GUARDA CHE LUNA (drugi dio)

Grad se i nije pokazao previše gostoljubivim. Ulice su bile prazne, bilo je poprilično hladno, a nitko nam nije htio usitniti eure za garderobu - ni na kiosku ni u dućanu. Napravili smo krug po centru i vratili se na kolodvor. Vlak je ionako uskoro polazio pa smo vrijeme kratili promatrajući kako se slova na info ekranu mijenjaju velikom brzinom. Obožavam gledati ekran s dolascima i odlascima na kolodvoru. Daje mi uzbudljiv osjećaj kretanja i putovanja. Uskoro smo zauzeli mjesto u vagonu i vožnja se mogla nastaviti.

Da prikratim vožnju izvadio sam knjigu. Moja suputnica (postarija crnomanjasta gospođa) to je primijetila i obratila mi se s: ''Dete, pa ti govoriš srpski!''. Nakon kraćeg čavrljanja oboje smo zašutjeli. O čemu se uopće razgovara s ljudima koji sjede do tebe u vlaku? Ona je zurila kroz prozor očekujući stanicu gdje će ju dočekati kćer (oboje su davno emigrirali iz južne Srbije), a ja sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam dojam da se vozim u najsretnijem vlaku na svijetu. U jednom odjeljku četiri su nakvarcane plavuše igrale jamb i glasno se smijale. Zubi požutjeli od kave i cigareta pojavljivali su se i nestajali iza crveno našminkanih usana. Ispred mene su se upoznavali dečko i cura - on s juga države, ona sa sjevera, veselo su pričali kao da se otprije znaju. Jedno je dijete skakutalo od sjedala do sjedala i hihotalo se svakome tko ga je pogledao. Kontrolor je sve to nadzirao hodajući od putnika do putnika i kad bi provjerio kartu svakoga bi prijateljski potapšao po leđima. Krajolik kroz koji smo prolazili odisao je visokim standardom, kulturom i nekakvim uzvišenim redom. Bila je to stvarno neobična vožnja, a opet u njoj nije bilo ništa posebno.

Došao je red na novo presjedanje. Gospođa iz Srbije izišla je na našoj stanici i dok smo mi teglili torbe prema kolodvorskim klupama nju je dočekala kćer, vjerujem identična svojoj majci otprije 30 godina. Bacile su se u zagrljaj i nestale iza ugla rastežući samoglasnike u živahnom razgovoru. Još par sati i novi vlak je bio pred nama.

Jurili smo kroz sniježni krajolik, a onda je vlak bez ikakvog razloga stao. Metalni glas kroz zvučnike non stop je nešto ponavljao, ali mi ga nismo razumjeli. Jedno drugog nagovarali smo da se obrati dečku do nas da nam objasni o čemu se radi. Našu djetinjastu svađu on je prekinuo riječima: ''Ali ja vas razumem''. Zbog nesreće na pruzi trebalo je presjesti na autobus. Uskoro smo stigli do stanice i ponovno se ukrcali u vlak.

Ovaj put u vagonu je bila gužva, a sjedala su bila numerirana, što nas je zbunilo jer naše karte nisu imale broj. Pravili smo se da to ne vidimo. Nekako smo se progurali do praznih sjedala i nastavili vožnju. Vlak je jurio i svaki put kad bi uletio u tunel nama bi se začepile uši. Već je počela padati noć, a nas je očekivalo zadnje presjedanje. Ovaj put nas je na stanici dočekala grupa ljudi u žučnoj raspravi. Jedan od sudionika tada je povikao ''Zvat ću miliciju!'' i grupa se ubrzano razišla. Činilo se kao da uopće nisam otišao od kuće.

Brzo smo uletjeli u crveni dvokatni vlak i nastavili vožnju do pograničnog gradića na zapadu zemlje. U vagonu smo se raspričali što je privuklo pažnju nekih putnika. ''Oprostite, kojim to jezikom govorite? Hrvatskim? Aha. A razumijete li Makedonce? Ne. A Srbe?'', i tako redom. Prije nego što im je ponestalo slavenskih nacija, već je na red došla naša stanica. Na peronu su nas čekali Martin i Goran, veselo se smiješeći iako ih nikad prije nismo upoznali. Ponijeli su torbe uz naše zahvalne poglede, a onda smo svi skupa nestali iza ugla...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (peti dio)

Osvanula je nedjelja, dan rezerviran za upoznavanje Nizozemske. Još u Zagrebu za tristotinjak kuna kupili smo euro domino kartu kojom se može četiri dana voziti vlakom po cijeloj zemlji. Odlučili smo posjetiti Rotterdam i Delft, a još neka mjesta su nam slučajno upala u itinerar. Putem do kolodvora jedan transvestit nas je pozdravio, dignuo palce u zrak i rekao «Everything's gonna be great!». Bio je potpuno u pravu.
Nizozemski vlakovi funkcioniraju odlično, svi službenici na kolodvoru govore engleski, a međugradske linije kreću svakih 20 minuta. U roku od dvije minute bili smo na vlaku za Delft. U čistom, urednom i brzom vlaku na kat sjeli smo na gornji kat i promatrali sunčane pejzaže u našoj dvosatnoj vožnji... Posvuda ravnica, ali naglašeniji je bio dojam urednosti – nigdje ničeg što bi iskakalo. Neizorana livada, žbunje uz cestu, ma kakvi. Izgledalo je kao da se vozimo kroz veliki vrt. U početku je to djelovalo smirujuće, ali kasnije je počelo i smetati. Sve je djelovalo umjetno, Nizozemci su apsolutno svaki komad divljine i prirode u svojoj državi uspjeli zatomiti i upregnuti u nešto kultivirano i ljudsko. A tu su naravno i vjetrenjače, simbol Nizozemske čije su se elise mjestimično pojavljivale iza šume.

Stigli smo do Delfta, romantičnog gradića u kojem je jednom davno izmišljen mikroskop. Grad je izgledao poput razglednice. Sve je bilo šareno i dotjerano, na mostovima su bile okačene teglice s cvijećem, a starinske prozore sakrivale su raznobojne tende. Stvarno ti dođe da se ubiješ od sve te savršenosti i uređenosti. Mi se ipak nismo ubili nego smo skoknuli do obližnjeg supermarketa i kupili hrane. U hladu kraj katedrale sjeli smo na klupicu i promatrali ljude. Tada su na obližnjoj crkvi zazvonila zvona i upozorila nas da trebamo krenuti dalje. A zvona u Nizozemskoj zvone u melodijama. Naime, u tornju se ne nalazi samo jedno zvono nego bar njih dvadesetak različite veličine poredanih po ljestvici. Kad zazvone imate dojam da zvoni bar 20 crkava istovremeno.

Naša sljedeća postaja bio je Rotterdam, potpuno drukčiji od Delfta (iako je i on bio savršeno uređen). Grad je u Drugom svjetskom ratu sravnjen sa zemljom i trebalo ga je izgraditi iz početka. Posvuda oko nas bili su pravokutni neboderi od stakla i čelika, moderna zdanja dizala su se stotinama metara u zrak. Bilo je to nevjerojatno osvježenje, kao da smo hodali nekim američkim gradom. Rotterdam je inače i druga najveća morska luka na svijetu, pa smo obišli staru luku pretvorenu u muzej. Bila je prepuna starih brodova, sidara prekrivenih hrđom, a s visećeg mosta na izlazu iz luke pružao se spektakularan pogled. Zanimljivo je bilo vidjeti i gradsku policiju kako patrolira gradom na konjima. Jiiiihaaa!

Mi smo u svom brzom tempu krenuli natrag u Amsterdam, ali odlučili smo još navratiti do Haaga i Sheveningenskog zatvora...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...