REDITUS (kraj)

Mazhandu bus tog je jutra bio pun. Na monitorima su puštali Kung-fu pandu s kineskim titlovima. Zambija je jedna od zemalja u Africi koja je najviše pala pod kineski utjecaj, rudnici bakra, rijetkih minerala i rijetki rudnici dijamanata, sve je to bilo u rukama diva s istoka. Pred nama je bilo više od 400 kilometara vožnje. Prošli smo kroz Kalomo, grad s bankama bez novca i benzinskim postajama bez goriva. Prošli smo kroz Mazabuku i opet vidjeli njezine divovske šećerane. Prešli smo Kafue i došli u Lusaku, tako iskren grad u svoj svojoj jednostavnosti. Sutradan je polijetao naš zrakoplov. Joseph nas je odveo do zračne luke na kraj grada. Dan je bio prekrasan, žuto-narančast i bezbrižan. Vjetar je povijao grane stabala u savani, a žuta ispucala trava šuškala je u očekivanju prvih kiša.

Moj drugi posjet ovom kontinentu primakao se kraju, a u tom trenutku mi se činio i posljednjim. Možda je ipak malo previše siromaštva, bijede i nepravde na ovome svijetu, a ja ne želim stajati na crvenim svjetlima. Umjesto autobusa, došetali smo do aviona i uspeli se uz stepenice. Bila je topla ljetna večer, jednaka takva čekala me u Zagrebu koji se sad činio godinama daleko.Tada mi se činilo da u Afriku više nikada neću ići, ali danas mi se opet čini da život ipak ne daje konačne odgovore.

REDITUS (deveti dio)

Livingstone je grad koji to ustvari nije. Ima glavnu cestu s dvije kolonijalne zgrade, benzinsku postaju, banke i restorane. Ima i afričku prašinu koja pokriva ulice, vjetrobranska stakla i banane koje se prodaju uz cestu, ali sve je to obična kulisa. Livingstone kao da je nastao kao predvorje Viktorijinih vodopada, i sve u ovom gradu podređeno je tome. Na svakom koraku taksisti dovikuju za tobom i nude ti prijevoz, prodavači ukradenih mobitela povlače te za rukav, a lokalnu umjetnici pokušavaju te dovući u svoju suvenirnicu. Livingstone je elementarna ljudska potreba za zaradom.

Rekavši to, treba istaknuti da ovaj grad ima i svoj šarm: Livingstoneov muzej, tržnice, susretljivi lokalci i činjenica da ovdje bijelo lice nije takva novina i zagonetka koju je valjda moguće riješiti samo neprestanim zurenjem. Livingstone ima i malo onog kolonijalnog duha kojeg putnik barem dijelom očekuje kad putuje kontinentom. Ovaj put, nažalost, nisam provodio previše vremena u obilasku Livingstonea. Uskoro su se održavali izbori, a omraženi autoritarni predsjednik Rupiah Banda bio je pred porazom. Podržavatelji njegovog protivnika Michaela Sate svaki dan održavali su prosvjedne skupove koji su bili na rubu incidenta zbog velikih policijskih snaga. Zambija se ipak ponosi kakvom-takvom demokracijom i mjesec dana nakon našeg odlaska iz Zambije došlo je do smjene vlasti – Michael Sata zvan „kralj kobra“ došao je na vlast vatreno mašući svojim zlatnim raspelom.

Sljedeći dan smo naručili g. Kapangulu i njegov prekrasni autobus rano u jutro. Svi su bili pomalo ushićeni zbog činjenice da idemo na Viktorijine vodopade, pa i ja kojemu je ovo bio drugi put da ih posjećuje. Jedanaest kilometara od grada i odjednom gužva, nakrcani taksiji, autobusi i prodavači svega i svačega koji čim ugledaju bijelo lice, sjate se poput gospođa s kolodvora u Dubrovniku. Pristojno odmahujući glavom i uz obaveznu mantru "Next time, my friend", dolazimo do kućice gdje se prodaju ulaznice. Iz daljine već dopire potmula tutnjava Dima koji grmi, čiji se oblak za vrijeme kišne sezone vidi s udaljenosti od 40 km.

I onda, odjednom Mosi - o - Tunya. Kao da su sva žega, žeđ i suša Zambije ovdje napokon dobile svoj smisao. Gotovo tisuću tona vode svake sekunde preljevalo se preko stepenice od ohlađene lave i tvorilo vodeni zastor širok dva kilometra i visok stotinu metara.

Unatoč kabanici koja se za jedan dolar kupi na ulazu u nacionalni park, svi smo se smočili, ali nikome to nije smetalo. Prvi put nakon mjesec dana osjetili smo nešto što podsjeća na kišu, meku toplu kišu koja je isprala svu prašinu s afričkih kaldrma i odnijela je prema Indijskom oceanu. Viktorijini vodopadi su zaborav, pod nevjerojatnom silom vode koja se obrušava niz vulkansko stijenje ne može ostati ništa.

Spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi probija stijenu i nastavlja teći kroz sedam uskih klanaca valjajući stijenje i noseći sa sobom raftere, krokodile i pokojeg slona koji je poginuo neoprezno hodajući po rubu vodopada dok ga struja nije povukla u bezdan. Putem niz litice slijedio nas je čopor pavijana pod vodstvom glasnog matrijarha. Nisam se osjećao ugodno, ali nakon što sam vidio čuvare u parku s divovskim mačetama, bilo mi je lakše. Pavijani su nam prišli na jedva dva metra i zurili, očekujući valjda neki otpadak, voće ili komad kruha. Kasnije su jednom neopreznom japanskom turistu oteli torbu i pred njim je raskomadali, samo da bi došli do banane koja se nalazila u jednom od džepova.

Odlučili smo se vratiti i navečer. Bila je noć punog mjeseca, a vedro nebo obećavalo je doživljaj lunarne duge. Putem smo gotovo pregazili slona koji je prelazio cestu na mjestu bez ikakve rasvjete. Ili je slon gotovo pregazio nas. Iako je bilo kasno navečer, u parku je bilo ljudi. Uspeli smo se do vidikovca, a tamo nas je čekala mliječna boja vodopada koja je svjetlucala na mjesečini. Preko čitavog kanjona presijavala se duga, okružena afričkim mrakom izgledala je još sjajnijom. Svaka kap koja je prštala s vodopada na tren bi zabljesnula u dugi da bi odmah zatim nestala u noći. Po prvi put u životu osjećao sam se kao da nisam na Zemlji, već na nekom drugom planetu daleko od ove posvemašnje afričke bijede.

REDITUS (osmi dio)

G. Kamboni čekao nas je na ulazu u kamp Kariba. Umjesto dogovorenih vozila, čekali su nas kombi za prijevoz školske djece sa šest mjesta i caddy koji je bio prepun nekakvih nedefiniranih stvari koje je g. Kamboni po svom važnom poslu nekome trebao dostaviti. Problem je što je nas bilo trinaest, ali u Africi se to rijetko kad percipira kao problem. Postoje dva veća vozila i manji broj putnika, samo treba iznaći optimalno rješenje.

U školski kombi ukrcalo nas se devet. Naizmjenično smo se smjeli nasloniti i ispružiti noge, ali ne istovremeno. Ljudi iz caddyja svoje doživljaje nisu htjeli opisivati. Pred nama je bilo oko tri stotine kilometara afričkih cesta posutih makadamom i prvoklasnim asvaltom, bez ikakvog reda i rasporeda. Vožnja do jezera Kariba inače je pravi mali doživljaj - u beskonačnoj i zatupljujuće ravnoj Zambiji ovdje se mogu ugledati planine koje zatvaraju obzor, doline načičkane kućicama i zavoji na strogim ravnim cestama koje uvijek izgledaju kao da vode od nekuda, a nikad negdje.

Nekoliko kilometara prije Batoke skrenuli smo u obližnje selo, a caddy je na krov dobio i prijenosni hladnjak prepun ribe. Dok ga je g. Kamboni vezivao užetom, mogli smo se igrati s djecom iz sela koja su nas radoznalo promatrala. Nastavili smo vožnju. Do Kaloma smo stigli upravo na vrijeme za večeru. Vruća peciva iz Spara u Chomi i ovaj put su prijala, možda dijelom i zato jer su okusom podsjećale na dom. Kasnije smo provjerili račun i ustanovili da su nam umjesto tri peciva naplatili 32. Nitko se nije uzrujavao. Zavukli smo se u naše krevete, prekrili nečim što je u prijašnjem životu definitivno bio zastor, a nikako pokrivač, i zaspali.

Sljedeće jutro dočekao nas je g. Kapangula sa širokim osmjehom i divnim bež autobusom koji nas je odveo put Livingstonea. Cesta na kojoj sam prije tri godine ispustio dušu bila je potpuno obnovljena, a na nekoliko mjesta kočoperili su se znakovi "Ovo je izgradila Europska unija". Benzinska postaja, nekoliko boljih automobila, bijelci šetaju cestom - stigli smo u Livingstone, I presume.

REDITUS (sedmi dio)

Siansowa je selo na obali rijeke Zambezi, izgubljeno na tri sata vožnje od najbliže asvaltirane ceste. Kako bi se došlo do Siansowe, potrebno je sići s glavne ceste nakon Sinazezea, zahrđalog prašnjavog sela na putu za nigdje, te zatim voziti kroz čađavi miombo zaobilazeći lutajuće krave i kokoši. Krajolik je nevjerojatno suh, ispucala zemlja i spaljeno granje stvaraju dojam kao da ovdje nije kišilo od biblijskih vremena. A opet, samo nekoliko stotina metara nakon što se prođe Siansowa, pogled puca na divovsko jezero transplantirano ljudskom rukom usred bezvodne pustinje.



















Prije pedeset godina ovo područje naseljavali su Basilwizi – ljudi velike rijeke. Plodni mulj koje su donosile sezonske poplave Zambezija omogućavao im je dvije žetve godišnje, a bavili su se i ribolovom na Zambeziju i delti njezinih pritoka. Životom Basilwizija i svih drugih živih bića Zambezija upravljao je Nyaminyami, božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe. Njegovo utočište nalazilo se u području zvanom Kariwa, uskom i divljem klancu na rijeci koji je onemogućavao plovidbu nizvodno.

Godine 1955. talijanska tvrtka Impresit počela je na mjestu Kariwa graditi branu. Britanske kolonije Sjeverna i Južna Rodezija, posebice njihova rastuća industrija bakra, trebale su velike količine struje i klanac Kariwa bio je idealno mjesto za ovaj veliki pothvat. No, Talijani i Britanci nisu računali na gnjev boga rijeke. Prema predaji Basilwizija, Nyaminyami, bijesan zbog izgradnje jezera poslao je najveće poplave u povijesti rijeke Zambezi. Kasnija hidrogeološka istraživanja pokazala su da se poplave iz 1957. i 1958. koje su odnijele dotad izgrađene dijelove brane događaju jednom u dvije tisuće godina. Ipak, unatoč brojnim žrtvama i misterioznim nestancima radnika, Nyaminyami je poražen. Brana je izgrađena, a jezero nazvano Kariba punilo se sve do 1963. godine.



















Prije samog dovršetka brane, osamdeset tisuća stanovnika trebalo je preseliti iz doline rijeke. Bez ikakve prethodne obavijesti ili plana evakuacije, ljudi su poput stvari natrpani na kamione i preseljeni u okolna, viša područja, udaljena i do stotinu kilometara od njihovih domova koji su se utapljali na dnu jezera. Tko se protivio seljenju, bio je ustrijeljen.

Ubrzo nakon izgradnje, jezero je trebalo ponovno „izmisliti“. Rodezijski pisci, svi od reda pripadnici bijele manjine, veličali su njegov nedogled, bogat živi svijet i nazivali su ga netaknutom, iskonskom Afrikom. Zatim su slijedili programi zaštite prirode, zaštićena područja i nacionalni parkovi nicali su na obalama jezera, a pristup je bio dozvoljen svima osim Basilwizijima, koji su morali poštovati zonu zabrane prilaza jezeru. Kasnije je i ta zona isključena jer su bogati hoteli i kampovi na obali jezera trebali lokalne radnike. Tko će inače posluživati sve te Bure, Južnoafrikance i Hrvate? U potrazi za pravom Afrikom, što god to bilo, nakrcali su obale jezera luksuznim bungalovima, kamp kućicama i hotelima. To su moderni Karen Blixen i Ernest Hemingway, usred Afrike, a tako izolirani od ljudi i stvarnosti, brčkaju se u skupim kupaonicama i večeraju uz romantične svjetiljke na otvorenom. Takvu Afriku je lako voljeti, jer takva Afrika je obična fatamorgana, baš kao i ovo prekrasno jezero usred ljudske pustinje.

REDITUS (šesti dio)

Od ovo malo Zambije i Afrike što sam vidio, Choma mi je uvijek najbliža toj nekoj esenciji kontinenta, pojednostavljivanju kojom doživljaje mjesta svedemo na jednostavna tri poteza i onda ih zauvijek nosimo sa sobom. Uz glavnu cestu kojom tutnje kamioni koji se nigdje ne zaustavljaju naslagano je sve što se u ovom kraju svijeta može zvati zgradom. U blizini je tržnica kroz koju prolazi pruga s vlakovima koji gotovo nikad ne voze. Benzinska pumpa uvijek je puna ljudi i događaja, ali gorivo je nekako tek usputni posao. Ovdje se sklapaju poslovi, putnicima namjernicima prodaju banane i krumpiri, a uvijek se i pronađe prilika za malo zabave.

U Chomi se nalazi i Children's Nest, sirotište sa 65 sretne djece, sretne jer na ulicama Chome živi deset puta više djece koja nemaju plaćene radnice da ih zovu majkama. Posjetili smo sirotište gdje nas je dočekala frau Inge, postarija gospođa neobičnog rasporeda zubi. Često se smijala pa smo uvijek iznova mogli promatrati tu karakteristiku zbog kojeg joj je lice pomalo nalikovalo na ptičje. Kao prava roda koja je svila ovo gnijezdo za svoje ptiće, u tri godine od početnih 13 do danas je sirotište gotovo upeterostručila. Potrebno je graditi nove kuće i nove smještajne kapacitete, pa smo osim poklona za djecu ostavili i nešto eura.

Djeca su nas dočekala u dvorištu, njih dvadesetak. Stariji se brinu za mlađe i uvijek vlada nekakav red i hijerarhija. Ali kad vide posjetitelja, na red se brzo zaboravi - u tren oka okružilo me pet pari ruku i za nekoliko trenutaka sam već bio na podu. Svi žele u naručje, na rame, držati se za ruku, maziti se, pa je najjednostavnije sjesti na pod i pustiti ih da se namjeste kako žele. Netko sjedne na stopala, netko u krilo, netko me grli s leđa, a ja odgovaram na pitanja i pričam priče. Sreo sam i Yvonne koja me se ne sjeća od prije tri godine, naravno, tada je imala nepune dvije. Bili su prašnjavi, bili su šmrkavi i bili su - djeca. Navečer smo se vratili u Kalomo. Tjednima kasnije u Zagrebu me dočekalo pismo gđe. Inge.

S novcem koji ste nam ostavili kupili smo drvene grede, vreće cementa i ostali građevni materijal za novu kuću. Djeci smo podijelili igračke i odjeću. Svi iz Children's Nesta jako vam mnogo zahvaljuju. Djeca još uvijek s vremena na vrijeme pitaju za vas i zanima ih kad ćete se vratiti.

REDITUS (peti dio)

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.

REDITUS (treći dio)

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.

REDITUS (drugi dio)

Nigdje u Zambiji se ne može vidjeti neutemeljenost vjere nekakvu pravdu tako dobro kao u Lusaki. Stotine tisuća ljudi preplavili su njezine ulice, prljave tržnice i užurbane semafore u potrazi za poslom. Grad – to je rad, novac, mogućnosti koje samo čekaju na tebe, dok je selo siromaštvo, neizvjesnost i bijeda. A od grada jako malo, gotovo ništa. Gradska djeca vode slijepe starce na semaforima i kucaju po prozorima prodavajući Airtelove bonove, a sitni krijumčari i lopovi prodaju ukradenu robu po prašnjavim parkiralištima. Zauzimaju vremena u našim mozgovima koliko traje crveno svjetlo. Zeleno, i opet smo lišteni tuđih problema i tuđeg neživota. Na svim sljedećim semaforima usporavamo kako bismo dočekali zeleno svjetlo bez zaustavljanja. Odlazimo iz grada.

Između gradova su široke kvalitetne ceste koje kao bob staze zaobilaze sela porazbacana po makadamskim bespućima. Cesta do Blue Lagoona, poplavne ravnice u dolini rijeke Kafue, jedan je takav crveni nedogled od afričke zemlje kojom lutaju biblijske krave iz prispodobe o faraonu i sedam gladnih godina.

Blue Lagoon divovska je ravnica prekrivena močvarnim biljem. Žuto-zelena vegetacija kao nožem je odrezana od plavetnila neba, a jedino što ih spaja su stotine vrsta ptica koje se skrivaju u šašu i granama akacija. Uhvatili smo i divovskog pitona koji je uspio izmigoljiti i pobjeći u crnu rupu pod zemljom. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova.

Afrika bez ljudi.

---

Slika 1: Djevojčica iz sluma Kalingalinga u Lusaki. Prema procjenama, samo u Kalingalingi živi oko 90 000 ljudi.

Slika 2: Tipično selo u Zambiji. Svaka "kuća" ustvari predstavlja jednu prostoriju.

Slika 3: Na cesti prema nacionalnom parku Blue Lagoon.

Slika 4: Poplavna ravnica rijeke Kafue, nacionalni park Blue Lagoon.

Slika 5: Viktorijini vodopadi, pogled iz Zambije.

Slika 6: Jezero Kariba, umjetno stvoreno jezero na granici Zimbabwea i Zambije. U vrijeme izgradnje bilo je najveće umjetno jezero na svijetu, a prije izgradnje trebalo je raseliti oko 80 000 ljudi.
---

REDITUS (prvi dio)

"Africa is a cruel country; it takes your heart and grinds it into powdered stone - and no one minds." (Elspeth Huxley)

Može li se dva puta putovati na isto mjesto? Tri godine nakon mog prvog putovanja u Zambiju ni ja ni Zambija više nismo isti, logikom stvari i ovo putovanje jedna je sasvim drugačija priča, a opet Lusaka mi se s prozora zrakoplova tog jutra učinila beznadno neizmijenjenom.

Tisuće i tisuće nastambi od lima, blata, kartona i pokoje cigle te četiri visoka nebodera u samom centru bili su bogatiji za koji razbijeni prozor i nekoliko slojeva čađe. Vožnja autobusom kroz prašnjave ulice prekrivene najlon-vrećicama otkrivala je nekoliko luksuznih trgovačkih centara i bogatih vila ograđenih bodljikavom žicom i krhotinama razbijenog stakla.

Iz divovskih industrijskih postrojenja sukljao je dim, ali jedino što Lusaka proizvodi je siromaštvo. Čitava Afrika je jedna divovska tvornica bijede gdje se samo rijetko dogodi pogreška pa s proizvodne trake ispadne netko nevjerojatno bogat.

---

Slika 1: Pogled na Lusaku iz zraka. Let Ethiopian Airlinesom iz Frankfurta preko Addis Ababe i Hararea, cijena 1000 Eura.

Slika 2: Centar Lusake, križanje Cairo roada i Independence Avenua. Većina zgrada izgrađena je 1970-ih kada je Zambija bila jedna od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Nakon strmoglavog pada cijene krajem istog desetljeća ekonomija se više nije oporavila.

Slika 3: Spomenik nesvrstanima u Lusaki. Tito i predsjednik Kenneth Kaunda bili su veliki prijatelji.

---

DEVETO POGLAVLJE: Kineska četvrt

U Taipei smo stigli kasno navečer, i tek nakon gotovo dva tjedna po prvi put smo ugledali grad kako sjaji svom svojom snagom noćnih reklama i jakih svjetala. Čekajući taksi na uglu dvije nepoznate ulice, u ruci sam stiskao komadić papira s napamet precrtanom adresom hostela u kojem sam se trebao pojaviti prije nekoliko sati. Taksist naravno nije govorio engleski, ali papirić mu je izgledao dovoljno uvjerljivo. Kimnuo je glavom i otisnuo se u avanturu zvanu vožnja tajpeškim ulicama. Žmigavci, kočenje, poštivanje prednosti, sve je to pronalazilo slabu primjenu u ovom kaotičnom gradu. Vozili smo kroz novi dio grada, a oko nas su se dizali blješteći neboderi visoki nekoliko stotina metara. Najviši od svih, Taipei 101 dizao se u visinu od pola kilometra i izgledao je kao divovski svjetionik koji u svemir odašilje znakove života sa Zemlje. Baš kad smo izbjegli nalet autobusa iz sporedne ulice tako da smo ušli u suprotnu traku i pri tom uplašili nekoliko skutera, vozač je presjekao četiri trake i ušao u mračnu uličicu. Neboderi su se i dalje rojili oko nas, ali mi smo se vozili kroz pravu pravcatu kinesku četvrt uskih uličica, lampiona i oronulih limenih zgradica sa sakrivenim dvorištima. Odjednom je stao i pokazao na nešto što je izgledalo kao salon za tetoviranje. Platio sam mu, i čim je nestao iza ugla, pojavila se Vanessa - ipak sam bio na pravom mjestu. Vanessa je bila voditeljica hostela, ali za nas je sačuvala stan u blizini. Dala nam je ključeve i odvela nas do omanje stambene zgrade - ušli smo i na stubištu sreli naše nove susjede, četveročlanu tajvansku obitelj. Na drugom katu bio je sladak stančić s pogledom na noćnu tržnicu Tonghua. Vanessa nas je upozorila da se toaletni papir ne baca u WC zbog dotrajalih i uskih cijevi, udijelila nam jedan od mnogobrojnih umjetnih osmijeha i ostavila nas same. Smjestili smo se po sobama i ugasili svjetla. Kroz poluodškrinute prozore ulazili su zvukovi i mirisi Formoze. Ubrzo sam zaspao, nesiguran oko toga u kojem je točno trenutku san zamijenio javu.

Zbog prebukiranosti aviona, povratak kući odgođen je za tri dana. Uz posjet zoološkom vrtu (vidio sam i pande!), beskonačne šetnje po gradu i zabavne vožnje metroom, jedan dan odlučio sam posjetiti poznatu plažu Fulong, sat vremena vožnje vlakom od Taipeija. Na glavnom kolodovoru kupio sam kartu, a na stanici se ukrcao valjda maksimalni broj ljudi koji teoretski može stati u vlak. No već nakon nekoliko stanica u vagonu je ostalo tek nekoliko ljudi i postala je to prava panoramska vožnja kroz sjever Tajvana. Uz pokoji znatiželjni pogled (bijelac je ipak rijetkost) i potajno upiranje prstom, na prozorima vlaka izmjenjivala su se sela, industrijska postrojenja i brežuljci. Iskrcali smo se u Fulongu, gradiću u kojem su se 1895. iskrcali japanski imperijalni vojnici kako bi pripojili ovaj otok svom nacionalnom arhipelagu. Uspavani gradić kao u svim provincijama na svijetu bio je bez ikoga na cesti. Tek se iz obližnjih kafića čula buka ljudskih glasova. U glavnoj ulici bilo je nekoliko štandova s opremom za plažu, ali prodavači su negdje potražili zaklon od jakog sunca.

I plaža nas je dočekala potpuno prazna. Kilometarski žuti pijesak vitlao je vjetar i oštro ga zabadao u lice i oči. Namazali smo se faktorom 50, a u roku od nekoliko minuta naša obuća i odjeća nestali su zatrpani u nanosima pijeska. Potrčali smo u topli Pacifik, ali ubrzo se od nekud pojavio spasioc i počeo se derati na nas. Izgleda da ovdje nije dozvoljeno plivati dalje od nekoliko metara od obale, a na drugim plažama nije dozvoljeno ni kupanje. Ne znam je li to strah od duhova koji žive u vodi ili činjenica da su Tajvanci loši plivači, no ovdje nije bilo dozvoljeno "riskirati" odlaskom u duboku vodu. Pravila su jasna za sve. Možda je i tako bolje, jer nakon dvadesetak minuta brčkanja u plićaku na svima su se pojavile opekotine od sunca. Faktor 50 nije bio od velike pomoći i krenuli smo natrag, džepova punih slobodnog vremena i tajvanskog pijeska. Jednu kratku vožnju dalje i bili smo natrag u Taipeiju.

Avion je polijetao kasno navečer. Posljednje novčiće s likom Čang-kai Šeka ostavio sam prosjacima na ulici, a zatim se ukrcao na autobus koji je vozio prema zračnoj luci. Taoyuan international airport odisao je neobičnim redom i spokojem. Uzletjeli smo, a u daljini se vidio Taipei 101 čije svjetlo je nježno obasjavalo tvornicu papira u Puliju, kanjon Taroka, Yehliu, muzej potresa i Fulong plažu na kojoj su rijetke kupače napokon zamijenili dobroćudni tajvanski duhovi. Čitavu noć i dan kasnije iskrcali smo se u Zagrebu gdje su nas dočekali blicevi fotoaparata i TV kamere. I unatoč ovom neobičnom dočeku, Zagreb mi se toga dana u usporedbi s Tajvanom učinio beskrajno običnim i svakodnevnim. U predvorju aerodroma čekao me i jedan par svakodnevnih očiju zbog kojih, na kraju dana, svakodnevicu ipak biram radije od bilo kojeg dalekog putovanja.

Trg pobjede, Taipei.



















Smjena traže u trajanju od 15 minuta, Chang-kai Shek memorial, Taipei.



















Molitva u hramu Longšan, Taipei. Stanovnici Tajvana izuzetno su praznovjerni pa nije rijetkost vidjeti kekse, kolače i voće ostavljene na oltaru sreće ili oltaru učenja. Vjeruje se da konzumiranje takve hrane donosi sreću i bolji uspjeh na ispitu.

Taipei, staro i novo se susreću na svakom koraku. Ironija je u tome što je "staro" često mnogo novije od "novog".

OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.


















Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.















Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

















"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.














Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.

ŠESTO POGLAVLJE: Rost in trasration

Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je.

Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.

Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.

Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako reagirati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.

PETO POGLAVLJE: Monsun

„S vaše desne strane je Taoyuan, ne znam koliko ima stanovnika, ali na Tajvanu jedva da ima status grada“. Voditeljica puta odlučila nas je uz pomoć mikrofona u autobusu upoznati s nekim obilježjima sjevernog dijela otoka. Brojkama se nije zamarala, ali Taoyuan broji oko pola milijuna stanovnika i ustvari se nastavljao na Taipei u jednom kontinuiranom betonskom potezu. Posvuda zgrade i ulice, kao divovski mravinjak koji guta energiju čak tri nuklearne elektrane. Dva sata kasnije više nismo bili u gradskom području, ali samo zato jer smo skrenuli u unutrašnjost i započeli uspon prema središnjem dijelu otoka. Planine neobičnih oblika bile su prekrivene šumom tzv. betel palmi. Žvakanje njezinih bobica vrlo je popularno na Tajvanu, iako izaziva ovisnost, a dokazana je povezanost s nastankom raka ždrijela. Rekli su nam da je posebno voli radnička klasa i da se može kupiti na mnogo mjesta u gradovima ili uz cestu. Primamljivo, ali ne hvala.

Stigli smo u predgrađe Pulija upravo na vrijeme da me okupa moja prva monsunska kiša. Gradić je nalikovao na pravu kinesku provinciju iz filmova, s neuglednim kućama i kafićima iz kojih lokalci promatraju neobične došljake. U obližnjoj manufakturi papira Guang Shin može se vidjeti način na koji se proizvodio papir prije nekoliko stotina godina – od ukuhane kore stabala i uz pomoć divovskih preša i velikih ugrijanih ploča. Dobiveni papir se kasnije baš s ovog mjesta otpremao na dvorove kineskih i japanskih careva. Nakon obilaska manufakture papira obišli smo i Muzej 921 u Wufongu, nastao u spomen potresa koji je pogodio Tajvan 21. rujna 1999. Mjesto epicentra potresa, osnovna škola, pretvorena je u in situ muzej. Razrovane atletske staze, uništena glavna školska zgrada koja je izgledala kao da je od kartona, razbacane čelične tračnice, sve je ukazivalo na razornu snagu potresa od 7.3 stupnja po Richteru. Danas muzej ima sedam tematskih cjelina, kino te prostoriju gdje se uz pomoć složene hidraulike može iz prve ruke osjetiti potres otprije 11 godina koji je razrušio gradić Wufong, ali koji vjerojatno ne može dočarati strah i paniku te noći kada je poginulo gotovo 3 000 ljudi.

Nakon obilne večere koju su, nadam se, pojele prave svinje nakon što su se najele ljudske, krenuli smo natrag u Taipei. Od utisaka tog dana ostali su komadi začinjenog jestivog papira iz Guang Shin manufakture, doživljaj rušenja knjiga s polica i podrhtavanja tla u prostoriji Muzeja 921, te zvuk šljapkanja tenisica mokrih od monsunske kiše dok sam hodao prema svom krevetu ispod upaljene klime.