DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.