Mazhandu bus tog je jutra bio pun. Na monitorima su puštali Kung-fu pandu s kineskim titlovima. Zambija je jedna od zemalja u Africi koja je najviše pala pod kineski utjecaj, rudnici bakra, rijetkih minerala i rijetki rudnici dijamanata, sve je to bilo u rukama diva s istoka. Pred nama je bilo više od 400 kilometara vožnje. Prošli smo kroz Kalomo, grad s bankama bez novca i benzinskim postajama bez goriva. Prošli smo kroz Mazabuku i opet vidjeli njezine divovske šećerane. Prešli smo Kafue i došli u Lusaku, tako iskren grad u svoj svojoj jednostavnosti. Sutradan je polijetao naš zrakoplov. Joseph nas je odveo do zračne luke na kraj grada. Dan je bio prekrasan, žuto-narančast i bezbrižan. Vjetar je povijao grane stabala u savani, a žuta ispucala trava šuškala je u očekivanju prvih kiša.
Moj drugi posjet ovom kontinentu primakao se kraju, a u tom trenutku mi se činio i posljednjim. Možda je ipak malo previše siromaštva, bijede i nepravde na ovome svijetu, a ja ne želim stajati na crvenim svjetlima. Umjesto autobusa, došetali smo do aviona i uspeli se uz stepenice. Bila je topla ljetna večer, jednaka takva čekala me u Zagrebu koji se sad činio godinama daleko.Tada mi se činilo da u Afriku više nikada neću ići, ali danas mi se opet čini da život ipak ne daje konačne odgovore.
1 komentar:
ja mislim da bi više trebao pisati o meni!
Objavi komentar