PUT U INVERNESS (kraj)

Ne znam što je bilo u torbama koje sam otvorio u Walesu i što je iz njih tada izašlo, ali već putem do Glasgowa nešto nije bilo u redu. Stvari koje sam ostavio u Zagrebu odjednom su se našle u vlaku i sjele između Nikoline i mene. Stigli smo u Glasgow oko ponoći i nisam mogao zaspati iako je dan bio jako naporan. Drugo jutro Nikolina je došla po mene, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Osjećao sam da mi nešto sjedi na plućima i ne da mi da dišem. Mislio sam da je stvar u umoru, no ni drugi dan ništa se nije promijenilo. Zabrinuta, Nikolina bi provela dan u šetnji puštajući da se odmaram, a ja bih ostao u hostelu i prevrtao se po krevetu. Sljedeći dan malo sam protegnuo noge i ustanovio da je Glasgow ružan grad. Ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 5:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Trećeg dana bilo je još gore i morali smo se vratiti kući.

Iz Londona smo krenuli za Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. "To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista", dodao je. Krenuli smo prema Ipswichu i iskrcali se u 'Oh dr. Beeching' Harwichu, ali tamo nas nije čekao omanji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Hoek van Holland u Nizozemskoj stigli smo debelo iza ponoći. Tamo smo hvatali vlak za Amsterdam u koji smo stigli nešto prije četiri sata u jutro.

Čekajući da svane upoznali smo više ljudi nego tokom dosadašnjih deset dana putovanja. Sjeli smo na tlo kraj kontejnera u blizini željezničkog kolodvora da bi nam se uskoro pridružio podeblji Alžirac iz čijeg je trbuha dopirao arapski turbo-folk. Požalio nam se da ga je Amsterdam zaveo brojim užicima kojima čovjek ne može odoljeti. Godinama je radio da bi svoju ušteđevinu spiskao za jednu noć u kasinu. "Casino take away my life, my wife, my car, my kids", ponavljao je njišući se u ritmu muzike iz svog trbuha i s drogiranim osmjehom na licu. Nakon petnaestak minuta druženja mahnuo nam je i pozvao nas u Alžir, sjeo u taksi i nestao iza ugla. Slijedio je gluhi svirač gitare iz Južne Afrike, istovremeno sretan i nesretan zbog svog 'sranjskog života'. Sa istim drogiranim osmjehom i uz pokoju melodiju s gitare ispričao nam je svoju priču o mladiću koji se ne snalazi u životu za njega namijenjenom od strane obitelji i društva. 'My life is like Monday morning', ponovio je nekoliko puta, rukovao se s nama, a onda je i on nestao iza istog onog ugla.

Do jutra smo se družili sa Švicarcem koji je pokazivao neobičan interes za Jugoslaviju. Govorio je naš jezik i poznavao razlike između hrvatskog i srpskog, koji je naučio boraveći u Srbiji pola godine. Kad smo došli do vječne teme rata i krivnje shvatio je da žuri na vlak. Ubrzo je svanulo i došli smo do hostela, a ja sam bio na rubu snaga. Takvom rubu da je na kraju po mene došla hitna u pratnji tri policajca, jer su sumnjali da sam se predozirao. Bolničarka je objasnila Nikolini da moje tijelo protestira zbog napora koje sam mu priuštio u zadnje vrijeme i da mi je potrebno puno odmora i hrane. Put smo nastavili sljedeći dan: Duesseldorf, Muenchen pa Zagreb.

Glavni kolodvor i ja bili smo prazni tog jutra. Sve silne odluke koje sam donio onih neprospavanih noći u Škotskoj, tada sam bio tako siguran da ću ih ostvariti. Sada u Zagrebu činilo se da sam ih zaboravio spakirati u torbe, ostale su pod znojnim plahtama u Glasgowu gdje su i donesene.

Put u Inverness za sada ostaje prazan.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (šesti dio)

Kupujući tramvajsku kartu naučili smo nešto o nizozemskom jeziku. G se čita kao h, i to ne kao obično h, nego kao da pokušavamo pljunuti, pa se npr. Haag čita Hahrhr. Tako smo se nemalo iznenadili kad smo na kiosku zatražili kartu za 'Ševeningen'. Žena nas je samo čudno pogledala i odmahnula glavom. Nakon kraćeg objašnjavanja shvatili smo da tražimo kartu za S-hrheveningn. Ponešto oderanog grla sjeli smo u tramvaj i krenuli na Atlantik. Naknon kraće vožnje izašli smo iz gradskog područja i nastavili se kretati golim krajolikom prekrivenim travom.
Uskoro smo došli i do cilja. Tramvaj je jurio plažom, s desne strane bili su pješčani brežuljci, a s lijeve uznemireno more. Mi smo sišli s tramvaja i odmah osjetili pijesak pod nogama. Pred nama je bio Atlantik, veliki valovi i mutna voda. Scheveningenska plaža bila je prepuna šetača. Ljudi su došli sa svojim obiteljima na piknik, neki su šetali pse, drugi su se igrali s frizbijem. Petra i ja smo odlučili isprobati more, ali nismo uspjeli doći više od par metara od obale. Osim što je bila prljava, voda je bila i jako hladna. A mi smo svojim krikovima skrenuli pažnju na sebe. Na trenutak je pola plaže promatralo mene i Petru kako se špricamo i imitiramo scene iz Baywatcha. Atlantik je bio savršen završetak dana. Iako smo bili umorni, miris mora i zvuk valova kao da nas je osvježio.

Još smo se popeli i na dok odakle je pucao pogled daleko na pučinu. Pred nama je bio i poznati zatvor koji je više nalikovao boljem hotelu. Tamo nas ipak ništa nije vuklo. U par rečenica podsjetili smo se negativnih uspomena koje nas vežu za neke protekle događaje, a onda mu okrenuli leđa i vratili se u Amsterdam.

Prije večere trebalo se otuširati. Otvorio sam torbu i tek tada shvatio da nisam ponio ni jedan veliki ručnik, a bome ni plastične šlape. Jedini ručnik u torbi bio je onaj za lice, dimenzija oveće salvete. Što je, tu je, uzeo sam ga i bos krenuo prema tuš-kabinama. Već prvi korak unutra uvjerio me da više nikad neću zaboraviti ponijeti te glupe šlape. Pločice su bile prepune odrezanih noktiju (bolje rečeno pandži) koje su mi se zabijale u stopala. Nakon što sam ih isprao, krenuo sam se na brzinu otuširati. Ipak nisam bio dovoljno brz da izbjegnem velike mlazove pišaline koji su se počeli slijevati po podu iz susjedne tuš-kabine. Isprao sam se, izjurio sam brzinom munje, obrisao se onim svojim ručnikom-papirnatom maramicom i zauvijek se oprostio s njim. Završio je u košu za smeće, a ja sam 'tuširanje' završio s dva paketa alkoholnih vlažnih maramica u svojoj sobi. Mislim da bih se osjećao čišće i da sam se valjao u blatu, a ne ovako. Nakon kraćeg druženja u baru gdje smo ispisivali razglednice, krenuli smo spavati. Sutra se nalazimo s Katarinom i krećemo na jug, u gradić Baarlo. Tamo ćemo sljedećih pet dana provesti u romantičnom dvorcu sa još 250 ljudi iz cijele Europe.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (treći dio)

Stvari sam ostavio jednom od rijetkih slobodnih ležajeva i počeo se raspremati. Većina ljudi u sobi imalo je kojih 40ak godina, a polovica su bili crnci. Mislim da ih je dobar dio ovaj hostel smatrao svojim domom, i to iz razloga što drugi nisu imali. Jedan od njih u ormariću je držao uokvirenu fotografiju na kojoj je bila mlada žena s djetetom, pretpostavljam njegova obitelj. Svi su se trudili biti tihi i neprimjetni da slučajno ne bi uznemirili svog susjeda. Navečer kada bi se svjetla prigušila imao sam dojam da oko mene hodaju crne sjene, a ne ljudi.

Napokon krenuh. Susreli smo se s Igorom i Majom iz Moskve i Cindy iz Berlina, i sve nas ovako multietnične domorodac Floor poveo je u obilazak grada. Za Amsterdam kažu da je uz Pariz i Barcelonu najljepši grad u Europi. Iz Floorove priče moglo se uglavnom čuti kojim je ratom što osvojeno, kojom kolonizacijom i trgovinom što izgrađeno i tako redom. Uostalom, kao i većina gradova Europe i ovaj je u prošlosti građen pljačkom i otimanjem. Preskakivali smo kanale koji su podsjećali na Veneciju, divili se arhitekturi koja je tako spretno miješala drvo i kamen, sklanjali se od pomahnitalih biciklista kojih u gradu ima na desetke tisuća, prelazili preko grandioznih mostova i u razgovoru došli do restorana sa surinamskom kuhinjom. Bio je to moj prvi surinamski ručak, ali nadam se da ne i zadnji. Nemam pojma što sam pojeo, ali znam da je sve bilo vrlo ukusno i vrlo vrlo ljuto, ali to nije bila ljutina od koje me kasnije bolio želudac. Jedina posljedica uz sitost je bila ugodna toplina koja mi je do kraja dana strujala tijelom i štitila me od hladnih vjetrova s obližnjeg Atlantika. U obilasku nas je uhvatila večer i mi smo se požurili natrag u hostel spremiti se za izlazak.

Ipak je subotnja večer bila pred nama, a mi mladi i poletni željeli smo iskusiti amsterdamsku noć. Još na putu ovamo odlučili smo da ćemo kupiti čokoladu s travom i istražiti koje posljedice ostavljaja konzumiranje iste u većim količinama. Floor je sjeo na bajk i otišao kući, a mi smo se pozdravili s Igorom i Majom (koji su također odsjedali u hostelu «Kod Isusa») i dali se u potragu. Četvrt crvenih svjetiljki bila je prepuna ljudi...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...