KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (šesti dio)

Kupujući tramvajsku kartu naučili smo nešto o nizozemskom jeziku. G se čita kao h, i to ne kao obično h, nego kao da pokušavamo pljunuti, pa se npr. Haag čita Hahrhr. Tako smo se nemalo iznenadili kad smo na kiosku zatražili kartu za 'Ševeningen'. Žena nas je samo čudno pogledala i odmahnula glavom. Nakon kraćeg objašnjavanja shvatili smo da tražimo kartu za S-hrheveningn. Ponešto oderanog grla sjeli smo u tramvaj i krenuli na Atlantik. Naknon kraće vožnje izašli smo iz gradskog područja i nastavili se kretati golim krajolikom prekrivenim travom.
Uskoro smo došli i do cilja. Tramvaj je jurio plažom, s desne strane bili su pješčani brežuljci, a s lijeve uznemireno more. Mi smo sišli s tramvaja i odmah osjetili pijesak pod nogama. Pred nama je bio Atlantik, veliki valovi i mutna voda. Scheveningenska plaža bila je prepuna šetača. Ljudi su došli sa svojim obiteljima na piknik, neki su šetali pse, drugi su se igrali s frizbijem. Petra i ja smo odlučili isprobati more, ali nismo uspjeli doći više od par metara od obale. Osim što je bila prljava, voda je bila i jako hladna. A mi smo svojim krikovima skrenuli pažnju na sebe. Na trenutak je pola plaže promatralo mene i Petru kako se špricamo i imitiramo scene iz Baywatcha. Atlantik je bio savršen završetak dana. Iako smo bili umorni, miris mora i zvuk valova kao da nas je osvježio.

Još smo se popeli i na dok odakle je pucao pogled daleko na pučinu. Pred nama je bio i poznati zatvor koji je više nalikovao boljem hotelu. Tamo nas ipak ništa nije vuklo. U par rečenica podsjetili smo se negativnih uspomena koje nas vežu za neke protekle događaje, a onda mu okrenuli leđa i vratili se u Amsterdam.

Prije večere trebalo se otuširati. Otvorio sam torbu i tek tada shvatio da nisam ponio ni jedan veliki ručnik, a bome ni plastične šlape. Jedini ručnik u torbi bio je onaj za lice, dimenzija oveće salvete. Što je, tu je, uzeo sam ga i bos krenuo prema tuš-kabinama. Već prvi korak unutra uvjerio me da više nikad neću zaboraviti ponijeti te glupe šlape. Pločice su bile prepune odrezanih noktiju (bolje rečeno pandži) koje su mi se zabijale u stopala. Nakon što sam ih isprao, krenuo sam se na brzinu otuširati. Ipak nisam bio dovoljno brz da izbjegnem velike mlazove pišaline koji su se počeli slijevati po podu iz susjedne tuš-kabine. Isprao sam se, izjurio sam brzinom munje, obrisao se onim svojim ručnikom-papirnatom maramicom i zauvijek se oprostio s njim. Završio je u košu za smeće, a ja sam 'tuširanje' završio s dva paketa alkoholnih vlažnih maramica u svojoj sobi. Mislim da bih se osjećao čišće i da sam se valjao u blatu, a ne ovako. Nakon kraćeg druženja u baru gdje smo ispisivali razglednice, krenuli smo spavati. Sutra se nalazimo s Katarinom i krećemo na jug, u gradić Baarlo. Tamo ćemo sljedećih pet dana provesti u romantičnom dvorcu sa još 250 ljudi iz cijele Europe.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...