REDITUS (deveti dio)

Livingstone je grad koji to ustvari nije. Ima glavnu cestu s dvije kolonijalne zgrade, benzinsku postaju, banke i restorane. Ima i afričku prašinu koja pokriva ulice, vjetrobranska stakla i banane koje se prodaju uz cestu, ali sve je to obična kulisa. Livingstone kao da je nastao kao predvorje Viktorijinih vodopada, i sve u ovom gradu podređeno je tome. Na svakom koraku taksisti dovikuju za tobom i nude ti prijevoz, prodavači ukradenih mobitela povlače te za rukav, a lokalnu umjetnici pokušavaju te dovući u svoju suvenirnicu. Livingstone je elementarna ljudska potreba za zaradom.

Rekavši to, treba istaknuti da ovaj grad ima i svoj šarm: Livingstoneov muzej, tržnice, susretljivi lokalci i činjenica da ovdje bijelo lice nije takva novina i zagonetka koju je valjda moguće riješiti samo neprestanim zurenjem. Livingstone ima i malo onog kolonijalnog duha kojeg putnik barem dijelom očekuje kad putuje kontinentom. Ovaj put, nažalost, nisam provodio previše vremena u obilasku Livingstonea. Uskoro su se održavali izbori, a omraženi autoritarni predsjednik Rupiah Banda bio je pred porazom. Podržavatelji njegovog protivnika Michaela Sate svaki dan održavali su prosvjedne skupove koji su bili na rubu incidenta zbog velikih policijskih snaga. Zambija se ipak ponosi kakvom-takvom demokracijom i mjesec dana nakon našeg odlaska iz Zambije došlo je do smjene vlasti – Michael Sata zvan „kralj kobra“ došao je na vlast vatreno mašući svojim zlatnim raspelom.

Sljedeći dan smo naručili g. Kapangulu i njegov prekrasni autobus rano u jutro. Svi su bili pomalo ushićeni zbog činjenice da idemo na Viktorijine vodopade, pa i ja kojemu je ovo bio drugi put da ih posjećuje. Jedanaest kilometara od grada i odjednom gužva, nakrcani taksiji, autobusi i prodavači svega i svačega koji čim ugledaju bijelo lice, sjate se poput gospođa s kolodvora u Dubrovniku. Pristojno odmahujući glavom i uz obaveznu mantru "Next time, my friend", dolazimo do kućice gdje se prodaju ulaznice. Iz daljine već dopire potmula tutnjava Dima koji grmi, čiji se oblak za vrijeme kišne sezone vidi s udaljenosti od 40 km.

I onda, odjednom Mosi - o - Tunya. Kao da su sva žega, žeđ i suša Zambije ovdje napokon dobile svoj smisao. Gotovo tisuću tona vode svake sekunde preljevalo se preko stepenice od ohlađene lave i tvorilo vodeni zastor širok dva kilometra i visok stotinu metara.

Unatoč kabanici koja se za jedan dolar kupi na ulazu u nacionalni park, svi smo se smočili, ali nikome to nije smetalo. Prvi put nakon mjesec dana osjetili smo nešto što podsjeća na kišu, meku toplu kišu koja je isprala svu prašinu s afričkih kaldrma i odnijela je prema Indijskom oceanu. Viktorijini vodopadi su zaborav, pod nevjerojatnom silom vode koja se obrušava niz vulkansko stijenje ne može ostati ništa.

Spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi probija stijenu i nastavlja teći kroz sedam uskih klanaca valjajući stijenje i noseći sa sobom raftere, krokodile i pokojeg slona koji je poginuo neoprezno hodajući po rubu vodopada dok ga struja nije povukla u bezdan. Putem niz litice slijedio nas je čopor pavijana pod vodstvom glasnog matrijarha. Nisam se osjećao ugodno, ali nakon što sam vidio čuvare u parku s divovskim mačetama, bilo mi je lakše. Pavijani su nam prišli na jedva dva metra i zurili, očekujući valjda neki otpadak, voće ili komad kruha. Kasnije su jednom neopreznom japanskom turistu oteli torbu i pred njim je raskomadali, samo da bi došli do banane koja se nalazila u jednom od džepova.

Odlučili smo se vratiti i navečer. Bila je noć punog mjeseca, a vedro nebo obećavalo je doživljaj lunarne duge. Putem smo gotovo pregazili slona koji je prelazio cestu na mjestu bez ikakve rasvjete. Ili je slon gotovo pregazio nas. Iako je bilo kasno navečer, u parku je bilo ljudi. Uspeli smo se do vidikovca, a tamo nas je čekala mliječna boja vodopada koja je svjetlucala na mjesečini. Preko čitavog kanjona presijavala se duga, okružena afričkim mrakom izgledala je još sjajnijom. Svaka kap koja je prštala s vodopada na tren bi zabljesnula u dugi da bi odmah zatim nestala u noći. Po prvi put u životu osjećao sam se kao da nisam na Zemlji, već na nekom drugom planetu daleko od ove posvemašnje afričke bijede.

REDITUS (osmi dio)

G. Kamboni čekao nas je na ulazu u kamp Kariba. Umjesto dogovorenih vozila, čekali su nas kombi za prijevoz školske djece sa šest mjesta i caddy koji je bio prepun nekakvih nedefiniranih stvari koje je g. Kamboni po svom važnom poslu nekome trebao dostaviti. Problem je što je nas bilo trinaest, ali u Africi se to rijetko kad percipira kao problem. Postoje dva veća vozila i manji broj putnika, samo treba iznaći optimalno rješenje.

U školski kombi ukrcalo nas se devet. Naizmjenično smo se smjeli nasloniti i ispružiti noge, ali ne istovremeno. Ljudi iz caddyja svoje doživljaje nisu htjeli opisivati. Pred nama je bilo oko tri stotine kilometara afričkih cesta posutih makadamom i prvoklasnim asvaltom, bez ikakvog reda i rasporeda. Vožnja do jezera Kariba inače je pravi mali doživljaj - u beskonačnoj i zatupljujuće ravnoj Zambiji ovdje se mogu ugledati planine koje zatvaraju obzor, doline načičkane kućicama i zavoji na strogim ravnim cestama koje uvijek izgledaju kao da vode od nekuda, a nikad negdje.

Nekoliko kilometara prije Batoke skrenuli smo u obližnje selo, a caddy je na krov dobio i prijenosni hladnjak prepun ribe. Dok ga je g. Kamboni vezivao užetom, mogli smo se igrati s djecom iz sela koja su nas radoznalo promatrala. Nastavili smo vožnju. Do Kaloma smo stigli upravo na vrijeme za večeru. Vruća peciva iz Spara u Chomi i ovaj put su prijala, možda dijelom i zato jer su okusom podsjećale na dom. Kasnije smo provjerili račun i ustanovili da su nam umjesto tri peciva naplatili 32. Nitko se nije uzrujavao. Zavukli smo se u naše krevete, prekrili nečim što je u prijašnjem životu definitivno bio zastor, a nikako pokrivač, i zaspali.

Sljedeće jutro dočekao nas je g. Kapangula sa širokim osmjehom i divnim bež autobusom koji nas je odveo put Livingstonea. Cesta na kojoj sam prije tri godine ispustio dušu bila je potpuno obnovljena, a na nekoliko mjesta kočoperili su se znakovi "Ovo je izgradila Europska unija". Benzinska postaja, nekoliko boljih automobila, bijelci šetaju cestom - stigli smo u Livingstone, I presume.

REDITUS (sedmi dio)

Siansowa je selo na obali rijeke Zambezi, izgubljeno na tri sata vožnje od najbliže asvaltirane ceste. Kako bi se došlo do Siansowe, potrebno je sići s glavne ceste nakon Sinazezea, zahrđalog prašnjavog sela na putu za nigdje, te zatim voziti kroz čađavi miombo zaobilazeći lutajuće krave i kokoši. Krajolik je nevjerojatno suh, ispucala zemlja i spaljeno granje stvaraju dojam kao da ovdje nije kišilo od biblijskih vremena. A opet, samo nekoliko stotina metara nakon što se prođe Siansowa, pogled puca na divovsko jezero transplantirano ljudskom rukom usred bezvodne pustinje.



















Prije pedeset godina ovo područje naseljavali su Basilwizi – ljudi velike rijeke. Plodni mulj koje su donosile sezonske poplave Zambezija omogućavao im je dvije žetve godišnje, a bavili su se i ribolovom na Zambeziju i delti njezinih pritoka. Životom Basilwizija i svih drugih živih bića Zambezija upravljao je Nyaminyami, božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe. Njegovo utočište nalazilo se u području zvanom Kariwa, uskom i divljem klancu na rijeci koji je onemogućavao plovidbu nizvodno.

Godine 1955. talijanska tvrtka Impresit počela je na mjestu Kariwa graditi branu. Britanske kolonije Sjeverna i Južna Rodezija, posebice njihova rastuća industrija bakra, trebale su velike količine struje i klanac Kariwa bio je idealno mjesto za ovaj veliki pothvat. No, Talijani i Britanci nisu računali na gnjev boga rijeke. Prema predaji Basilwizija, Nyaminyami, bijesan zbog izgradnje jezera poslao je najveće poplave u povijesti rijeke Zambezi. Kasnija hidrogeološka istraživanja pokazala su da se poplave iz 1957. i 1958. koje su odnijele dotad izgrađene dijelove brane događaju jednom u dvije tisuće godina. Ipak, unatoč brojnim žrtvama i misterioznim nestancima radnika, Nyaminyami je poražen. Brana je izgrađena, a jezero nazvano Kariba punilo se sve do 1963. godine.



















Prije samog dovršetka brane, osamdeset tisuća stanovnika trebalo je preseliti iz doline rijeke. Bez ikakve prethodne obavijesti ili plana evakuacije, ljudi su poput stvari natrpani na kamione i preseljeni u okolna, viša područja, udaljena i do stotinu kilometara od njihovih domova koji su se utapljali na dnu jezera. Tko se protivio seljenju, bio je ustrijeljen.

Ubrzo nakon izgradnje, jezero je trebalo ponovno „izmisliti“. Rodezijski pisci, svi od reda pripadnici bijele manjine, veličali su njegov nedogled, bogat živi svijet i nazivali su ga netaknutom, iskonskom Afrikom. Zatim su slijedili programi zaštite prirode, zaštićena područja i nacionalni parkovi nicali su na obalama jezera, a pristup je bio dozvoljen svima osim Basilwizijima, koji su morali poštovati zonu zabrane prilaza jezeru. Kasnije je i ta zona isključena jer su bogati hoteli i kampovi na obali jezera trebali lokalne radnike. Tko će inače posluživati sve te Bure, Južnoafrikance i Hrvate? U potrazi za pravom Afrikom, što god to bilo, nakrcali su obale jezera luksuznim bungalovima, kamp kućicama i hotelima. To su moderni Karen Blixen i Ernest Hemingway, usred Afrike, a tako izolirani od ljudi i stvarnosti, brčkaju se u skupim kupaonicama i večeraju uz romantične svjetiljke na otvorenom. Takvu Afriku je lako voljeti, jer takva Afrika je obična fatamorgana, baš kao i ovo prekrasno jezero usred ljudske pustinje.

REDITUS (šesti dio)

Od ovo malo Zambije i Afrike što sam vidio, Choma mi je uvijek najbliža toj nekoj esenciji kontinenta, pojednostavljivanju kojom doživljaje mjesta svedemo na jednostavna tri poteza i onda ih zauvijek nosimo sa sobom. Uz glavnu cestu kojom tutnje kamioni koji se nigdje ne zaustavljaju naslagano je sve što se u ovom kraju svijeta može zvati zgradom. U blizini je tržnica kroz koju prolazi pruga s vlakovima koji gotovo nikad ne voze. Benzinska pumpa uvijek je puna ljudi i događaja, ali gorivo je nekako tek usputni posao. Ovdje se sklapaju poslovi, putnicima namjernicima prodaju banane i krumpiri, a uvijek se i pronađe prilika za malo zabave.

U Chomi se nalazi i Children's Nest, sirotište sa 65 sretne djece, sretne jer na ulicama Chome živi deset puta više djece koja nemaju plaćene radnice da ih zovu majkama. Posjetili smo sirotište gdje nas je dočekala frau Inge, postarija gospođa neobičnog rasporeda zubi. Često se smijala pa smo uvijek iznova mogli promatrati tu karakteristiku zbog kojeg joj je lice pomalo nalikovalo na ptičje. Kao prava roda koja je svila ovo gnijezdo za svoje ptiće, u tri godine od početnih 13 do danas je sirotište gotovo upeterostručila. Potrebno je graditi nove kuće i nove smještajne kapacitete, pa smo osim poklona za djecu ostavili i nešto eura.

Djeca su nas dočekala u dvorištu, njih dvadesetak. Stariji se brinu za mlađe i uvijek vlada nekakav red i hijerarhija. Ali kad vide posjetitelja, na red se brzo zaboravi - u tren oka okružilo me pet pari ruku i za nekoliko trenutaka sam već bio na podu. Svi žele u naručje, na rame, držati se za ruku, maziti se, pa je najjednostavnije sjesti na pod i pustiti ih da se namjeste kako žele. Netko sjedne na stopala, netko u krilo, netko me grli s leđa, a ja odgovaram na pitanja i pričam priče. Sreo sam i Yvonne koja me se ne sjeća od prije tri godine, naravno, tada je imala nepune dvije. Bili su prašnjavi, bili su šmrkavi i bili su - djeca. Navečer smo se vratili u Kalomo. Tjednima kasnije u Zagrebu me dočekalo pismo gđe. Inge.

S novcem koji ste nam ostavili kupili smo drvene grede, vreće cementa i ostali građevni materijal za novu kuću. Djeci smo podijelili igračke i odjeću. Svi iz Children's Nesta jako vam mnogo zahvaljuju. Djeca još uvijek s vremena na vrijeme pitaju za vas i zanima ih kad ćete se vratiti.

REDITUS (peti dio)

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.

REDITUS (treći dio)

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.

REDITUS (drugi dio)

Nigdje u Zambiji se ne može vidjeti neutemeljenost vjere nekakvu pravdu tako dobro kao u Lusaki. Stotine tisuća ljudi preplavili su njezine ulice, prljave tržnice i užurbane semafore u potrazi za poslom. Grad – to je rad, novac, mogućnosti koje samo čekaju na tebe, dok je selo siromaštvo, neizvjesnost i bijeda. A od grada jako malo, gotovo ništa. Gradska djeca vode slijepe starce na semaforima i kucaju po prozorima prodavajući Airtelove bonove, a sitni krijumčari i lopovi prodaju ukradenu robu po prašnjavim parkiralištima. Zauzimaju vremena u našim mozgovima koliko traje crveno svjetlo. Zeleno, i opet smo lišteni tuđih problema i tuđeg neživota. Na svim sljedećim semaforima usporavamo kako bismo dočekali zeleno svjetlo bez zaustavljanja. Odlazimo iz grada.

Između gradova su široke kvalitetne ceste koje kao bob staze zaobilaze sela porazbacana po makadamskim bespućima. Cesta do Blue Lagoona, poplavne ravnice u dolini rijeke Kafue, jedan je takav crveni nedogled od afričke zemlje kojom lutaju biblijske krave iz prispodobe o faraonu i sedam gladnih godina.

Blue Lagoon divovska je ravnica prekrivena močvarnim biljem. Žuto-zelena vegetacija kao nožem je odrezana od plavetnila neba, a jedino što ih spaja su stotine vrsta ptica koje se skrivaju u šašu i granama akacija. Uhvatili smo i divovskog pitona koji je uspio izmigoljiti i pobjeći u crnu rupu pod zemljom. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova.

Afrika bez ljudi.

---

Slika 1: Djevojčica iz sluma Kalingalinga u Lusaki. Prema procjenama, samo u Kalingalingi živi oko 90 000 ljudi.

Slika 2: Tipično selo u Zambiji. Svaka "kuća" ustvari predstavlja jednu prostoriju.

Slika 3: Na cesti prema nacionalnom parku Blue Lagoon.

Slika 4: Poplavna ravnica rijeke Kafue, nacionalni park Blue Lagoon.

Slika 5: Viktorijini vodopadi, pogled iz Zambije.

Slika 6: Jezero Kariba, umjetno stvoreno jezero na granici Zimbabwea i Zambije. U vrijeme izgradnje bilo je najveće umjetno jezero na svijetu, a prije izgradnje trebalo je raseliti oko 80 000 ljudi.
---

OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.


















Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.















Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

















"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.














Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.

ŠESTO POGLAVLJE: Rost in trasration

Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je.

Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.

Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.

Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako reagirati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.

ČETVRTO POGLAVLJE: Noćna tržnica

Sljedeća postaja u našem oblilasku Taipeija bio je Palace Museum, jedan od pet najvećih muzeja na svijetu i veliko skladište kineske povijesti. Prema priči vodiča u muzeju, preko 600 000 izložaka neprocijenjive vrijednosti preneseno je nakon završetka Kineskog građanskog rata na Tajvan po naredbi Čang-kai Šeka. Bili su potrebni zato jer je nova-stara Republika Kina morala imati povijesni legitimitet, pa makar morala ukrasti i komadić tuđe povijesti. Tako je kolektivna memorija najvećeg naroda na planeti preseljena na ovaj pacifički otočić u jednom danu, na tri velika ratna broda i zamotana tek u slamu i novinski papir. Zbirka je bila tolika da je za njezin smještaj bilo potrebno izgraditi ogroman muzej na kraju grada, ali opet u svakom trenutku može biti izloženo tek 10% ove zbirke, tolika je njezina veličina.

Obilazak se ubrzo pretvorio u trčanje jer se muzej zatvarao za sat vremena. Stali smo samo kod nekolicine izložaka, poput zvona od slonovače koje je tako fino istkano da se činilo da je napravljeno od svilenih niti. U jednom kutku muzeja krije se i smeđe zrno veličine oraha, no tek pogledom kroz divovsko povećalo vidi se da je to nevjerojatna minijatura: lađica s nekoliko putnika koji se smiju, pričaju ili povraćaju u more, s prozorima i vratima koja se otvaraju i zatvaraju i tekstom toliko sitnim da je čovjeku jednostavno nemoguće pojmiti kako je to izrezbarila samo jedna strpljiva ljudska ruka i par običnih ljudskih očiju - čitav svijet u jednoj ljuski oraha! Tu su još bile i rezbarije od bronce, nakit od žada i ukrasne kuglice od slonovače za koje još i danas nije jasno kako su napravljene. Obećali smo si da ćemo se vratiti u muzej na kraju našeg boravka i posvetiti mu čitav dan, ali promjene u rasporedu odgodile su ovu našu želju za neku drugu priliku.

Večer je dovršena u restoranu s već uobičajenim slijedom od petnaestak jela. Beskrajne juhe boje močvare, razne vrste voća i povrća, salate, nekoliko vrsta riba, i baš kad mislite da je gotovo jer je konobar odnio i posljednji tanjur, kreće sve ispočetka: juha od gljiva koja se kuha na stolu ispred vas, piletina u 30 vrsta umaka, brojni deserti koji izgledaju kao da su od plastike. Obilje hrane i gostoljubivost jedna je od tradicija tajvanskog naroda, nitko se ne uzrujava previše što se zasitite kod trećeg jela. Gost je ovdje vrlo važan, ljudi su nevjerojatno dragi i ljubazni i bogata trpeza je način na koji se gostoljubivost pokazuje, ali na kraju se više od pola ponuđene hrane baci. Netaknute savijače, rižota od povrća, puni lonci gljiva u tren oka završavaju u uvijek gladnim kantama za smeće. Problemi gladi ovdje su ipak neki drugi svjetovi.

Nakon povratka u grad odlučili smo obići jednu od tajpeških noćnih tržnica. Noćne tržnice tipične su za ovaj otok, a nastale su kao posljedica neizdržovih dnevnih temperatura koje bez problema dosižu 40 C uz vlagu i preko 60%. Tako se život ulice ustvari prilagodio i preselio u mnogo ugodnije noći. Najvažnija stvar noćnih marketa je hrana, na svakom uglu sa štandova šrili su se neobični mirisi, ali najupečatljiviji je bio stinky tofu čiji smo miris zamijenili za neoprani javni WC. Stinky tofu radi se tako da se običan tofu (sir od soje) ostavi da se upljesnjivi i usmrdi. Zatim se takav pljesnjiv peče u dubokom ulju i puni se smrdljivim kiselim zeljem, lukom, češnjakom, sezamom i nekim drugim nedefiniranim začinima. Bio sam najhrabriji i nisam požalio – bilo je odlično. Na noćnoj tržnici bili su i improvizirani štandovi gdje se čovjek može ošišati, prodavala se tajvanska pop-glazba, masaže stopala, nudile su se razne voćne poslastice, i na kraju sam sve to isprobao, a ostao lakši tek za gomilu kose i sve skupa manje od sto kuna. Noćne tržnice zatvaraju se oko 5:00 ujutro, ali ja sam u to doba već odavno spavao u svom prekratkom krevetu ispod upaljene klime – sutradan smo napokon kretali izvan grada.

TREĆE POGLAVLJE: Tajvanski prozori

Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u katoličkoj ženskoj školi „Sveto srce“ sjeverno od Taipeija. Škola se nalazila na šumom obraslom brežuljku koji se naginjao nad rijeku Danshui. Glavna zgrada škole imala je oblik broda čiji se pramac probijao kroz džunglu suptropskog bilja, a na vrhu pramca ponekad bi stajali ždralovi i gledali prema gradu.

Obrisi Taipeija svako jutro su se pojavljivali na našem prozoru. Ponekad smo, baš kao ždralovi, stajali na prozoru i zurili u dolinu gdje su sekao u loncu kuhali šuma, čelik i mirisi kineske hrane. Grad su okruživali visoki planinski lanci čije su vrhove sakrivali oblaci vodene pare, ali već na obroncima planina posvuda su bili razasuti neboderi. Nakon velikog Čang-kai Šekovog bijega u kojem ga je slijedilo 2 milijuna ljudi, na Tajvanu je trebalo izgraditi dovoljno stanova za smještaj pridošlica. U kratkom razdoblju nakon rata diljem otoka nicale su visoke zgrade, na obalama mora, u močvarnim deltama rijeka, na strmim obrnocima planina. Svaka zgrada bila je viša od one prethodne, činilo se da bi stanari najviših katova ujutro na prozoru mogli ugledati svoju staru domovinu Kinu, samo kad bi se razbistrila izmaglica.

Prastari autobus doveo me do najbliže stanice metroa. Izgledalo je kao da je svih šest milijuna stanovnika Taipeija taj dan izašlo na ulicu, ali opet je sve funkcioniralo i svugdje se stizalo na vrijeme. Gradske ulice bile su načičkane reklamama, a na svakom uglu širio se miris hrane. Izlozi su bili pretrpani pecivima, jeftinom obućom i sofisticiranom elektronikom. Iako je Tajvan jedna od najbogatijih država u Aziji, bogatstvo se toliko ne vidi na zahrđalim fasadama, koliko u opremljenim školama i besprijekornim bolnicama gdje je sve besplatno.

Stigli smo do Tajpeškog sveučilišta koje se nalazilo na kraju aleje visokih kokosovih palmi. Posvuda su hodali studenti u togama i pratećim šeširima. Unajmljivanje toge je skupo, a najkraće razdoblje na koje se može unajmiti je četiri tjedna, pa svježe diplomirani studenti praktički ne izlaze iz svojih svečanih odijela čitavih mjesec dana, već tako odjeveni obavljaju svakodnevne poslove. I sveučilišna knjižica te je večeri bila prepuna, iako je bila subota navečer. Zahvaljujući ulaganju u znanost i visoku tehnologiju Tajvan se u posljednjih 50 godina razvio od države na razini siromašne Afrike do bogatog azijskog tigra s prihodima u razini Europske unije. Nije ni čudno da se polovica svih svjetskih laptopa i LDC monitora danas proizvodi na Tajvanu. Možda baš zato Taipei ponekad izgleda kao kompjuterska igrica, a ponekad kao crtić.

DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.

PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.