PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (kraj)

Drugo jutro Beograd kao da se nije želio pokazati. Neboderi, mostovi preko Save i Dunava, mnogobrojni parkovi - sve je bilo omotano sivom koprenom od sitnih kapljica kiše. Mirisi s obližnje tržnice podsjećali su na Sarajevo prije rata. Krenuo sam u besciljnu šetnju po širokim avenijama, a Sarajevo se i dalje tu i tamo pojavljivalo iza ugla. Ispred Skupštine bio je bezimeni štrajk, po Terazijama je u koloni vozilo bezbroj taksija i jedna freza, a posvuda su spavali psi lutalice i tražili koji topao kutak gdje bi se sakrili od kiše i magle. Adrese i panorame iz Politikinog zabavnika čekale su na svakom semaforu. Prvi put doživljavam Beograd i Srbiju izvan konteksta, ali grad kao da je bio melankoličan, pa se nije htio do kraja pokazati. Stari, građanski Beograd isprepleo se s kapitalizmom, neimaštinom i sveobuhvatnom bijedom koja ga je nagrdila. Razgovorljivi taksist uz frivolne priče o ratu pomješane s nostalgijom doveo me do hrama sv. Save, monumentalnog zdanja od mramora koje nikako da se završi. Unutra skele, najlon, prašina i strojevi pokraj ikona i lelujavog plamena svijeća. Kada bude gotov, bez problema će moći primiti 10 000 ljudi.

Nakon sv. Save krenuli smo prema Kalemegdanu, staroj vojnoj utvrdi iznad ušća Save u Dunav. S vrha tvrđave pogled je pucao na Veliko ratno ostrvo, ali šumoviti otok jedva se nazirao kroz sumaglicu. Šteta, možda drugi put. Boemska četvrt Skadarlija bilo je sljedeće odredište. Restoran "Šešir moj" obećavao je dobru hranu i zabavu u stilu Beograda iz 19. stoljeća. Unutra nas je dočekao ciganski bend i glumica u raskošnoj haljini koja je zabavljala goste. Svirači su ubrzo došli do našeg stola i znakovitim pogledima tražili nagradu za svoj trud. Par stotina dinara i mogao sam odabrati neku pjesmu. Uslijed manjka inspiracije i nepoznavanja srpske glazbe, ubrzo se restoranom širila zvonka melodija s otoka Brača. Činilo se da su tri nakvarcane plavuše za susjednim stolom bile jako zadovoljne odabirom. Uz odličnu hranu, zveckanje čaša i recital o Cvijeti i njezinom žaketu, dan se primakao kraju.

Sutradan je Beograd ponovo bio neumoljiv. Posvuda magla, ali pred nama su ionako bile radne obaveze pa smo za kraj dana ostavili samo Kuću cvijeća. Čim su predavanja završila, sjeli smo u taksi i krenuli prema Dedinju. Bio je kraj radnog dana i kolone automobila čekale su ispred semafora u nastojanju da svoje vlasnike što brže vrate kući. Pred Kuću cvijeća stigli smo u 16:20, i prema turističkom vodiču preostalo nam je još gotovo dva sata za razgledavanje, ali stražar na ulazu u Muzej nije dijelio naše mišljenje. Kuća cvijeća se zatvara u 16:00 i mi smo, nažalost, zakasnili. Stepenice koje su vodile do Tita već su bile u mraku, sakivene iza stražarske kućice. Sva glupa pitanja o preranim dolascima ovdje su nam se upravo nasmijala u lice. Beograd sam posjetio dvadeset godina prekasno, a s ove točke gdje sam stajao, dvadeset minuta i dvadeset godina uopće se nisu činile kao neka velika razlika.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (početak)

"Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom u subotnje poslijepodne. Jer tuga, tih nekih sat i pol puta, upravo tu, baš meni, ne pokazuje niti jedan trag svojega porijekla." (D. Rešicki)

Sve je relativno, rekao je Einstein, pa tako i vrijeme. No, siguran sam da stvarajući teoriju relativnosti na pameti nipošto nije imao naš vlak koji je stajao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u jedno prosinačko prijepodne. Vrijeme polaska bilo je 11:00, ali vlak je u polasku kasnio 10 minuta, možda i 10 godina, a za nekoga možda i kretao prerano. Odredište je bilo - Beograd. Zvižduk s perona naposlijetku nas je izvukao iz prostorno-vremenske petlje i krenuli smo put Srbije. Pred nama su bila bezbrojna slavonska sela koja kao da se trse postati gradovi. U svom nastojanju zastala su na pola puta pa se diče velikim betonskim kućama i pastelnim fasadama među opustjelim njivama.

-"Jeste li već prije putovali u Srbiju?", upitao me je pogranični policajac u Šidu. Stigli smo na granicu i trebalo je pokazati dokumente.
-"Ne, nikad".
-"Ne zaboravite se registrirati na policiji", odgovorio je ne obazirući se na moju očitu geografsku manjkavost. Vožnja se nastavila, a Beograd nas je dočekao sakriven u sutonu i sumaglici. Putem do kolodvora visoki i moderni neboderi izmijenjivali su se sa siromašnim kartonskim nastambama u blatu. Beograd je očito podvojena ličnost. Stigli smo u naš stan u blizini Brankovog mosta i s pogledom na trošnu, usamljenu kućicu utonuli u san.

GRAD DUHOVA

Putovanje u Iran je i dalje u stanju pripravnosti, situacija je takva kakva je, za sada ništa od novih putovanja. Kopajući po internetu pronašao sam jako zanimljiv blog Elene Filatove koja je putovala u Černobil i osim odličnog teksta ima i još boljih fotografija.

Ghost Town by Elena Filatova

روز شنبه تهران

"Perhaps he knew, as I did not, that the Earth was made round so that we would not see too far down the road."

DESETO POGLAVLJE: Out of Africa

"Forget it. This water lives in Mombassa anyway."

Prije povratka ostalo nam je nekoliko slobodnih dana u Livingstoneu, tek toliko da nam prerevni prodavači počnu ići na živce. Bijela boja kože u turističkim mjestima očito je sinonim za hodajuću vreću novca, pa su nas lokalni umjetnici i obrtnici na svakom koraku pozivali da posjetimo baš njihov dućan i razgledamo ručno rađene drvene žirafe, posuđe od kravljih kostiju ili plemensku odjeću. Ujutro pretposljednjeg dana smo se spakirali i oprostili od Manu i Matthiasa. Odlazak iz Livingstonea stvarno se doimao kao oproštaj. Na autobusnoj stanici okupila se hrpa ljudi, bilo je i nekakvog komešanja, a ja sam se pravio sa su svi ovdje zbog nas i da su se došli pozdraviti. Krišom sam mahnuo nepoznatoj ženi koja je ostala posljednja na stanici. Mahanje je jedna tako afrička stvar. Sedam sati kasnije ponovo smo bili u Lusaki, koja se nakon Livingstonea činila mnogo iskrenijom nego prvi put. Hladne sobe s grubim smeđim namještajem i mrežama za komarce ispratile su posljednju noć u Africi. Kroz prozor se nisu vidjele ni zvijezde ni grane baobaba. Sutradan smo već bili u zraku, visoko iznad oblaka koji su zastrli ispucalu zemlju. Sniježna kapa Kilimanjara nadvisivala je i najviše oblake.

Frankfurt nas je dočekao topao i užurban. Zrakoplovnu kartu do Zagreba bacio sam u smeće i završnih 13 sati putovanja proveo vlaku. Jednolični njemački gradovi izmjenjivali su se na prozoru, a sirena lokomotive od umora i sna pretvarala se u riku afričkih slonova.

DEVETO POGLAVLJE: Noina arka

"Croatia? Croatia? No, sorry, we don't have it in our computer". Činovnik na graničnom prijelazu Kazungula bio je neumoljiv, Hrvatska ne postoji i ja kao građanin izmišljene države ne mogu ući u Botswanu. Nakon dodatnog pretraživanja i sumnjičavih pogleda ispod obrva ipak ju je pronašao, moja domovina zvala se Crotia i ta čudna zemlja iz koje nisam ni znao da potječem ipak mi je omogućila pristup imigracijskom obrascu. A u imigracijskom obrascu opet ispravke, datum rođenja bio je u redu, no zemlja rođenja je prekrižena i sad se kvrgavim rukopisom kočeperio natpis "Socialistic Federative Republic of Yugoslavia". Još jedna nepostojeća država i u Botswanu sam naposlijetku ušao kao fiktivan lik kojemu su dom zemlja iz povijesnih udžbenika i jedna tiskarska pogreška. To me podsjetilo na gospođu iz osiguravajuće kuće u Zagrebu koja mi je u obrazac putnog osiguranja za zemlju odredište napisala Zambibabwe. Ako ne postoje ni polazna točka ni odredište, je li ustvari čitavo ovo putovanje bilo samo fikcija?

Preko Zambezija nas je preveo čamac. U jednom trenutku smo usporili radi valova i našli se nasred rijeke. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se dodiruju čak četiri države - Namibija, Botswana, Zimbabwe i Zambija. Stavio sam prst u rijeku i na mentalnu mapu u ovu gužvu ugurao komadić Jugoslavije i Hrvatske. U Botswani nas je dočekao vodič biblijskog imena Solomon i u džipovima smo krenuli prema nacionalnom parku Chobe. Park površinom zauzima preko 10 000 kvadratnih kilometara, a nalazi se na utoku rijeke Chobe u Zambezi. U sušnom razdoblju ovo je vodom bogato područje jako privlačno za životinje i zbog toga park ima jednu od najvećih koncentracija divljih životinja u čitavoj Africi. Prvi dio obilaska sastojao se od vožnje motornim brodićima po rukavcima i močvarama u parku. Oko brodića plivali su krokodili, katkada bi se pojavio vodeni konj i ljutito ispustio zrak kroz nosnice. Na otocima na koje se nismo iskrcavali lagano su se njihala ogromna krda bivola, izgledala su kao divovska smeđa jezera koja bi se namreškala i pokrenula kad bi čula zvuk našeg motora, da bi ubrzo opet stala, ne mareći za škljocanje fotoaparata. Posljednja stanica našeg broda bio je neki neimenovani resort na obali rijeke gdje nas je čekao ručak. Sjedili smo na terasi i uživali u hrani i pogledu na divljinu, odvojeni od nje civilizacijom koja se opet tako trudila stvoriti iluziju prirode. Posvuda po zidovima hotela bili su plemenski motivi, na svakom praznom prostoru pažljivo su uzgajana stabla i žbunovi kako bi stvorili dojam savane, a bazeni su bili nepravilnog oblika preko čijih se rubova prelijevala voda čineći prave male instant vodopade. Kraj nas, na ležaljkama bili su ispruženi turisti iz Zapadne Europe i Amerike. Iako su bili većinom vrlo stari, ovako naborani, bijeli kao sir i s pokojom dlakom podsjećali su na goluždrave ptiće luksuznom gnijezdu kako u vječno gladne kljunove ubacuju sad sočan odrezak, sad svježi mango, sad kolač s čokoladnim preljevom.

Nakon ručka sjeli smo u otvorene džipove i nastavili obilazak parka. Močvaru su zamijenili duboki pijesci po kojima je Solomon vrlo vješto manevrirao. Krajolik je bio suh, a stabla su izgledala apokaliptično mrtva, pokidana i iščupana - opet slonovi. U jednom trenutku smo uletjeli u krdo slonova, sigurno ih je bilo barem 20. Solomon je zaustavio džip, a životinje su nas radoznalo okružile. Ti spori divovi lijeno su pružali surlu i mahali glavom lijevo-desno, neodlučni što učiniti, a najveći od njih stao je na cestu i zurio prema nama. Bili su udaljeni svega nekoliko metara i mogao se osjetiti oštar vonj njihove kože. "Oni se boje nas više nego njih", umirivao nas je Solomon, ali nekako nisam bio uvjeren u njegovu tvrdnju. Uskoro su se pomakli i ne obraćajući pažnju na nas nestali u šumi. Iza slijedećeg zavoja naišli smo na krdo žirafa. Ne znam jesam li ikada vidio tako elegantne životinje, vitkih vratova i gracioznih pokreta nogu. Zvuk džipa ipak ih je uplašio i skladno su potrčale prema miombu iz kojih su mjestimično izvirivale njihove glave i osmatrale okolinu. Doista smo se vozili kroz Noinu arku, no ovaj put nije se bježalo od poplava nego baš od suše koja je tisuće i tisuće životinja nagurala u ovaj natopljeni komadić zemlje ukliješten između četiri države. Solomon nas je proveo kroz Arku pokazujući nam gazele, majmune, bivole, jata ptica i mnoge meni nepoznate divlje zvijeri. U tom nedogledu prirode na trenutak, ali samo na trenutak zaboravio sam da sam čovjek koji živi u milijunskom gradu od stakla, čelika i betona. Da su jedine životinje koje viđam polu-uljuđeni kućni ljubimci, jata golubova i poneki vrabac, a jedina šuma osim Medvednice na prozoru još su samo disciplinirana i u stavu mirno poredana stabla u gradskim parkovima.