Livingstone je grad koji to ustvari nije. Ima glavnu cestu s dvije kolonijalne zgrade, benzinsku postaju, banke i restorane. Ima i afričku prašinu koja pokriva ulice, vjetrobranska stakla i banane koje se prodaju uz cestu, ali sve je to obična kulisa. Livingstone kao da je nastao kao predvorje Viktorijinih vodopada, i sve u ovom gradu podređeno je tome. Na svakom koraku taksisti dovikuju za tobom i nude ti prijevoz, prodavači ukradenih mobitela povlače te za rukav, a lokalnu umjetnici pokušavaju te dovući u svoju suvenirnicu. Livingstone je elementarna ljudska potreba za zaradom.
Rekavši to, treba istaknuti da ovaj grad ima i svoj šarm: Livingstoneov muzej, tržnice, susretljivi lokalci i činjenica da ovdje bijelo lice nije takva novina i zagonetka koju je valjda moguće riješiti samo neprestanim zurenjem. Livingstone ima i malo onog kolonijalnog duha kojeg putnik barem dijelom očekuje kad putuje kontinentom. Ovaj put, nažalost, nisam provodio previše vremena u obilasku Livingstonea. Uskoro su se održavali izbori, a omraženi autoritarni predsjednik Rupiah Banda bio je pred porazom. Podržavatelji njegovog protivnika Michaela Sate svaki dan održavali su prosvjedne skupove koji su bili na rubu incidenta zbog velikih policijskih snaga. Zambija se ipak ponosi kakvom-takvom demokracijom i mjesec dana nakon našeg odlaska iz Zambije došlo je do smjene vlasti – Michael Sata zvan „kralj kobra“ došao je na vlast vatreno mašući svojim zlatnim raspelom.
Sljedeći dan smo naručili g. Kapangulu i njegov prekrasni autobus rano u jutro. Svi su bili pomalo ushićeni zbog činjenice da idemo na Viktorijine vodopade, pa i ja kojemu je ovo bio drugi put da ih posjećuje. Jedanaest kilometara od grada i odjednom gužva, nakrcani taksiji, autobusi i prodavači svega i svačega koji čim ugledaju bijelo lice, sjate se poput gospođa s kolodvora u Dubrovniku. Pristojno odmahujući glavom i uz obaveznu mantru "Next time, my friend", dolazimo do kućice gdje se prodaju ulaznice. Iz daljine već dopire potmula tutnjava Dima koji grmi, čiji se oblak za vrijeme kišne sezone vidi s udaljenosti od 40 km.
I onda, odjednom Mosi - o - Tunya. Kao da su sva žega, žeđ i suša Zambije ovdje napokon dobile svoj smisao. Gotovo tisuću tona vode svake sekunde preljevalo se preko stepenice od ohlađene lave i tvorilo vodeni zastor širok dva kilometra i visok stotinu metara.
Unatoč kabanici koja se za jedan dolar kupi na ulazu u nacionalni park, svi smo se smočili, ali nikome to nije smetalo. Prvi put nakon mjesec dana osjetili smo nešto što podsjeća na kišu, meku toplu kišu koja je isprala svu prašinu s afričkih kaldrma i odnijela je prema Indijskom oceanu. Viktorijini vodopadi su zaborav, pod nevjerojatnom silom vode koja se obrušava niz vulkansko stijenje ne može ostati ništa.
Spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi probija stijenu i nastavlja teći kroz sedam uskih klanaca valjajući stijenje i noseći sa sobom raftere, krokodile i pokojeg slona koji je poginuo neoprezno hodajući po rubu vodopada dok ga struja nije povukla u bezdan. Putem niz litice slijedio nas je čopor pavijana pod vodstvom glasnog matrijarha. Nisam se osjećao ugodno, ali nakon što sam vidio čuvare u parku s divovskim mačetama, bilo mi je lakše. Pavijani su nam prišli na jedva dva metra i zurili, očekujući valjda neki otpadak, voće ili komad kruha. Kasnije su jednom neopreznom japanskom turistu oteli torbu i pred njim je raskomadali, samo da bi došli do banane koja se nalazila u jednom od džepova.
Odlučili smo se vratiti i navečer. Bila je noć punog mjeseca, a vedro nebo obećavalo je doživljaj lunarne duge. Putem smo gotovo pregazili slona koji je prelazio cestu na mjestu bez ikakve rasvjete. Ili je slon gotovo pregazio nas. Iako je bilo kasno navečer, u parku je bilo ljudi. Uspeli smo se do vidikovca, a tamo nas je čekala mliječna boja vodopada koja je svjetlucala na mjesečini. Preko čitavog kanjona presijavala se duga, okružena afričkim mrakom izgledala je još sjajnijom. Svaka kap koja je prštala s vodopada na tren bi zabljesnula u dugi da bi odmah zatim nestala u noći. Po prvi put u životu osjećao sam se kao da nisam na Zemlji, već na nekom drugom planetu daleko od ove posvemašnje afričke bijede.
