Katarina nas je čekala na kolodvoru u Bredi. Bila je prepuna doživljaja sa svog vikend-druženja s rodbinom. Nije ih sve niti stigla ispričati, a mi smo već stigli u Venlo gdje smo presjedali na autobus. Tamo su se skupili neki ljudi za koje se ispostavilo da idu u Baarlo istim poslom kao i mi. Bili su tu Dule i Marija iz Srbije, Cecilia iz Finske i hrpa Nizozemaca. Ukrcali smo se u autobus i nakon kraće vožnje stigli smo do romantičnog dvorca u Baarlu. Pet nezaboravnih dana bilo je pred nama. Toliko ljudi, toliko jezika, toliko razlika! Bilo je zanimljvo razgovarati s Alinom o životu u Cluju, slušati Imeldin irski naglasak ili promatrati Nastju u njenom krznenom kaputu u kom je izgledala kao da je ispala iz «Doktor Živaga». U slijedećih pet dana shvatili smo da je nizozemska hrana očajna, da sa svojim prijateljima iz Srbije možemo razgovarati o svemu, ali ne i o ratu, posjetili smo Antwerpen, a pale su i neke simpatije i neke suze... Uvijek ću pamtiti Kaija i njegov smijeh, Draganu i njene pokušaje pomirbe iako se oko ničega nismo posvadili, Polonino neprestano izvikivanje «Piran je naš» svaki put kad bi nas ugledala i Svenjinu zaluđenost stolnim nogometom.
Jednu večer Katarina i ja smo se napili «Amara», ona je izvukla neki crveni ruž za usne i namazala se (i mene po obrazima), i onda smo tako polupijani i rumeni teturali po dvorcu, cerili se i nasmijavali ljude. Jedina koja je prihvatila našu šalu bila je Pille, dobra stara Pille koju je bilo tako lijepo ponovno susresti. Bila je to jedna od onih večeri kad te baš bri
ga za probleme koji te muče, za ispite i nedovršene projekte koji su čekali u Zagrebu, za sutrašnju glavobolju, za podsmjehe drugih. Bili smo samo ja i Katarina i osjećaj sreće koju je Amaro samo malo iskrivio, ali koji je bio stvaran i iskren. Nakon nekoliko dana trebalo se otrijezniti – slijedio je povratak kući. Neki su se tome više razveselili, a neki manje. Ipak, intenzivno druženje sa 250 ljudi strahovito isprazni čovjeka, i mi smo se trebali vratiti u Hrvatsku, ali i k sebi. Veći dio putovanja sastojao se od tišine i zurenja kroz prozor. Klokotanje tračnica i sladak okus «Vlaa» ispratio nas je do Zagreba: vrijeme je da se napokon vratimo u vlastite kolosijeke...
Nema komentara:
Objavi komentar