GUARDA CHE LUNA (početak)

Postoje teorije koja objašnjava zašto se ljudi čudno ponašaju za punog mjeseca. Svojom gravitacijskom silom Mjesec utječe na gibanje voda na Zemlji. Nekada jače, a nekada slabije privlači mora i oceane što mi poznajemo kao plimu i oseku. Ljudi su isto tako 80% sastavljeni od vode: pojedinačno to nije velika masa, i tek kad se zaokruži i u cijeloj svojoj veličini pojavi na nebu, Mjesec u nama uspije izazvati svojevrsnu plimu. Voda u nama se uznemiri, uztalasa i mi postajemo mali oceani osjećaja i nemira koji dugo u noć leže budni u krevetu i prevrću se, ne shvaćajući uzroke svoje nesanice.

Kad smo krenuli na put te večeri bio je pun mjesec.

Pred nama je bilo nešto manje od 1000 km, i (što smo tek kasnije saznali) jedanaest presjedanja. Naša mala HŽ kompozicija već nas je čekala usidrena na peronu. Nekako smo dogurali svu našu prtljagu i popeli se, a vlak je uskoro krenuo. Noćna vožnja dolinom Save mogla je započeti. Petra, kršna Dalmatinka s preozbiljnih dvadeset i nešto godina brinula se za našu papirologiju (putne karte), pa smo se Jasmina i ja mogli opustiti odmah otvarajući kekse i sokove koje smo spremili za put. Svi troje dovoljno se dobro znamo da se smatramo prijateljima, ali opet nedovoljno dobro da bismo šutjeli čitavo vrijeme. U naše rapsrave ubrzo se uključila i jedina preostala putnica u kupeu – mlađahna Slovenka razočarana Europskom unijom. Nakon pola sata razgovora došli smo do njene stanice, pozdravila nas je i onako s vrata dramatično viknula 'Ne idite u EU!' kao da nas u najmanju ruku upozorava na neku mističnu opasnost koja nas čekala na putu do našeg odredišta. Pred nama je bila još cjelonoćna vožnja kroz planine, a u kupeu su se izmjenjivala lica.

Blijeda zora uskoro je svanula s prvim pahuljama snijega. Iskrcali smo se na kolodvoru, ali do sljedećeg vlaka preostalo nam je nekoliko sati. Siv i bezličan dan nad gradom nije mamio u šetnju. Svejedno, nakon posjeta kolodvorskim WC-ima malo smo protegnuli noge...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (kraj)

Katarina nas je čekala na kolodvoru u Bredi. Bila je prepuna doživljaja sa svog vikend-druženja s rodbinom. Nije ih sve niti stigla ispričati, a mi smo već stigli u Venlo gdje smo presjedali na autobus. Tamo su se skupili neki ljudi za koje se ispostavilo da idu u Baarlo istim poslom kao i mi. Bili su tu Dule i Marija iz Srbije, Cecilia iz Finske i hrpa Nizozemaca. Ukrcali smo se u autobus i nakon kraće vožnje stigli smo do romantičnog dvorca u Baarlu. Pet nezaboravnih dana bilo je pred nama.

Toliko ljudi, toliko jezika, toliko razlika! Bilo je zanimljvo razgovarati s Alinom o životu u Cluju, slušati Imeldin irski naglasak ili promatrati Nastju u njenom krznenom kaputu u kom je izgledala kao da je ispala iz «Doktor Živaga». U slijedećih pet dana shvatili smo da je nizozemska hrana očajna, da sa svojim prijateljima iz Srbije možemo razgovarati o svemu, ali ne i o ratu, posjetili smo Antwerpen, a pale su i neke simpatije i neke suze... Uvijek ću pamtiti Kaija i njegov smijeh, Draganu i njene pokušaje pomirbe iako se oko ničega nismo posvadili, Polonino neprestano izvikivanje «Piran je naš» svaki put kad bi nas ugledala i Svenjinu zaluđenost stolnim nogometom.

Jednu večer Katarina i ja smo se napili «Amara», ona je izvukla neki crveni ruž za usne i namazala se (i mene po obrazima), i onda smo tako polupijani i rumeni teturali po dvorcu, cerili se i nasmijavali ljude. Jedina koja je prihvatila našu šalu bila je Pille, dobra stara Pille koju je bilo tako lijepo ponovno susresti. Bila je to jedna od onih večeri kad te baš briga za probleme koji te muče, za ispite i nedovršene projekte koji su čekali u Zagrebu, za sutrašnju glavobolju, za podsmjehe drugih. Bili smo samo ja i Katarina i osjećaj sreće koju je Amaro samo malo iskrivio, ali koji je bio stvaran i iskren.

Nakon nekoliko dana trebalo se otrijezniti – slijedio je povratak kući. Neki su se tome više razveselili, a neki manje. Ipak, intenzivno druženje sa 250 ljudi strahovito isprazni čovjeka, i mi smo se trebali vratiti u Hrvatsku, ali i k sebi. Veći dio putovanja sastojao se od tišine i zurenja kroz prozor. Klokotanje tračnica i sladak okus «Vlaa» ispratio nas je do Zagreba: vrijeme je da se napokon vratimo u vlastite kolosijeke...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (šesti dio)

Kupujući tramvajsku kartu naučili smo nešto o nizozemskom jeziku. G se čita kao h, i to ne kao obično h, nego kao da pokušavamo pljunuti, pa se npr. Haag čita Hahrhr. Tako smo se nemalo iznenadili kad smo na kiosku zatražili kartu za 'Ševeningen'. Žena nas je samo čudno pogledala i odmahnula glavom. Nakon kraćeg objašnjavanja shvatili smo da tražimo kartu za S-hrheveningn. Ponešto oderanog grla sjeli smo u tramvaj i krenuli na Atlantik. Naknon kraće vožnje izašli smo iz gradskog područja i nastavili se kretati golim krajolikom prekrivenim travom.
Uskoro smo došli i do cilja. Tramvaj je jurio plažom, s desne strane bili su pješčani brežuljci, a s lijeve uznemireno more. Mi smo sišli s tramvaja i odmah osjetili pijesak pod nogama. Pred nama je bio Atlantik, veliki valovi i mutna voda. Scheveningenska plaža bila je prepuna šetača. Ljudi su došli sa svojim obiteljima na piknik, neki su šetali pse, drugi su se igrali s frizbijem. Petra i ja smo odlučili isprobati more, ali nismo uspjeli doći više od par metara od obale. Osim što je bila prljava, voda je bila i jako hladna. A mi smo svojim krikovima skrenuli pažnju na sebe. Na trenutak je pola plaže promatralo mene i Petru kako se špricamo i imitiramo scene iz Baywatcha. Atlantik je bio savršen završetak dana. Iako smo bili umorni, miris mora i zvuk valova kao da nas je osvježio.

Još smo se popeli i na dok odakle je pucao pogled daleko na pučinu. Pred nama je bio i poznati zatvor koji je više nalikovao boljem hotelu. Tamo nas ipak ništa nije vuklo. U par rečenica podsjetili smo se negativnih uspomena koje nas vežu za neke protekle događaje, a onda mu okrenuli leđa i vratili se u Amsterdam.

Prije večere trebalo se otuširati. Otvorio sam torbu i tek tada shvatio da nisam ponio ni jedan veliki ručnik, a bome ni plastične šlape. Jedini ručnik u torbi bio je onaj za lice, dimenzija oveće salvete. Što je, tu je, uzeo sam ga i bos krenuo prema tuš-kabinama. Već prvi korak unutra uvjerio me da više nikad neću zaboraviti ponijeti te glupe šlape. Pločice su bile prepune odrezanih noktiju (bolje rečeno pandži) koje su mi se zabijale u stopala. Nakon što sam ih isprao, krenuo sam se na brzinu otuširati. Ipak nisam bio dovoljno brz da izbjegnem velike mlazove pišaline koji su se počeli slijevati po podu iz susjedne tuš-kabine. Isprao sam se, izjurio sam brzinom munje, obrisao se onim svojim ručnikom-papirnatom maramicom i zauvijek se oprostio s njim. Završio je u košu za smeće, a ja sam 'tuširanje' završio s dva paketa alkoholnih vlažnih maramica u svojoj sobi. Mislim da bih se osjećao čišće i da sam se valjao u blatu, a ne ovako. Nakon kraćeg druženja u baru gdje smo ispisivali razglednice, krenuli smo spavati. Sutra se nalazimo s Katarinom i krećemo na jug, u gradić Baarlo. Tamo ćemo sljedećih pet dana provesti u romantičnom dvorcu sa još 250 ljudi iz cijele Europe.