REDITUS (šesti dio)

Od ovo malo Zambije i Afrike što sam vidio, Choma mi je uvijek najbliža toj nekoj esenciji kontinenta, pojednostavljivanju kojom doživljaje mjesta svedemo na jednostavna tri poteza i onda ih zauvijek nosimo sa sobom. Uz glavnu cestu kojom tutnje kamioni koji se nigdje ne zaustavljaju naslagano je sve što se u ovom kraju svijeta može zvati zgradom. U blizini je tržnica kroz koju prolazi pruga s vlakovima koji gotovo nikad ne voze. Benzinska pumpa uvijek je puna ljudi i događaja, ali gorivo je nekako tek usputni posao. Ovdje se sklapaju poslovi, putnicima namjernicima prodaju banane i krumpiri, a uvijek se i pronađe prilika za malo zabave.

U Chomi se nalazi i Children's Nest, sirotište sa 65 sretne djece, sretne jer na ulicama Chome živi deset puta više djece koja nemaju plaćene radnice da ih zovu majkama. Posjetili smo sirotište gdje nas je dočekala frau Inge, postarija gospođa neobičnog rasporeda zubi. Često se smijala pa smo uvijek iznova mogli promatrati tu karakteristiku zbog kojeg joj je lice pomalo nalikovalo na ptičje. Kao prava roda koja je svila ovo gnijezdo za svoje ptiće, u tri godine od početnih 13 do danas je sirotište gotovo upeterostručila. Potrebno je graditi nove kuće i nove smještajne kapacitete, pa smo osim poklona za djecu ostavili i nešto eura.

Djeca su nas dočekala u dvorištu, njih dvadesetak. Stariji se brinu za mlađe i uvijek vlada nekakav red i hijerarhija. Ali kad vide posjetitelja, na red se brzo zaboravi - u tren oka okružilo me pet pari ruku i za nekoliko trenutaka sam već bio na podu. Svi žele u naručje, na rame, držati se za ruku, maziti se, pa je najjednostavnije sjesti na pod i pustiti ih da se namjeste kako žele. Netko sjedne na stopala, netko u krilo, netko me grli s leđa, a ja odgovaram na pitanja i pričam priče. Sreo sam i Yvonne koja me se ne sjeća od prije tri godine, naravno, tada je imala nepune dvije. Bili su prašnjavi, bili su šmrkavi i bili su - djeca. Navečer smo se vratili u Kalomo. Tjednima kasnije u Zagrebu me dočekalo pismo gđe. Inge.

S novcem koji ste nam ostavili kupili smo drvene grede, vreće cementa i ostali građevni materijal za novu kuću. Djeci smo podijelili igračke i odjeću. Svi iz Children's Nesta jako vam mnogo zahvaljuju. Djeca još uvijek s vremena na vrijeme pitaju za vas i zanima ih kad ćete se vratiti.

REDITUS (peti dio)

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.

REDITUS (treći dio)

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.

REDITUS (drugi dio)

Nigdje u Zambiji se ne može vidjeti neutemeljenost vjere nekakvu pravdu tako dobro kao u Lusaki. Stotine tisuća ljudi preplavili su njezine ulice, prljave tržnice i užurbane semafore u potrazi za poslom. Grad – to je rad, novac, mogućnosti koje samo čekaju na tebe, dok je selo siromaštvo, neizvjesnost i bijeda. A od grada jako malo, gotovo ništa. Gradska djeca vode slijepe starce na semaforima i kucaju po prozorima prodavajući Airtelove bonove, a sitni krijumčari i lopovi prodaju ukradenu robu po prašnjavim parkiralištima. Zauzimaju vremena u našim mozgovima koliko traje crveno svjetlo. Zeleno, i opet smo lišteni tuđih problema i tuđeg neživota. Na svim sljedećim semaforima usporavamo kako bismo dočekali zeleno svjetlo bez zaustavljanja. Odlazimo iz grada.

Između gradova su široke kvalitetne ceste koje kao bob staze zaobilaze sela porazbacana po makadamskim bespućima. Cesta do Blue Lagoona, poplavne ravnice u dolini rijeke Kafue, jedan je takav crveni nedogled od afričke zemlje kojom lutaju biblijske krave iz prispodobe o faraonu i sedam gladnih godina.

Blue Lagoon divovska je ravnica prekrivena močvarnim biljem. Žuto-zelena vegetacija kao nožem je odrezana od plavetnila neba, a jedino što ih spaja su stotine vrsta ptica koje se skrivaju u šašu i granama akacija. Uhvatili smo i divovskog pitona koji je uspio izmigoljiti i pobjeći u crnu rupu pod zemljom. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova.

Afrika bez ljudi.

---

Slika 1: Djevojčica iz sluma Kalingalinga u Lusaki. Prema procjenama, samo u Kalingalingi živi oko 90 000 ljudi.

Slika 2: Tipično selo u Zambiji. Svaka "kuća" ustvari predstavlja jednu prostoriju.

Slika 3: Na cesti prema nacionalnom parku Blue Lagoon.

Slika 4: Poplavna ravnica rijeke Kafue, nacionalni park Blue Lagoon.

Slika 5: Viktorijini vodopadi, pogled iz Zambije.

Slika 6: Jezero Kariba, umjetno stvoreno jezero na granici Zimbabwea i Zambije. U vrijeme izgradnje bilo je najveće umjetno jezero na svijetu, a prije izgradnje trebalo je raseliti oko 80 000 ljudi.
---

DESETO POGLAVLJE: Out of Africa

"Forget it. This water lives in Mombassa anyway."

Prije povratka ostalo nam je nekoliko slobodnih dana u Livingstoneu, tek toliko da nam prerevni prodavači počnu ići na živce. Bijela boja kože u turističkim mjestima očito je sinonim za hodajuću vreću novca, pa su nas lokalni umjetnici i obrtnici na svakom koraku pozivali da posjetimo baš njihov dućan i razgledamo ručno rađene drvene žirafe, posuđe od kravljih kostiju ili plemensku odjeću. Ujutro pretposljednjeg dana smo se spakirali i oprostili od Manu i Matthiasa. Odlazak iz Livingstonea stvarno se doimao kao oproštaj. Na autobusnoj stanici okupila se hrpa ljudi, bilo je i nekakvog komešanja, a ja sam se pravio sa su svi ovdje zbog nas i da su se došli pozdraviti. Krišom sam mahnuo nepoznatoj ženi koja je ostala posljednja na stanici. Mahanje je jedna tako afrička stvar. Sedam sati kasnije ponovo smo bili u Lusaki, koja se nakon Livingstonea činila mnogo iskrenijom nego prvi put. Hladne sobe s grubim smeđim namještajem i mrežama za komarce ispratile su posljednju noć u Africi. Kroz prozor se nisu vidjele ni zvijezde ni grane baobaba. Sutradan smo već bili u zraku, visoko iznad oblaka koji su zastrli ispucalu zemlju. Sniježna kapa Kilimanjara nadvisivala je i najviše oblake.

Frankfurt nas je dočekao topao i užurban. Zrakoplovnu kartu do Zagreba bacio sam u smeće i završnih 13 sati putovanja proveo vlaku. Jednolični njemački gradovi izmjenjivali su se na prozoru, a sirena lokomotive od umora i sna pretvarala se u riku afričkih slonova.

DEVETO POGLAVLJE: Noina arka

"Croatia? Croatia? No, sorry, we don't have it in our computer". Činovnik na graničnom prijelazu Kazungula bio je neumoljiv, Hrvatska ne postoji i ja kao građanin izmišljene države ne mogu ući u Botswanu. Nakon dodatnog pretraživanja i sumnjičavih pogleda ispod obrva ipak ju je pronašao, moja domovina zvala se Crotia i ta čudna zemlja iz koje nisam ni znao da potječem ipak mi je omogućila pristup imigracijskom obrascu. A u imigracijskom obrascu opet ispravke, datum rođenja bio je u redu, no zemlja rođenja je prekrižena i sad se kvrgavim rukopisom kočeperio natpis "Socialistic Federative Republic of Yugoslavia". Još jedna nepostojeća država i u Botswanu sam naposlijetku ušao kao fiktivan lik kojemu su dom zemlja iz povijesnih udžbenika i jedna tiskarska pogreška. To me podsjetilo na gospođu iz osiguravajuće kuće u Zagrebu koja mi je u obrazac putnog osiguranja za zemlju odredište napisala Zambibabwe. Ako ne postoje ni polazna točka ni odredište, je li ustvari čitavo ovo putovanje bilo samo fikcija?

Preko Zambezija nas je preveo čamac. U jednom trenutku smo usporili radi valova i našli se nasred rijeke. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se dodiruju čak četiri države - Namibija, Botswana, Zimbabwe i Zambija. Stavio sam prst u rijeku i na mentalnu mapu u ovu gužvu ugurao komadić Jugoslavije i Hrvatske. U Botswani nas je dočekao vodič biblijskog imena Solomon i u džipovima smo krenuli prema nacionalnom parku Chobe. Park površinom zauzima preko 10 000 kvadratnih kilometara, a nalazi se na utoku rijeke Chobe u Zambezi. U sušnom razdoblju ovo je vodom bogato područje jako privlačno za životinje i zbog toga park ima jednu od najvećih koncentracija divljih životinja u čitavoj Africi. Prvi dio obilaska sastojao se od vožnje motornim brodićima po rukavcima i močvarama u parku. Oko brodića plivali su krokodili, katkada bi se pojavio vodeni konj i ljutito ispustio zrak kroz nosnice. Na otocima na koje se nismo iskrcavali lagano su se njihala ogromna krda bivola, izgledala su kao divovska smeđa jezera koja bi se namreškala i pokrenula kad bi čula zvuk našeg motora, da bi ubrzo opet stala, ne mareći za škljocanje fotoaparata. Posljednja stanica našeg broda bio je neki neimenovani resort na obali rijeke gdje nas je čekao ručak. Sjedili smo na terasi i uživali u hrani i pogledu na divljinu, odvojeni od nje civilizacijom koja se opet tako trudila stvoriti iluziju prirode. Posvuda po zidovima hotela bili su plemenski motivi, na svakom praznom prostoru pažljivo su uzgajana stabla i žbunovi kako bi stvorili dojam savane, a bazeni su bili nepravilnog oblika preko čijih se rubova prelijevala voda čineći prave male instant vodopade. Kraj nas, na ležaljkama bili su ispruženi turisti iz Zapadne Europe i Amerike. Iako su bili većinom vrlo stari, ovako naborani, bijeli kao sir i s pokojom dlakom podsjećali su na goluždrave ptiće luksuznom gnijezdu kako u vječno gladne kljunove ubacuju sad sočan odrezak, sad svježi mango, sad kolač s čokoladnim preljevom.

Nakon ručka sjeli smo u otvorene džipove i nastavili obilazak parka. Močvaru su zamijenili duboki pijesci po kojima je Solomon vrlo vješto manevrirao. Krajolik je bio suh, a stabla su izgledala apokaliptično mrtva, pokidana i iščupana - opet slonovi. U jednom trenutku smo uletjeli u krdo slonova, sigurno ih je bilo barem 20. Solomon je zaustavio džip, a životinje su nas radoznalo okružile. Ti spori divovi lijeno su pružali surlu i mahali glavom lijevo-desno, neodlučni što učiniti, a najveći od njih stao je na cestu i zurio prema nama. Bili su udaljeni svega nekoliko metara i mogao se osjetiti oštar vonj njihove kože. "Oni se boje nas više nego njih", umirivao nas je Solomon, ali nekako nisam bio uvjeren u njegovu tvrdnju. Uskoro su se pomakli i ne obraćajući pažnju na nas nestali u šumi. Iza slijedećeg zavoja naišli smo na krdo žirafa. Ne znam jesam li ikada vidio tako elegantne životinje, vitkih vratova i gracioznih pokreta nogu. Zvuk džipa ipak ih je uplašio i skladno su potrčale prema miombu iz kojih su mjestimično izvirivale njihove glave i osmatrale okolinu. Doista smo se vozili kroz Noinu arku, no ovaj put nije se bježalo od poplava nego baš od suše koja je tisuće i tisuće životinja nagurala u ovaj natopljeni komadić zemlje ukliješten između četiri države. Solomon nas je proveo kroz Arku pokazujući nam gazele, majmune, bivole, jata ptica i mnoge meni nepoznate divlje zvijeri. U tom nedogledu prirode na trenutak, ali samo na trenutak zaboravio sam da sam čovjek koji živi u milijunskom gradu od stakla, čelika i betona. Da su jedine životinje koje viđam polu-uljuđeni kućni ljubimci, jata golubova i poneki vrabac, a jedina šuma osim Medvednice na prozoru još su samo disciplinirana i u stavu mirno poredana stabla u gradskim parkovima.

OSMO POGLAVLJE: Marin u oblacima

U Livingstone smo stigli u srijedu navečer. Grad je izgledao kao mješavina socijalističkih zgrada Lusake, kolonijalnih palača s početka stoljeća i europskih trgovačkih centara. No, čim se čovjek makne dalje od glavne ulice, cesta opet postaje makadam, a oko stupova ocvalih kolonijalnih ljepotica muvaju se trgovci na improviziranim tržnicama i automobili na nagruvanim taksi stajalištima. Na ulazu u naš kamp južno od grada dočekalo nas je krdo slonova. Po programu slijedio je sunset cruise na Zambeziju. Omamljen mučninom, dvoumio sam se oko vožnje brodom, no na kraju smo ipak u punom sastavu krenuli do luksuznog hotela na obali rijeke. Hotel je bio raskošna drvena jednokatnica koja je odisala kolonijalnim vremenima. Uz drveni dok stajao je dvokatni cruiser i mi smo se ukrcali. Zambezi je ovdje ogroman i ustvari se nismo vozili glavnim koritom rijeke već rukavcem, no i on je bio širi od najveće rijeke koju sam do tada vidio. Samo nekoliko kilometara nizvodno rijeka se s 2 kilometra sužava na dvadesetak metara, odmah nakon što se obruši preko prepreke od ohlađene vulkanske lave poznatije pod imenom Viktorijini vodopadi ili Mosi O Tunya. Uz umirujuću škripu broda, majmune i gazele koji su trčali uz obalu rukavca i Zambezi sunset u ruci, gotovo da smo osjetili nekakvu čudnu nostalgiju za kolonijalnim vremenima. Vremenima koja nismo ni poznavali, i koja ne zaslužuju nikakvu nostalgiju osim u knjigama i filmovima gdje su pretvorena u fikciju da nam svojom nestvarnošću olakšaju savjest.

Do Viktorijinih slapova krenuli smo rano ujutro sljedećeg dana, a na ulazu u nacionalni park stajali su naoružani vojnici. Razlog tome su bande iz susjednog Zimbabwea koje noću prelaze granicu i pljačkaju turiste. Za vrijeme našeg boravka u Livingstoneu na snazi je bio i policijski sat, pa se nakon 21:00 gradom kretalo na vlastitu odgovornost. Tek što smo prošli kroz ulazna vrata, već smo začuli potmulu grmljavinu iz daljine. Lokalni naziv za Viktorijine vodopade - Mosi O Tunya - znači dim koji grmi. Za vrijeme kišne sezone od silnih kapljica vode magla je toliko jaka da se dio vodopada uopće ne može ni vidjeti. Mi smo ih posjetili za najnižeg vodostaja, no i unatoč tome prizor je bio u najmanju ruku spektakularan. Vodopad je širok gotovo dva kilometra, a Zambezi se obrušava s visine od stotinu metara, da bi odmah zatim ključao, vrio i valjao kamenje u sedam uskih klanaca koji se nastavljaju nizvodno. Od silne vlage u zraku i vegetacija je bila potpuno drugačija od ostatka žute i ispucale Zambije: oko nas je bujala gusta mekana džungla. Nakon obilaska vodopada spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi ulazi u klanac i gdje se pjeni i vrtloži neviđenom snagom. To je bilo jedino mjesto gdje smo mogli pobjeći od američkih i južnoafričkih turista. Zambezi se ovdje probio kroz uzak klanac, i kroz pukotinu u stijeni mogla se vidjeti koprena vodopada u daljini.

Večer smo dočekali u kampu. U glavnoj prostoriji kampa bilo je živo. S ostalim gostima, mahom Nizozemcima izmjenjivale su se vijesti na otvorenom o Olimpijskim igrama i ratu u Gruziji. Nakon večere poslužene na kamionetu uvukli smo se u šatore. Iz obližnjeg sela dopirali su glasni zvuci pjesme i plesa. Zvuk bubnjeva i veseli glasovi nisu prestajali sve do jutra.

SEDMO POGLAVLJE: Afrički fragmenti

Boravak u kampu na obali jezera Kariba produžili smo za još jedan dan, kako bismo posjetili najveću farmu krokodila na svijetu koja se nalazila u blizini. Kako se pri umjetnom uzgoju krokodila lijegu samo mužjaci, farme se ponekad grade u blizini močvare s divljim krokodilima zbog stalne opskrbe oplođenim jajima. Naime, spol krokodila ovisi o temperaturi inkubacije jajeta, pa se mužjaci legu na nešto nižim, a time i jeftinijim temperaturama. Stoga je svake godine potrebno u nekoliko navrata spuštati se u močvare oko Zambezija i krasti oplođena jaja iz gnijezda na obali. Lokalni radnici to čine oboružani samo štapovima kojima udaraju krokodile po nosu, i uvjeravali su nas da je to vrlo učinkovita obrana od ovih ogromnih nacerenih ljepotana. Mi smo ipak u obilazak močvara krenuli u pojačanom i osiguranom kamionu iz kojeg smo ih mogli promatrati sa sigurne udaljenosti. Pomalo je zastrašujuće kako se život jedne strašne vrste koja je nadživjela i dinosauruse svede na detaljno isplanirani ciklus izrade cipela i torbica.

U Kalomu nas je dočekao jedan obični utorak. Utorak kada sam poživčanio, jednostavno jedan od onih dana koji je potrebno imati na svakom putovanju. Kad te iživcira večera koja kasni preko tri sata, nezainteresirano osoblje i kuhar koji namjerno ne percipira da ima vegetarijanaca, kad je ljudima tako prokleto teško obratiti mi se na engleskom, a ne njemačkom, kad čekaš 15 minuta u internet caffeu da se otvori stranica i na kraju ništa, kad si mzungu na svakom koraku. I baš u inat taj dan smo išli u sirotište u obližnjem gradu Chomi. U prostorije Children's nesta uvela nas je gospođa koja se ovdje doselila iz Njemačke i svoje umirovljeničke dane provodi birnući se za djecu koju nisu htjeli njihovi roditelji, gospođa koja je pričala priče koje bi bile smiješne, samo da nisu toliko tragične i groteskne. Djeca su bila super, svatko je odabrao svog ujaka, a mene je posvojila trogodišnja Yvonne. Do kraja dana smo se šetali, igrali se s njima i razgovarali. Najdraže im je bilo kad bismo ih fotografirali i onda im na ekranu od fotoaparata pokazivali njihove slike. Većina od njih nikada se ne želi vratiti kući. I to je bilo sve od Chome. Postoje mjesta koja nas osvoje na prvi pogled, možda baš zato što za drugi nije bilo vremena. U Chomi smo proveli nekoliko popodneva, kupovali na tržnici posred koje prolazi pruga i nekoliko puta na dan sve staje i svi se miču da bi vlak mogao proći. Upoznao sam nekoliko ljudi i doista ne mogu reći zašto, ali u Chomi sam se osjećao lagano i smireno. Nepoznati daleki gradić u Zambiji za kojeg nikada prije nisam čuo, a na tih nekoliko popodneva osjećao sam se gotovo kao kod kuće, iako sam od kuće bio udaljen 7000 kilometara. Postoje mjesta razbacana širom globusa u kojima postoje nekakvi čudni fragmenti, komadići utočišta koje tokom života sakupljamo u smirujući mozaik. Možda je u Chomi nekom slučajnošću ostavljen jedan fragment koji sam tih dana pronašao, baš kao i u Walesu prije nekoliko godina, ili u Estoniji.

Od Kaloma i Chome više nije ostajalo ništa. Drugo jutro spakirali smo torbe i ukrcali se u automobile, kombi i lokalni autobus. Livingstone je bio udaljen nekoliko sati vožnje po doista najgoroj cesti na svijetu. Rupe su bile toliko velike da su autobusi vozili sa strane ceste, a našem terencu pukao je ovjes. Uz cestu inače stoje majke s djecom ili sama djeca i u rupe ubacuju zemlju i pijesak pa kad prolazi auto pružaju ruke očekujući nagradu za svoj rad. Izbezumljen naglim kočenjima i manevriranjem, na putu sam gotovo ispustio dušu. U Livingstone smo stigli u srijedu navečer.

ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.

PETO POGLAVLJE: Masempela

Odlazak s farme Shazula bio je pomalo kaotičan zbog nesporazuma naših vozača. Na kraju smo propustili jedan autobus i drugi čekali nekoliko sati. Autobusna stanica nalazila se kraj glavne tržnice u Mazabuki, pa smo čekajući autobus obišli obližnje štandove. Prodavalo se svašta, od rabljene odjeće iz Europe (humanitarna pomoć Crvenog križa) do obuće, piratskih CD-a i posebnih napitaka i talismana od životinjskih dijelova koji liječe spolne bolesti, povećavaju penis i bacaju ljubavne čini. Mazhandu bus naposlijetku je stigao i odveo u Kalomo, provincijski gradić na jugu Zambije. Grad u zambijskom smisli treba doista shvatiti u najširem smislu riječi. Najčešće su to jednokatne trošne kućice uz makadamsku ili ponekad asfaltiranu cestu i tržnica. Smješteni smo bili u gostinjskoj kući "First Choice". Sobe su bile malene, doručak i večera bezobrazno oskudni, ali prvi krevet nakon dva tjedna šatora ušutkao je i najnezadovoljnije. Ostavili smo stvari i nas četvero krenulo u šetnju prema obližnjoj tržnici. I baš ovdje u Kalomu po prvi put mi se učinilo da sam zapravo u Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji su dopirali kroz otvorene prozore. Bila je to prljava, ruralna i zaostala Afrika, ali bilo je u njoj nešto jako intimno i iskreno. Sjeli smo pred Barclays banku dok su ispred nas tutnjali kamioneti i dizali prašinu kroz koju su se pojavljivali ljudi na biciklima. Iz obližnjeg dućana izišao je prodavač i dao svakome od nas bombon. Onda nas je uhvatio za ruke, doveo na sredinu neasfaltirane čistine koja je trebala biti trg i zaplesao, povlačeći nas za ruke i ramena kako bi i mi zaplesali s njim. Sunce je bilo nisko na horizontu i svijetlio direktno u naše oči, kamioni su tutnjali oko nas, makossa svirala iz kafića i nestajala u žamoru ljudskih glasova, i baš nikome od nas ovaj prizor nije bio nimalo čudan. Pjesma je završila, prodavač nas je potapšao po ramenu i odšetao natrag do svog dućana. Uskoro je pala noć i mi smo se požurili u naše sobe. Prije spavanja bilo je potrebno raširiti mreže protiv komaraca iznad kreveta. Na televiziji je bio samo jedan program koji je pričao o teškom stanju zambijskog predsjednika. Ugasio sam TV i zaspao.

Drugi dan nas je čekala četverosatna vožnja do Masempela osnovne škole. Škola se nalazi duboko u provinciji, pa smo ubrzo nakon izlaska iz Kaloma skrenuli na makadamsku cestu i nastavili svoj put kroz miombo. Krajolik gotovo da se i nije mijenjao čitavo vrijeme vožnje, tu i tamo ukazalo bi se pokoje selo koje se skrivalo od podnevne žege u sjeni stabala banane. U jednom trenutku učinilo mi se da imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju, i da možda nikada nećemo stići u Masempelu, ali da to nikome ustvari neće zasmetati. U Masempelu smo ipak stigli, a dočekale su nas stotine djece (škola broji 700), njihovih deset učitelja i ravnatelj poligamist. Škola je u očajnom stanju, samo jedna učionica ima klupe, dok sve ostale imaju samo daske i kamenje. Poneki učenik do škole mora pješačiti i deset kilometara, ali svejedno nam se činilo da su svi oni oduševljeni školom. Zbog našeg dolaska čak su im skratili i ljetne praznike za jedan dan. Podijelili smo učenicima prvog razreda naranče i bilježnice, odslušali ravnatelja koji nam je objašnjavao prednosti mnogoženstva i uskoro krenuli natrag u Kalomo. Preračunali smo se pa nas je noć uhvatila puno prije cilja. Da se ne smrznemo spasile su nas moje deke od kojih smo napravili improvizirani šator. Prije večere trebalo je još oprati odjeću (na ruke, dakako) i spremiti šator: sutradan smo kretali na kraći izlet na jezero Kariba.

TREĆE POGLAVLJE: Fatamorgane

Danas su dva tipa igrala nogomet s mačkom na ulici. Mačka je bila još uvijek mladunče, narančaste boje, napola otkinutog repa i prestrašenog pogleda koji je prelazio u tupilo. Kad im je igra dosadila, zatukli su je kamenom, gurnuli u kanalizaciju i nastavili hodati svojim putem. To objašnjava zašto se nigdje u Lusaki ne mogu pronaći mačke i psi lutalice. Ljudi ovdje su jako okrutni prema životinjama. Volovi u poljima nemilosrdno se šibaju kožnim bičevima, a kućni ljubimci u finim obiteljima kažnjavaju se zbog neposluha udarcima nogom ili rukama.

Dani u Lusaki prolazili su u jednoličnom ritmu ranog ustajanja, predavanja ili obilaska grada i okolice i večernjeg odmora, roštilja i odbojke u kampu. Posjetili smo najveću zambijsku telekomunikacijsku tvrtku, kartirali smo dijelove grada, družili se sa zambijskim studentima i kupovali na Kabulonga marketu sitnice kojima ćemo razveseliti prijatelje na povratku. Posljednjeg dana prije odlaska u Mazabuku posjetili smo misiju Gossner i s g. Peterom pošli u obilazak sela za koja se misija brine. Čim se čovjek makne iz Lusake, kao da dolazi u paralelni svemir. Kilometri i kilometri prašnjavih cesta nestajali su pod kotačima našeg terenca, a otvoreni pogled na uvijek istu zambijsku ravnicu pod jakim popodnevnim suncem stvarao je čudne fatamorgane. Činilo nam se da se vozimo satima bez cilja, a onda smo dospjeli u jedno selo gdje smo se zaustavili. Iz malenih kućica istrčala su djeca i radoznalo nas okružila. Ubrzo je došla odrasla žena od kojih tridesetak godina, jedina odrasla osoba koju smo vidjeli u čitavom selu. Zvala se Mary i bila je slijepa. Peter je razgovarao s njom, činilo se da se poznaju. Pozdravila nas je na engleskom, i prije našeg odlaska dodala: "Idući put kad budete u blizini, donesite nam naranči".

Mi smo nastavili vožnju prema centru misije, gdje se nalazi škola, pumpa s vodom i malena klinika bez osnovnih medicinskih potrepština. U Zambiji sve se liječi Panadolom. Jedna od žena koju smo susreli ispričala nam je priču kako je njezino jednogodišnje dijete dobilo teški proljev i temperaturu. Uprtila ga je na leđa, zavezala platnom kako to ovdje čine sve majke i pješice krenula prema najbližoj klinici udaljenoj oko šest sati hoda. Stigla je u kliniku, a tamo su joj dali dva Panadola i poslali je kući. Kad je stigla kući, izvadila je dijete iz nosiljke, a ono je već bilo mrtvo. Smrt je u Africi na svakom koraku, ali odnos prema smrti je drugačiji nego na zapadu. Mi umiremo u grču, prestravljeni i udaljeni od prirode, a ovdje je smrt tek dio ciklusa koji se možda ne shvaća do kraja, ali duboko poštuje.

Nastavili smo vožnju kroz provinciju, a Peter nam je pričao o svom radu. Bivši novinar, doselio se sa suprugom u Zambiju i ovdje ostao. Iako je bio bijelac, sijede kose i europskog stila oblačenja, iz njega je isijavao onaj stil svojstven ljudima iz Afrike, i svi smo ga smatrali prije Afrikancem nego Europljaninom. Njegov rad u misiji činio nam se gotovo uzaludnim. Novaca nema, a afrički ljudi imaju drugačije poimanje vlasništva pa ne brinu za infrastrukturu koju im izgradi misija. Posjetili smo selo gdje je misija izgradila pumpu i WC, a koji su se uslijed nemara ljudi iz sela pokvarili. "WC je od misije, pa ga misija i treba popraviti!", uporan je bio jedan od lokalaca. Na pitanje što je s pumpom i vodom, odgovorio je "Bog nam je dao tu vodu". Peter je bio ljut, iako se trudio to sakriti. "Neka vam bog onda to i popravlja!", rekao je i ponovno sjeo u auto. Nakon još nekoliko sati vožnje kraj ogoljelih livada gdje su pasli mršavi volovi došli smo pred Lusaku. Grad je zamirisao svojim poznatim slatkastim mirisom. I Independence road već nam se učinio dobro poznatim, kao da se vraćamo kući. Ubrzo smo stigli pred Eureka kamp, taman prije nego što je pala noć. Sjeli smo oko roštilja u očekivanju večere, a u vatri u koju smo netremice zurili pojavljivali su se čas slijepa Mary, čas kilometri prašnjavih cesta, nasmijana djeca i volovi čija su izbočena rebra lizali narančasti plamenovi.

DRUGO POGLAVLJE: Kalingalinga

Drugi dan probudila me obitelj zebri. Protutnjala je kroz naš kamp prije zore i podigla za sobom veliki oblak prašine. Zima u Zambiji razdoblje je bez kiše koja je posljednji put padala u travnju. Tlo je posvuda bilo tvrdo i prekriveno sitnim smeđim prahom kojeg je redovito kovitlao vjetar i bacao ga u oči i usta. Prve kiše očekuju se tek za mjesec dana, kada će cesta koja vodi iz našeg kampa postati blatna kaša koju će moći savladati samo terenska vozila. Do jutra sam kroz otvor na vrhu šatora promatrao kako se lagano razdanjuje, a neobični zvuci iz šume postajali su sve tiši.

Uskoro je po nas stigao naš unajmljeni kombi sa vrlo razgovorljivim vozačem. Sjeo sam na zadnje sjedalo da izbjegnem pitanja o nogometu i promatrao ulice u Lusaki. Posvuda prašina i smeće, užurbana vozila koja si krče put glasno trubeći i biciklisti uz cestu koji smireno voze preko rupa i izbočina. Kada bi ugledali bijelo lice na prozoru, odjednom bi stali i iznenađeno zurili. Do Lusake nikad se nisam osjećao kao bijelac, a tamo sam se odjedom osjetio kao da sam jedina osoba bijele kože na svijetu. Kraj toliko nijansi crne i smeđe koja se napinjala i presijavala na suncu bez ikakvih nepravilnosti, moja bijela koža sa dva-tri prištića po prvi put mi se učinila slabom i beživotnom.

Ubrzo su se pojavile poznate zgrade Cairo roada. Pločnik u glavnoj ulici pometala je žena od kojih četrdesetak godina s jarko žutom maramom na glavi. Ulica je bila puna suhog plastičnog otpada i papira koje je vjetar razbacivao ne vodeći računa o njezinim naporima, ali ona je tamo svakog jutra i svih sljedećih dana strpljivo pometala vjerojatno uvijek iste otpatke. Vjetar bi ih odmah nehajno vraćao na staro mjesto u neobičnoj igri upornosti i strpljenja. Činilo se da joj taj posao daje smisao i važnost u masi nepoznatih i nevažnih prolaznika. Naša vožnja se nastavila, a nakon nekoliko zavoja pojavila se zgrada Sveučilišta Zambija, UNZA. Na ulazu u kampus stajala je tabla s natpisom "Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom". Otkad su se sida i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina. Na Sveučilištu smo imali dogovoren sastanak s profesorima i studentima, a onda smo krenuli u upoznavanje Lusake.

Grad je još početkom 20. stoljeća bio selo, sve dok ga 1905. britanski doseljenici nisu počeli proširivati i graditi. Trgovačka četvrt izgrađena je za Indijce i taj dio doista je nalikovao na Bombay prije nego na Afriku. Uz europski dio grada postoji i "afrička" četvrt koju su Britanci izgradili za potrebe smještaja najniže radne snage. Četvrt se sastoji od blatnjavih bijelih kućica bez prozora koje su nalikovale na štale, a koje su kolonijalni vlastodršci izgradili po uzoru na nerazvijena afrička sela, želeći valjda u svojoj filantropiji da se radnici nakon teškog posla vrate kući u poznati okoliš. God 1935. grad je postao sjedištem Sjeverne Rodezije, a 1964. i glavnim gradom neovisne Zambije.

Nakon kolodvora, indijske i afričke četvrti stigli smo u Kalingalingu. Dočekao nas je umirovljeni bračni par koji je sa još samo 13 volontera preuzeo na sebe brigu o ovom gradskom naselju u kojem živi 85 000 ljudi. Poveli su nas u obilazak kroz ulice od blata i smeća i kućice u kojima u Hrvatskoj ne bi živjele ni krave. Na vratima kućica stajala su djeca, uplašena i začuđena jer neka od njih nikada nisu vidjeli bijelca. U jednoj "ulici" se prodavao ugljen, a djeca tamo su od glave do pete bila uprljana ugljenom. Onako ustrašena i nepomična, crne kože prekrivene crnim naslagama čađe, izgledala su kao male figurice od oniksa. Iz pokojeg improviziranog kafića dopirala je preglasna muzika, a ubrzo se začuo i uzvik "Mzungu (bijelče), come here! Come!" Mi smo nastavili hodati, ali odmah bi netko istrčao i krenuo prema nama. Početni strah i neugoda nestali su u susretu s razgovorljivim, najčešće pijanim, ali vrlo miroljubivim i dobroćudim ljudima. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog, prljavog, prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek malo nesretnog s druge.

Nastavili smo hodati dok nam je gospođa s početka priče objašnjavala kako u naselju nema struje, a na 25 kućanstava ide jedna pumpa s vodom. Uskoro se skupila i pratnja od desetak djece, ali bojala su nam se približiti. Razbježala bi se svaki put kad bi ih pokušali fotografirati. I kasnije, gdje god smo bili, u selima u provinciji, u drugim slumovima, svugdje bi nas dočekala gotovo samo djeca. Više od 50% stanovnika Zambije mlađe je od 15 godina, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka.

PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.