TREĆE POGLAVLJE: Tajvanski prozori

Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u katoličkoj ženskoj školi „Sveto srce“ sjeverno od Taipeija. Škola se nalazila na šumom obraslom brežuljku koji se naginjao nad rijeku Danshui. Glavna zgrada škole imala je oblik broda čiji se pramac probijao kroz džunglu suptropskog bilja, a na vrhu pramca ponekad bi stajali ždralovi i gledali prema gradu.

Obrisi Taipeija svako jutro su se pojavljivali na našem prozoru. Ponekad smo, baš kao ždralovi, stajali na prozoru i zurili u dolinu gdje su sekao u loncu kuhali šuma, čelik i mirisi kineske hrane. Grad su okruživali visoki planinski lanci čije su vrhove sakrivali oblaci vodene pare, ali već na obroncima planina posvuda su bili razasuti neboderi. Nakon velikog Čang-kai Šekovog bijega u kojem ga je slijedilo 2 milijuna ljudi, na Tajvanu je trebalo izgraditi dovoljno stanova za smještaj pridošlica. U kratkom razdoblju nakon rata diljem otoka nicale su visoke zgrade, na obalama mora, u močvarnim deltama rijeka, na strmim obrnocima planina. Svaka zgrada bila je viša od one prethodne, činilo se da bi stanari najviših katova ujutro na prozoru mogli ugledati svoju staru domovinu Kinu, samo kad bi se razbistrila izmaglica.

Prastari autobus doveo me do najbliže stanice metroa. Izgledalo je kao da je svih šest milijuna stanovnika Taipeija taj dan izašlo na ulicu, ali opet je sve funkcioniralo i svugdje se stizalo na vrijeme. Gradske ulice bile su načičkane reklamama, a na svakom uglu širio se miris hrane. Izlozi su bili pretrpani pecivima, jeftinom obućom i sofisticiranom elektronikom. Iako je Tajvan jedna od najbogatijih država u Aziji, bogatstvo se toliko ne vidi na zahrđalim fasadama, koliko u opremljenim školama i besprijekornim bolnicama gdje je sve besplatno.

Stigli smo do Tajpeškog sveučilišta koje se nalazilo na kraju aleje visokih kokosovih palmi. Posvuda su hodali studenti u togama i pratećim šeširima. Unajmljivanje toge je skupo, a najkraće razdoblje na koje se može unajmiti je četiri tjedna, pa svježe diplomirani studenti praktički ne izlaze iz svojih svečanih odijela čitavih mjesec dana, već tako odjeveni obavljaju svakodnevne poslove. I sveučilišna knjižica te je večeri bila prepuna, iako je bila subota navečer. Zahvaljujući ulaganju u znanost i visoku tehnologiju Tajvan se u posljednjih 50 godina razvio od države na razini siromašne Afrike do bogatog azijskog tigra s prihodima u razini Europske unije. Nije ni čudno da se polovica svih svjetskih laptopa i LDC monitora danas proizvodi na Tajvanu. Možda baš zato Taipei ponekad izgleda kao kompjuterska igrica, a ponekad kao crtić.

DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.