GUARDA CHE LUNA (početak)

Postoje teorije koja objašnjava zašto se ljudi čudno ponašaju za punog mjeseca. Svojom gravitacijskom silom Mjesec utječe na gibanje voda na Zemlji. Nekada jače, a nekada slabije privlači mora i oceane što mi poznajemo kao plimu i oseku. Ljudi su isto tako 80% sastavljeni od vode: pojedinačno to nije velika masa, i tek kad se zaokruži i u cijeloj svojoj veličini pojavi na nebu, Mjesec u nama uspije izazvati svojevrsnu plimu. Voda u nama se uznemiri, uztalasa i mi postajemo mali oceani osjećaja i nemira koji dugo u noć leže budni u krevetu i prevrću se, ne shvaćajući uzroke svoje nesanice.

Kad smo krenuli na put te večeri bio je pun mjesec.

Pred nama je bilo nešto manje od 1000 km, i (što smo tek kasnije saznali) jedanaest presjedanja. Naša mala HŽ kompozicija već nas je čekala usidrena na peronu. Nekako smo dogurali svu našu prtljagu i popeli se, a vlak je uskoro krenuo. Noćna vožnja dolinom Save mogla je započeti. Petra, kršna Dalmatinka s preozbiljnih dvadeset i nešto godina brinula se za našu papirologiju (putne karte), pa smo se Jasmina i ja mogli opustiti odmah otvarajući kekse i sokove koje smo spremili za put. Svi troje dovoljno se dobro znamo da se smatramo prijateljima, ali opet nedovoljno dobro da bismo šutjeli čitavo vrijeme. U naše rapsrave ubrzo se uključila i jedina preostala putnica u kupeu – mlađahna Slovenka razočarana Europskom unijom. Nakon pola sata razgovora došli smo do njene stanice, pozdravila nas je i onako s vrata dramatično viknula 'Ne idite u EU!' kao da nas u najmanju ruku upozorava na neku mističnu opasnost koja nas čekala na putu do našeg odredišta. Pred nama je bila još cjelonoćna vožnja kroz planine, a u kupeu su se izmjenjivala lica.

Blijeda zora uskoro je svanula s prvim pahuljama snijega. Iskrcali smo se na kolodvoru, ali do sljedećeg vlaka preostalo nam je nekoliko sati. Siv i bezličan dan nad gradom nije mamio u šetnju. Svejedno, nakon posjeta kolodvorskim WC-ima malo smo protegnuli noge...