag svojega porijekla." (D. Rešicki)

Sve je relativno, rekao je Einstein, pa tako i vrijeme. No, siguran sam da stvarajući teoriju relativnosti na pameti nipošto nije imao naš vlak koji je stajao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u jedno prosinačko prijepodne. Vrijeme polaska bilo je 11:00, ali vlak je u polasku kasnio 10 minuta, možda i 10 godina, a za nekoga možda i kretao prerano. Odredište je bilo - Beograd. Zvižduk s perona naposlijetku nas je izvukao iz prostorno-vremenske petlje i krenuli smo put Srbije. Pred nama su bila bezbrojna slavonska sela koja kao da se trse postati gradovi. U svom nastojanju zastala su na pola puta pa se diče velikim betonskim kućama i pastelnim fasadama među opustjelim njivama.

-"Jeste li već prije putovali u Srbiju?", upitao me je pogranični policajac u Šidu. Stigli smo na granicu i trebalo je pokazati dokumente.
-"Ne, nikad".
-"Ne zaboravite se registrirati na policiji", odgovorio je ne obazirući se na moju očitu geografsku manjkavost. Vožnja se nastavila, a Beograd nas je dočekao sakriven u sutonu i sumaglici. Putem do kolodvora visoki i moderni neboderi izmijenjivali su se sa siromašnim kartonskim nastambama u blatu. Beograd je očito podvojena ličnost. Stigli smo u naš stan u blizini Brankovog mosta i s pogledom na trošnu, usamljenu kućicu utonuli u san.

GRAD DUHOVA

Putovanje u Iran je i dalje u stanju pripravnosti, situacija je takva kakva je, za sada ništa od novih putovanja. Kopajući po internetu pronašao sam jako zanimljiv blog Elene Filatove koja je putovala u Černobil i osim odličnog teksta ima i još boljih fotografija.

Ghost Town by Elena Filatova

روز شنبه تهران

"Perhaps he knew, as I did not, that the Earth was made round so that we would not see too far down the road."

DESETO POGLAVLJE: Out of Africa

"Forget it. This water lives in Mombassa anyway."

Prije povratka ostalo nam je nekoliko slobodnih dana u Livingstoneu, tek toliko da nam prerevni prodavači počnu ići na živce. Bijela boja kože u turističkim mjestima očito je sinonim za hodajuću vreću novca, pa su nas lokalni umjetnici i obrtnici na svakom koraku pozivali da posjetimo baš njihov dućan i razgledamo ručno rađene drvene žirafe, posuđe od kravljih kostiju ili plemensku odjeću. Ujutro pretposljednjeg dana smo se spakirali i oprostili od Manu i Matthiasa. Odlazak iz Livingstonea stvarno se doimao kao oproštaj. Na autobusnoj stanici okupila se hrpa ljudi, bilo je i nekakvog komešanja, a ja sam se pravio sa su svi ovdje zbog nas i da su se došli pozdraviti. Krišom sam mahnuo nepoznatoj ženi koja je ostala posljednja na stanici. Mahanje je jedna tako afrička stvar. Sedam sati kasnije ponovo smo bili u Lusaki, koja se nakon Livingstonea činila mnogo iskrenijom nego prvi put. Hladne sobe s grubim smeđim namještajem i mrežama za komarce ispratile su posljednju noć u Africi. Kroz prozor se nisu vidjele ni zvijezde ni grane baobaba. Sutradan smo već bili u zraku, visoko iznad oblaka koji su zastrli ispucalu zemlju. Sniježna kapa Kilimanjara nadvisivala je i najviše oblake.

Frankfurt nas je dočekao topao i užurban. Zrakoplovnu kartu do Zagreba bacio sam u smeće i završnih 13 sati putovanja proveo vlaku. Jednolični njemački gradovi izmjenjivali su se na prozoru, a sirena lokomotive od umora i sna pretvarala se u riku afričkih slonova.