REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.

REDITUS (treći dio)

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.