KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (četvrti dio)
Išli smo od jednog do drugog coffee shopa i raspitivali se gdje bismo mogli kupiti čokoladu s travom. U ni jednom je nismo našli, ali svi su nas uputili u coffee shop «Čokolada» koji je specijaliziran za takvo nešto. I ostali kafići/coffee shopovi bili su specijalizirani, tako da je jedan bio uređen u stilu irskog puba, drugi u stilu kaubojskog saluna itd. Samo su omamljeni turisti tupog pogleda svugdje bili isti. Ali tog famoznog «Čokolada» nigdje. Na kraju smo zbog potrage i izašli iz red light districta, ali to nije bio pametan potez. Već oko ponoći ostatak grada je opustio, svi kafići su se zatvorili i samo nas neki čovjek sumnjivog izgleda odmjeravao s jednog ugla. Vratili smo se u našu četvrt i još jednom sve pretražili, ali jednostavno nam nije bilo suđeno. Odlučili smo se prepustiti masi ljudi i bez dodatnih opijata. 
A četvrt crvenih svjetiljki noću doista procvjeta. Ljudi i živost na svakom koraku, jedino su dojam kvarili britanski turisti koji su se opijali i razbijali boce na svakom drugom uglu. Mladi parovi s djecom, skupine mladih ljudi, pojedinci sumnjivog izgleda s rukama u džepovima, ljudi u 'zlatnim godinama', svi oni strpljivo su stajali u redu na ulaz u razne stiptiz barove (jedan je imao veliku reklamu «real sex on stage»), sado – mazo klubove ili videoteke sa sobama za gledanje. U usporedbi s ostatkom grada ovaj se dio činio vrlo ugodnim i sigurnim, unatoč ponudi koja bi sablaznila prosječnog hrvatskog građanina i asocirala ga na kriminal i nemoral. Doduše, pogled na cure u izlozima (koliko god lijepe bile, a neke su stvarno bile superzgodne) nije bio nimalo ugodan. Napravili smo još koji krug i onda se penzionerski odlučili vratiti u hostel. Prilikom povratka neki poprilično zgodan dečko me pogledao, uhvatio se za međunožje, nasmiješio se i rekao mi nešto. Do dana današnjeg nisam siguran je li mi htio naplatiti ili je to radio iz čiste opčaranosti mnome. Uglavnom, to je bila jedina ponuda koju sam dobio tokom desetodnevnog boravka u Nizozemskoj pa o njoj sve najbolje, iako sam je ljubazno odbio :) 
Odlučili smo dio vremena provesti u hostelu. Tamo je već bio Igor u pidžami i pravio si fen-frizuru. Zgrabio sam par eura iz novčanika i krenuo u bar u prizemlju gdje smo bili Petra, ja, Josipa i tek još pet ljudi. Prostorom je dominirao mural na zidu s prikazom Amsterdama i velikim crvenim natpisom «Jesus». Kraj šanka bio je klavir s vazom prepunom suncokreta, pravi Van Gogh u malom. Petra je sjela za klavir i malo udarala po tipkama. Kad je zasvirala Jednu sem ružu imel vidno očaran dva crnca došla su do nje i počela se raspitivati o ovoj 'prekrasnoj i dirljivoj melodiji'. Prava zagorska tuga u Africi.
Išli smo od jednog do drugog coffee shopa i raspitivali se gdje bismo mogli kupiti čokoladu s travom. U ni jednom je nismo našli, ali svi su nas uputili u coffee shop «Čokolada» koji je specijaliziran za takvo nešto. I ostali kafići/coffee shopovi bili su specijalizirani, tako da je jedan bio uređen u stilu irskog puba, drugi u stilu kaubojskog saluna itd. Samo su omamljeni turisti tupog pogleda svugdje bili isti. Ali tog famoznog «Čokolada» nigdje. Na kraju smo zbog potrage i izašli iz red light districta, ali to nije bio pametan potez. Već oko ponoći ostatak grada je opustio, svi kafići su se zatvorili i samo nas neki čovjek sumnjivog izgleda odmjeravao s jednog ugla. Vratili smo se u našu četvrt i još jednom sve pretražili, ali jednostavno nam nije bilo suđeno. Odlučili smo se prepustiti masi ljudi i bez dodatnih opijata.
A četvrt crvenih svjetiljki noću doista procvjeta. Ljudi i živost na svakom koraku, jedino su dojam kvarili britanski turisti koji su se opijali i razbijali boce na svakom drugom uglu. Mladi parovi s djecom, skupine mladih ljudi, pojedinci sumnjivog izgleda s rukama u džepovima, ljudi u 'zlatnim godinama', svi oni strpljivo su stajali u redu na ulaz u razne stiptiz barove (jedan je imao veliku reklamu «real sex on stage»), sado – mazo klubove ili videoteke sa sobama za gledanje. U usporedbi s ostatkom grada ovaj se dio činio vrlo ugodnim i sigurnim, unatoč ponudi koja bi sablaznila prosječnog hrvatskog građanina i asocirala ga na kriminal i nemoral. Doduše, pogled na cure u izlozima (koliko god lijepe bile, a neke su stvarno bile superzgodne) nije bio nimalo ugodan. Napravili smo još koji krug i onda se penzionerski odlučili vratiti u hostel. Prilikom povratka neki poprilično zgodan dečko me pogledao, uhvatio se za međunožje, nasmiješio se i rekao mi nešto. Do dana današnjeg nisam siguran je li mi htio naplatiti ili je to radio iz čiste opčaranosti mnome. Uglavnom, to je bila jedina ponuda koju sam dobio tokom desetodnevnog boravka u Nizozemskoj pa o njoj sve najbolje, iako sam je ljubazno odbio :)
Odlučili smo dio vremena provesti u hostelu. Tamo je već bio Igor u pidžami i pravio si fen-frizuru. Zgrabio sam par eura iz novčanika i krenuo u bar u prizemlju gdje smo bili Petra, ja, Josipa i tek još pet ljudi. Prostorom je dominirao mural na zidu s prikazom Amsterdama i velikim crvenim natpisom «Jesus». Kraj šanka bio je klavir s vazom prepunom suncokreta, pravi Van Gogh u malom. Petra je sjela za klavir i malo udarala po tipkama. Kad je zasvirala Jednu sem ružu imel vidno očaran dva crnca došla su do nje i počela se raspitivati o ovoj 'prekrasnoj i dirljivoj melodiji'. Prava zagorska tuga u Africi.
Nema komentara:
Objavi komentar