GUARDA CHE LUNA (kraj)

Kako to obično biva, pet dana druženja proteklo je kao pet sati. Posjetili smo velike čeličane u kojima su pogoni za proizvodnju čeličnih ploča dugački preko jednog kilometra i iz blizine osjetili vrelinu na kojoj se tali metal. Jedan smo dan posvetili Luxembourgu, najbogatijoj državi na svijetu koja se obogatila zahvaljujući svojoj industriji, ali i nevjerojatno razvijenom bankarskom sustavu. Sam grad okružen je mnogobrojnim dvorcima (kojih dvadesetak) i pod zaštitom je UNESCO-a, ali tog dana kao da smo bili jedini turisti. Pretposljednjeg dana posjetili smo Siegfriedovu liniju na njemačko – francuskoj granici. To je 8.5 kilometara duga 'zaštitna zona' izgrađena od armiranobetonskih piramida zvanih zmajevi zubi koje su, prema Hitleru, trebale zaštititi Njemačku od tenkovskog napada iz Francuske. Kako je objasnio naš vodič Claudio, Hitler je time htio zavarati promatrače portretirajući Francuze kao napadače, a Njemačku kao žrtvu koja se mora braniti.

Posljednjeg dana napokon smo obišli Augustu Trevorum, kako se Trier zvao u vrijeme Rimskog carstva. Iako smo Petra, Jasmina i ja već imali obilazak, i ovaj put je bilo mnogo toga za vidjeti. Na prvom mjestu tu je katedrala, jedna od najljepših katedrala koje sam posjetio. Građena u velikom vremenskom rasponu, rušena, nadograđivana, na kraju je ispala kao jedan veliki labirint stilova i razdoblja, dvorana i hodnika, otvorenih i zatvorenih dijelova.

Ovo putovanje pamtit ću i po pijanstvu koje me zadesilo posljednju večer. Nakon nekoliko pića za vrijeme prezentacije 'Autentična pića kao faktor razvoja turizma' i drinking contesta u kojem smo pobjedili niz favorita i dospjeli do polufinala, završio sam u WC-u gdje sam proveo narednih dva sata. Na kraju su me morali odnijeti u sobu jer hodati nisam mogao. Sutradan sam silom prilika morao produžiti boravak jer nisam bio u stanju izaći iz kreveta, a kamoli putovati vlakom čitav dan i noć. Tu me je spasila Carina koja me smjestila u stan u kojem živi sa cimericom Evom. Nakon dana odmora i u cijelosti odspavane noći bili smo spremni za povratak. Nisam se stigao oprostiti od svih od kojih sam želio, ali drhtavica u meni nije mi dopuštala normalan razgovor od barem dvije smislene rečenice. Dogovorili smo se za pivu nekom drugom prilikom, i sve je ostalo na tome.

Nekoliko vlakova i četiri države kasnije vratio sam se u Zagreb, ali ovaj puta nimalo ispražnjen od putovanja, čak naprotiv. Čudan je osjećaj kada je čovjek tako prepun emocija i sve što želi je podijeliti ih s nekim, ali nije u mogućnosti. Ali ovaj put za ocean osjećaja i nemira s početka priče ne mogu kriviti mjesec. U Hrvatskoj nas je dočekalo pola metra proljetnog snijega i nebo bez mjeseca i zvijezda koje se nisu mogle probiti kroz svjetlost ulične rasvjete i osvjetljenih prozora kojima se osuo Zagreb. Kratka vožnja autobusom i tramvajem dovela me do kućnih vrata. U sobi su na stolu stajale netaknute skripte s faksa, u jednom kutu bačeni teniski reketi, u drugom cvijeće koje je očajnički trebalo vodu. Iz susjedne sobe dopiralo je bratovo hrkanje. Sve staro, uobičajeno i poznato. Malo sam zastao, a onda ušao – prelaskom praga opet sam postao Marin.

Do sljedećeg puta.

GUARDA CHE LUNA (peti dio)

Dvosatna vožnja kroz planinu završila je pred hotelom okruženim šumom, snijegom i pustoši koliko god je pogled sezao. Napokon smo stigli u Dorweiler, i to nekoliko sati prije ostalih sudionika pa su hotel i dvorište još bili netaknuti ljudskom vikom i komešanjem. Neko smo vrijeme proveli upijajući ledeni spokoj koji nas je okruživao i ulazio kroz sve pore. Bila je to prava pravcata zima, za razliku od one bljuzge koju smo ostavili u Zagrebu. Koža na licu stezala se od hladnoće, uši su boljele od udara vjetra, a sunce se odbijalo od snijega i upadalo u oči. U takvim trenucima imam osjećaj da mi ništa ne treba, valjda zimu zato toliko i volim. Ona ne očekuje, ne izaziva, ne rastužuje, zima je vrhunac samodostatnosti, kada ništa drugo ne može i ne treba postojati. Ona jednostavno je.

«Hello, Marin! Oh, so nice to see you again». Iz kolone automobila počela su se iskrcavati poznata lica i ona koja će to tek postati. Heidi, Geert, Maren... Bilo je tu i jedno posebno lice koje pamtim još iz Nizozemske. Ah, kako se neke stvari za koje misliš da si zaboravio prije godinu dana vrate za nekoliko minuta. Trebali su samo pogled, smiješak i pružena ruka, a ja sam opet bio na početku. Činilo mi se da su drhtavicu i afričke bubnjeve u mojim prsima svi primijetili, ali kongres je nastavljao svojim tokom: ljudi su iz automobila donosili sokove, mrkvu i rajčice i nitko na očigled nije mario za ovo komešanje koje me treslo od glave do pete.

GUARDA CHE LUNA (četvrti dio)

Jutro je došlo u obliku Bugarke koja je lupala vratima kupaonice. Martin je nastavio spavati, a meni se više nije dalo pa sam otišao u kuhinju po čašu vode (ustvari sam htio malo pronjuškati uokolo). Nad kuhinjskim štednjakom nalazila se karta Europe s označenim gradovima – Ruse, London, Tartu i neka točkica u Španjolskoj. Ispod toga je pisalo da su to mjesta odakle dolaze ljudi koji su boravili u ovom stanu. Stavio sam malu čvrkicu na Zagreb, sjeo za stol i iz navike otvorio novine u kojima nisam razumio gotovo ništa. Bugarka je i dalje proizvodila neke čudne zvukove u kupaonici, a ja sam čekao da se ostali probude.

Ovakva jutra mi najsporije prolaze. Ustanem se prije svih, a dan još nije ni započeo. Sve stoji i nestaje u vlastitoj praznini. Uskoro će doći Goran i krenut ćemo u planine gdje ćemo sudjelovati na kongresu zajedno s još pedesetak ljudi s kontinenta, bit će to šaroliko društvo. Grci, Španjolci, Nijemci, Nizozemci, Škoti, Bjelorusi... I hrvatska ekspedicija od četiri člana. Da bih uopće došao ovdje morao sam od brata posuditi 1000 kn, a posuđivati novac stvarno ne volim. Ali bez putovanja ne mogu, jednostavno je tako. Najgore je u proljeće, kad lagano zatopli i počne puhati onaj topli vjetar. Ima nešto u tom vjetru, nešto uznemirujuće i uzbuđujuće što nagoviješta promjene. Kako je kongres već prije određen za proljeće, unaprijed sam znao da mi je ovo dobra prilika za bijeg. Jer putovanja nisu ništa drugo nego bijeg. Svatko bježi od nečega, a najčešće od sebe. Zato mi nisu jasni ljudi koji idu na put kako bi riješili probleme ili 'pronašli sebe'. Kad putujem ja baš želim otići od sebe, od kolotečine, od neispunjenih očekivanja, od bezbroj postavljenih pitanja kojima se morim kad ne mogu zaspati ili kad se prerano probudim.

Jer ako nema stvari koje me podsjećaju na mene, onda i ja prestajem biti ja; u Martinovoj kuhinji u zapadnom dijelu starog Auguste Trevoruma sjedi netko drugi. Ali što je najvažnije, u tim trenucima me niti ne zanima tko to tamo sjedi, što ga brine ili čega se boji. Umjesto da tražim odgovore, na tren prestanem postavljati pitanja, prestanem razmišljati jesu li sve ovo najobičnije besmislice i u potpunosti se otvorim svijetu oko sebe. Cilj putovanja postaje mi putovanje samo, prepune ulice moga grada zamijenim lutanjem po nepoznatim trgovima i kafićima, a prtljagu od svakodnevnih problema čistim gaćama, četkicom za zube i slobodom.

I sve to zbog toplog vjetra u proljeće.

GUARDA CHE LUNA (treći dio)

Martinov stan bio je naša baza slijedećih nekoliko dana. Bio je to pravi studentski stan – malo pohabanog namještaja, u sudoperu ogromne količine neopranog suđa, a posvuda okolo pepeljare i razbacani CD-i i razni časopisi. Cimerica mu je bila neimenovana Bugarka koja nije bila pretjerano zainteresirana za druženje. Odložili smo stvari na pod i rasporedili se po sobama. Jasmina i Petra smjestile su se na madrace u Bugarkinoj sobi, a ja sam prostro svoju vreću za spavanje u Martinovoj. Iako su se cure htjele otuširati, za to nije bilo vremena jer nas je vani već čekao Goran i nas pet krenuli smo u kraći noćni obilazak grada.

Bilo je hladno i sipila je kiša pa šetnja nije dugo trajala. Tek toliko da obiđemo neke od devet gradskih spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Gradić broji manje od 100 000 stanovnika, a opet ima više UNESCO-vih spomenika nego čitava Hrvatska. Tu se posebno ističu Porta Nigra, monumentalna gradska vrata iz doba Rimskog Carstva koje je Napoleon u 19. stoljeću pregradio u crkvu. Iako je dio vrata srušen zbog Napoleonovih dizajnerskih poriva, zadržala su svoju grandioznost koja se posebno isticala jer su vrata smještena između drveno – kamenih zgrada tipičnih za srednjovjekovnu Europu.

Na glavnom trgu dočekali su nas Paul, Madeleine i Stefan i obilazak je završio u jednom od obližnjih kafića. Ostatak grada ionako ćemo upoznati slijedećih nekoliko dana. Večer je dokrajčena uz žamor razgovora i zveckanje pivskih boca. Prije no što sam zaspao u Martinovoj sobi, na njegovom stolu ugledao sam sliku Pille. Objasnio mi je da ona za dva tjedna dolazi ovdje studirati u sklopu razmjene studenata. Svijet je uistinu malen...

Drugoga dana odlučili smo posjetiti Petrinu rodbinu iz Drniša koja je emigrirala iz Hrvatske još davnih dana. Čekali su nas u rano jutro kraj Porta Nigre i autom prebacili do svog doma. Ostatak dana proveden je u toploj obiteljskoj atmosferi. Posjetili smo košarkašku utakmicu Petrinog bratića, najeli se, napričali i nasmijali, slušali Olivera te se navečer oprostili još pod dojmom bliskosti koju smo osjetili prema ljudima koje nikada prije nismo upoznali (u slučaju Jasmine i mene, naravno). Martin nas je čekao s pripremljenom večerom i željan društva. Iako nas je sutradan čekalo rano ustajanje otišli smo spavati tek oko tri u jutro. Sve do tada sjedili smo u kuhinji i igrali igru pogađanja ličnosti – onu kad imate ime neke osobe zalijepljeno na čelo i smijete postavljati samo da/ne pitanja. Petru je dugo mučila Scarlett O' Hara, a mene ni manje ni više nego Lomonosov. Doista je bilo vrijeme da pođemo spavati...

GUARDA CHE LUNA (drugi dio)

Grad se i nije pokazao previše gostoljubivim. Ulice su bile prazne, bilo je poprilično hladno, a nitko nam nije htio usitniti eure za garderobu - ni na kiosku ni u dućanu. Napravili smo krug po centru i vratili se na kolodvor. Vlak je ionako uskoro polazio pa smo vrijeme kratili promatrajući kako se slova na info ekranu mijenjaju velikom brzinom. Obožavam gledati ekran s dolascima i odlascima na kolodvoru. Daje mi uzbudljiv osjećaj kretanja i putovanja. Uskoro smo zauzeli mjesto u vagonu i vožnja se mogla nastaviti.

Da prikratim vožnju izvadio sam knjigu. Moja suputnica (postarija crnomanjasta gospođa) to je primijetila i obratila mi se s: ''Dete, pa ti govoriš srpski!''. Nakon kraćeg čavrljanja oboje smo zašutjeli. O čemu se uopće razgovara s ljudima koji sjede do tebe u vlaku? Ona je zurila kroz prozor očekujući stanicu gdje će ju dočekati kćer (oboje su davno emigrirali iz južne Srbije), a ja sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam dojam da se vozim u najsretnijem vlaku na svijetu. U jednom odjeljku četiri su nakvarcane plavuše igrale jamb i glasno se smijale. Zubi požutjeli od kave i cigareta pojavljivali su se i nestajali iza crveno našminkanih usana. Ispred mene su se upoznavali dečko i cura - on s juga države, ona sa sjevera, veselo su pričali kao da se otprije znaju. Jedno je dijete skakutalo od sjedala do sjedala i hihotalo se svakome tko ga je pogledao. Kontrolor je sve to nadzirao hodajući od putnika do putnika i kad bi provjerio kartu svakoga bi prijateljski potapšao po leđima. Krajolik kroz koji smo prolazili odisao je visokim standardom, kulturom i nekakvim uzvišenim redom. Bila je to stvarno neobična vožnja, a opet u njoj nije bilo ništa posebno.

Došao je red na novo presjedanje. Gospođa iz Srbije izišla je na našoj stanici i dok smo mi teglili torbe prema kolodvorskim klupama nju je dočekala kćer, vjerujem identična svojoj majci otprije 30 godina. Bacile su se u zagrljaj i nestale iza ugla rastežući samoglasnike u živahnom razgovoru. Još par sati i novi vlak je bio pred nama.

Jurili smo kroz sniježni krajolik, a onda je vlak bez ikakvog razloga stao. Metalni glas kroz zvučnike non stop je nešto ponavljao, ali mi ga nismo razumjeli. Jedno drugog nagovarali smo da se obrati dečku do nas da nam objasni o čemu se radi. Našu djetinjastu svađu on je prekinuo riječima: ''Ali ja vas razumem''. Zbog nesreće na pruzi trebalo je presjesti na autobus. Uskoro smo stigli do stanice i ponovno se ukrcali u vlak.

Ovaj put u vagonu je bila gužva, a sjedala su bila numerirana, što nas je zbunilo jer naše karte nisu imale broj. Pravili smo se da to ne vidimo. Nekako smo se progurali do praznih sjedala i nastavili vožnju. Vlak je jurio i svaki put kad bi uletio u tunel nama bi se začepile uši. Već je počela padati noć, a nas je očekivalo zadnje presjedanje. Ovaj put nas je na stanici dočekala grupa ljudi u žučnoj raspravi. Jedan od sudionika tada je povikao ''Zvat ću miliciju!'' i grupa se ubrzano razišla. Činilo se kao da uopće nisam otišao od kuće.

Brzo smo uletjeli u crveni dvokatni vlak i nastavili vožnju do pograničnog gradića na zapadu zemlje. U vagonu smo se raspričali što je privuklo pažnju nekih putnika. ''Oprostite, kojim to jezikom govorite? Hrvatskim? Aha. A razumijete li Makedonce? Ne. A Srbe?'', i tako redom. Prije nego što im je ponestalo slavenskih nacija, već je na red došla naša stanica. Na peronu su nas čekali Martin i Goran, veselo se smiješeći iako ih nikad prije nismo upoznali. Ponijeli su torbe uz naše zahvalne poglede, a onda smo svi skupa nestali iza ugla...

GUARDA CHE LUNA (početak)

Postoje teorije koja objašnjava zašto se ljudi čudno ponašaju za punog mjeseca. Svojom gravitacijskom silom Mjesec utječe na gibanje voda na Zemlji. Nekada jače, a nekada slabije privlači mora i oceane što mi poznajemo kao plimu i oseku. Ljudi su isto tako 80% sastavljeni od vode: pojedinačno to nije velika masa, i tek kad se zaokruži i u cijeloj svojoj veličini pojavi na nebu, Mjesec u nama uspije izazvati svojevrsnu plimu. Voda u nama se uznemiri, uztalasa i mi postajemo mali oceani osjećaja i nemira koji dugo u noć leže budni u krevetu i prevrću se, ne shvaćajući uzroke svoje nesanice.

Kad smo krenuli na put te večeri bio je pun mjesec.

Pred nama je bilo nešto manje od 1000 km, i (što smo tek kasnije saznali) jedanaest presjedanja. Naša mala HŽ kompozicija već nas je čekala usidrena na peronu. Nekako smo dogurali svu našu prtljagu i popeli se, a vlak je uskoro krenuo. Noćna vožnja dolinom Save mogla je započeti. Petra, kršna Dalmatinka s preozbiljnih dvadeset i nešto godina brinula se za našu papirologiju (putne karte), pa smo se Jasmina i ja mogli opustiti odmah otvarajući kekse i sokove koje smo spremili za put. Svi troje dovoljno se dobro znamo da se smatramo prijateljima, ali opet nedovoljno dobro da bismo šutjeli čitavo vrijeme. U naše rapsrave ubrzo se uključila i jedina preostala putnica u kupeu – mlađahna Slovenka razočarana Europskom unijom. Nakon pola sata razgovora došli smo do njene stanice, pozdravila nas je i onako s vrata dramatično viknula 'Ne idite u EU!' kao da nas u najmanju ruku upozorava na neku mističnu opasnost koja nas čekala na putu do našeg odredišta. Pred nama je bila još cjelonoćna vožnja kroz planine, a u kupeu su se izmjenjivala lica.

Blijeda zora uskoro je svanula s prvim pahuljama snijega. Iskrcali smo se na kolodvoru, ali do sljedećeg vlaka preostalo nam je nekoliko sati. Siv i bezličan dan nad gradom nije mamio u šetnju. Svejedno, nakon posjeta kolodvorskim WC-ima malo smo protegnuli noge...