PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.