BEOGRADE, DOBRO JUTRO (početak)

"Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom u subotnje poslijepodne. Jer tuga, tih nekih sat i pol puta, upravo tu, baš meni, ne pokazuje niti jedan trag svojega porijekla." (D. Rešicki)

Sve je relativno, rekao je Einstein, pa tako i vrijeme. No, siguran sam da stvarajući teoriju relativnosti na pameti nipošto nije imao naš vlak koji je stajao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u jedno prosinačko prijepodne. Vrijeme polaska bilo je 11:00, ali vlak je u polasku kasnio 10 minuta, možda i 10 godina, a za nekoga možda i kretao prerano. Odredište je bilo - Beograd. Zvižduk s perona naposlijetku nas je izvukao iz prostorno-vremenske petlje i krenuli smo put Srbije. Pred nama su bila bezbrojna slavonska sela koja kao da se trse postati gradovi. U svom nastojanju zastala su na pola puta pa se diče velikim betonskim kućama i pastelnim fasadama među opustjelim njivama.

-"Jeste li već prije putovali u Srbiju?", upitao me je pogranični policajac u Šidu. Stigli smo na granicu i trebalo je pokazati dokumente.
-"Ne, nikad".
-"Ne zaboravite se registrirati na policiji", odgovorio je ne obazirući se na moju očitu geografsku manjkavost. Vožnja se nastavila, a Beograd nas je dočekao sakriven u sutonu i sumaglici. Putem do kolodvora visoki i moderni neboderi izmijenjivali su se sa siromašnim kartonskim nastambama u blatu. Beograd je očito podvojena ličnost. Stigli smo u naš stan u blizini Brankovog mosta i s pogledom na trošnu, usamljenu kućicu utonuli u san.