REDITUS (osmi dio)

G. Kamboni čekao nas je na ulazu u kamp Kariba. Umjesto dogovorenih vozila, čekali su nas kombi za prijevoz školske djece sa šest mjesta i caddy koji je bio prepun nekakvih nedefiniranih stvari koje je g. Kamboni po svom važnom poslu nekome trebao dostaviti. Problem je što je nas bilo trinaest, ali u Africi se to rijetko kad percipira kao problem. Postoje dva veća vozila i manji broj putnika, samo treba iznaći optimalno rješenje.

U školski kombi ukrcalo nas se devet. Naizmjenično smo se smjeli nasloniti i ispružiti noge, ali ne istovremeno. Ljudi iz caddyja svoje doživljaje nisu htjeli opisivati. Pred nama je bilo oko tri stotine kilometara afričkih cesta posutih makadamom i prvoklasnim asvaltom, bez ikakvog reda i rasporeda. Vožnja do jezera Kariba inače je pravi mali doživljaj - u beskonačnoj i zatupljujuće ravnoj Zambiji ovdje se mogu ugledati planine koje zatvaraju obzor, doline načičkane kućicama i zavoji na strogim ravnim cestama koje uvijek izgledaju kao da vode od nekuda, a nikad negdje.

Nekoliko kilometara prije Batoke skrenuli smo u obližnje selo, a caddy je na krov dobio i prijenosni hladnjak prepun ribe. Dok ga je g. Kamboni vezivao užetom, mogli smo se igrati s djecom iz sela koja su nas radoznalo promatrala. Nastavili smo vožnju. Do Kaloma smo stigli upravo na vrijeme za večeru. Vruća peciva iz Spara u Chomi i ovaj put su prijala, možda dijelom i zato jer su okusom podsjećale na dom. Kasnije smo provjerili račun i ustanovili da su nam umjesto tri peciva naplatili 32. Nitko se nije uzrujavao. Zavukli smo se u naše krevete, prekrili nečim što je u prijašnjem životu definitivno bio zastor, a nikako pokrivač, i zaspali.

Sljedeće jutro dočekao nas je g. Kapangula sa širokim osmjehom i divnim bež autobusom koji nas je odveo put Livingstonea. Cesta na kojoj sam prije tri godine ispustio dušu bila je potpuno obnovljena, a na nekoliko mjesta kočoperili su se znakovi "Ovo je izgradila Europska unija". Benzinska postaja, nekoliko boljih automobila, bijelci šetaju cestom - stigli smo u Livingstone, I presume.

REDITUS (sedmi dio)

Siansowa je selo na obali rijeke Zambezi, izgubljeno na tri sata vožnje od najbliže asvaltirane ceste. Kako bi se došlo do Siansowe, potrebno je sići s glavne ceste nakon Sinazezea, zahrđalog prašnjavog sela na putu za nigdje, te zatim voziti kroz čađavi miombo zaobilazeći lutajuće krave i kokoši. Krajolik je nevjerojatno suh, ispucala zemlja i spaljeno granje stvaraju dojam kao da ovdje nije kišilo od biblijskih vremena. A opet, samo nekoliko stotina metara nakon što se prođe Siansowa, pogled puca na divovsko jezero transplantirano ljudskom rukom usred bezvodne pustinje.



















Prije pedeset godina ovo područje naseljavali su Basilwizi – ljudi velike rijeke. Plodni mulj koje su donosile sezonske poplave Zambezija omogućavao im je dvije žetve godišnje, a bavili su se i ribolovom na Zambeziju i delti njezinih pritoka. Životom Basilwizija i svih drugih živih bića Zambezija upravljao je Nyaminyami, božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe. Njegovo utočište nalazilo se u području zvanom Kariwa, uskom i divljem klancu na rijeci koji je onemogućavao plovidbu nizvodno.

Godine 1955. talijanska tvrtka Impresit počela je na mjestu Kariwa graditi branu. Britanske kolonije Sjeverna i Južna Rodezija, posebice njihova rastuća industrija bakra, trebale su velike količine struje i klanac Kariwa bio je idealno mjesto za ovaj veliki pothvat. No, Talijani i Britanci nisu računali na gnjev boga rijeke. Prema predaji Basilwizija, Nyaminyami, bijesan zbog izgradnje jezera poslao je najveće poplave u povijesti rijeke Zambezi. Kasnija hidrogeološka istraživanja pokazala su da se poplave iz 1957. i 1958. koje su odnijele dotad izgrađene dijelove brane događaju jednom u dvije tisuće godina. Ipak, unatoč brojnim žrtvama i misterioznim nestancima radnika, Nyaminyami je poražen. Brana je izgrađena, a jezero nazvano Kariba punilo se sve do 1963. godine.



















Prije samog dovršetka brane, osamdeset tisuća stanovnika trebalo je preseliti iz doline rijeke. Bez ikakve prethodne obavijesti ili plana evakuacije, ljudi su poput stvari natrpani na kamione i preseljeni u okolna, viša područja, udaljena i do stotinu kilometara od njihovih domova koji su se utapljali na dnu jezera. Tko se protivio seljenju, bio je ustrijeljen.

Ubrzo nakon izgradnje, jezero je trebalo ponovno „izmisliti“. Rodezijski pisci, svi od reda pripadnici bijele manjine, veličali su njegov nedogled, bogat živi svijet i nazivali su ga netaknutom, iskonskom Afrikom. Zatim su slijedili programi zaštite prirode, zaštićena područja i nacionalni parkovi nicali su na obalama jezera, a pristup je bio dozvoljen svima osim Basilwizijima, koji su morali poštovati zonu zabrane prilaza jezeru. Kasnije je i ta zona isključena jer su bogati hoteli i kampovi na obali jezera trebali lokalne radnike. Tko će inače posluživati sve te Bure, Južnoafrikance i Hrvate? U potrazi za pravom Afrikom, što god to bilo, nakrcali su obale jezera luksuznim bungalovima, kamp kućicama i hotelima. To su moderni Karen Blixen i Ernest Hemingway, usred Afrike, a tako izolirani od ljudi i stvarnosti, brčkaju se u skupim kupaonicama i večeraju uz romantične svjetiljke na otvorenom. Takvu Afriku je lako voljeti, jer takva Afrika je obična fatamorgana, baš kao i ovo prekrasno jezero usred ljudske pustinje.

ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.