GRAD DUHOVA

Putovanje u Iran je i dalje u stanju pripravnosti, situacija je takva kakva je, za sada ništa od novih putovanja. Kopajući po internetu pronašao sam jako zanimljiv blog Elene Filatove koja je putovala u Černobil i osim odličnog teksta ima i još boljih fotografija.

Ghost Town by Elena Filatova

روز شنبه تهران

"Perhaps he knew, as I did not, that the Earth was made round so that we would not see too far down the road."

DESETO POGLAVLJE: Out of Africa

"Forget it. This water lives in Mombassa anyway."

Prije povratka ostalo nam je nekoliko slobodnih dana u Livingstoneu, tek toliko da nam prerevni prodavači počnu ići na živce. Bijela boja kože u turističkim mjestima očito je sinonim za hodajuću vreću novca, pa su nas lokalni umjetnici i obrtnici na svakom koraku pozivali da posjetimo baš njihov dućan i razgledamo ručno rađene drvene žirafe, posuđe od kravljih kostiju ili plemensku odjeću. Ujutro pretposljednjeg dana smo se spakirali i oprostili od Manu i Matthiasa. Odlazak iz Livingstonea stvarno se doimao kao oproštaj. Na autobusnoj stanici okupila se hrpa ljudi, bilo je i nekakvog komešanja, a ja sam se pravio sa su svi ovdje zbog nas i da su se došli pozdraviti. Krišom sam mahnuo nepoznatoj ženi koja je ostala posljednja na stanici. Mahanje je jedna tako afrička stvar. Sedam sati kasnije ponovo smo bili u Lusaki, koja se nakon Livingstonea činila mnogo iskrenijom nego prvi put. Hladne sobe s grubim smeđim namještajem i mrežama za komarce ispratile su posljednju noć u Africi. Kroz prozor se nisu vidjele ni zvijezde ni grane baobaba. Sutradan smo već bili u zraku, visoko iznad oblaka koji su zastrli ispucalu zemlju. Sniježna kapa Kilimanjara nadvisivala je i najviše oblake.

Frankfurt nas je dočekao topao i užurban. Zrakoplovnu kartu do Zagreba bacio sam u smeće i završnih 13 sati putovanja proveo vlaku. Jednolični njemački gradovi izmjenjivali su se na prozoru, a sirena lokomotive od umora i sna pretvarala se u riku afričkih slonova.

DEVETO POGLAVLJE: Noina arka

"Croatia? Croatia? No, sorry, we don't have it in our computer". Činovnik na graničnom prijelazu Kazungula bio je neumoljiv, Hrvatska ne postoji i ja kao građanin izmišljene države ne mogu ući u Botswanu. Nakon dodatnog pretraživanja i sumnjičavih pogleda ispod obrva ipak ju je pronašao, moja domovina zvala se Crotia i ta čudna zemlja iz koje nisam ni znao da potječem ipak mi je omogućila pristup imigracijskom obrascu. A u imigracijskom obrascu opet ispravke, datum rođenja bio je u redu, no zemlja rođenja je prekrižena i sad se kvrgavim rukopisom kočeperio natpis "Socialistic Federative Republic of Yugoslavia". Još jedna nepostojeća država i u Botswanu sam naposlijetku ušao kao fiktivan lik kojemu su dom zemlja iz povijesnih udžbenika i jedna tiskarska pogreška. To me podsjetilo na gospođu iz osiguravajuće kuće u Zagrebu koja mi je u obrazac putnog osiguranja za zemlju odredište napisala Zambibabwe. Ako ne postoje ni polazna točka ni odredište, je li ustvari čitavo ovo putovanje bilo samo fikcija?

Preko Zambezija nas je preveo čamac. U jednom trenutku smo usporili radi valova i našli se nasred rijeke. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se dodiruju čak četiri države - Namibija, Botswana, Zimbabwe i Zambija. Stavio sam prst u rijeku i na mentalnu mapu u ovu gužvu ugurao komadić Jugoslavije i Hrvatske. U Botswani nas je dočekao vodič biblijskog imena Solomon i u džipovima smo krenuli prema nacionalnom parku Chobe. Park površinom zauzima preko 10 000 kvadratnih kilometara, a nalazi se na utoku rijeke Chobe u Zambezi. U sušnom razdoblju ovo je vodom bogato područje jako privlačno za životinje i zbog toga park ima jednu od najvećih koncentracija divljih životinja u čitavoj Africi. Prvi dio obilaska sastojao se od vožnje motornim brodićima po rukavcima i močvarama u parku. Oko brodića plivali su krokodili, katkada bi se pojavio vodeni konj i ljutito ispustio zrak kroz nosnice. Na otocima na koje se nismo iskrcavali lagano su se njihala ogromna krda bivola, izgledala su kao divovska smeđa jezera koja bi se namreškala i pokrenula kad bi čula zvuk našeg motora, da bi ubrzo opet stala, ne mareći za škljocanje fotoaparata. Posljednja stanica našeg broda bio je neki neimenovani resort na obali rijeke gdje nas je čekao ručak. Sjedili smo na terasi i uživali u hrani i pogledu na divljinu, odvojeni od nje civilizacijom koja se opet tako trudila stvoriti iluziju prirode. Posvuda po zidovima hotela bili su plemenski motivi, na svakom praznom prostoru pažljivo su uzgajana stabla i žbunovi kako bi stvorili dojam savane, a bazeni su bili nepravilnog oblika preko čijih se rubova prelijevala voda čineći prave male instant vodopade. Kraj nas, na ležaljkama bili su ispruženi turisti iz Zapadne Europe i Amerike. Iako su bili većinom vrlo stari, ovako naborani, bijeli kao sir i s pokojom dlakom podsjećali su na goluždrave ptiće luksuznom gnijezdu kako u vječno gladne kljunove ubacuju sad sočan odrezak, sad svježi mango, sad kolač s čokoladnim preljevom.

Nakon ručka sjeli smo u otvorene džipove i nastavili obilazak parka. Močvaru su zamijenili duboki pijesci po kojima je Solomon vrlo vješto manevrirao. Krajolik je bio suh, a stabla su izgledala apokaliptično mrtva, pokidana i iščupana - opet slonovi. U jednom trenutku smo uletjeli u krdo slonova, sigurno ih je bilo barem 20. Solomon je zaustavio džip, a životinje su nas radoznalo okružile. Ti spori divovi lijeno su pružali surlu i mahali glavom lijevo-desno, neodlučni što učiniti, a najveći od njih stao je na cestu i zurio prema nama. Bili su udaljeni svega nekoliko metara i mogao se osjetiti oštar vonj njihove kože. "Oni se boje nas više nego njih", umirivao nas je Solomon, ali nekako nisam bio uvjeren u njegovu tvrdnju. Uskoro su se pomakli i ne obraćajući pažnju na nas nestali u šumi. Iza slijedećeg zavoja naišli smo na krdo žirafa. Ne znam jesam li ikada vidio tako elegantne životinje, vitkih vratova i gracioznih pokreta nogu. Zvuk džipa ipak ih je uplašio i skladno su potrčale prema miombu iz kojih su mjestimično izvirivale njihove glave i osmatrale okolinu. Doista smo se vozili kroz Noinu arku, no ovaj put nije se bježalo od poplava nego baš od suše koja je tisuće i tisuće životinja nagurala u ovaj natopljeni komadić zemlje ukliješten između četiri države. Solomon nas je proveo kroz Arku pokazujući nam gazele, majmune, bivole, jata ptica i mnoge meni nepoznate divlje zvijeri. U tom nedogledu prirode na trenutak, ali samo na trenutak zaboravio sam da sam čovjek koji živi u milijunskom gradu od stakla, čelika i betona. Da su jedine životinje koje viđam polu-uljuđeni kućni ljubimci, jata golubova i poneki vrabac, a jedina šuma osim Medvednice na prozoru još su samo disciplinirana i u stavu mirno poredana stabla u gradskim parkovima.

OSMO POGLAVLJE: Marin u oblacima

U Livingstone smo stigli u srijedu navečer. Grad je izgledao kao mješavina socijalističkih zgrada Lusake, kolonijalnih palača s početka stoljeća i europskih trgovačkih centara. No, čim se čovjek makne dalje od glavne ulice, cesta opet postaje makadam, a oko stupova ocvalih kolonijalnih ljepotica muvaju se trgovci na improviziranim tržnicama i automobili na nagruvanim taksi stajalištima. Na ulazu u naš kamp južno od grada dočekalo nas je krdo slonova. Po programu slijedio je sunset cruise na Zambeziju. Omamljen mučninom, dvoumio sam se oko vožnje brodom, no na kraju smo ipak u punom sastavu krenuli do luksuznog hotela na obali rijeke. Hotel je bio raskošna drvena jednokatnica koja je odisala kolonijalnim vremenima. Uz drveni dok stajao je dvokatni cruiser i mi smo se ukrcali. Zambezi je ovdje ogroman i ustvari se nismo vozili glavnim koritom rijeke već rukavcem, no i on je bio širi od najveće rijeke koju sam do tada vidio. Samo nekoliko kilometara nizvodno rijeka se s 2 kilometra sužava na dvadesetak metara, odmah nakon što se obruši preko prepreke od ohlađene vulkanske lave poznatije pod imenom Viktorijini vodopadi ili Mosi O Tunya. Uz umirujuću škripu broda, majmune i gazele koji su trčali uz obalu rukavca i Zambezi sunset u ruci, gotovo da smo osjetili nekakvu čudnu nostalgiju za kolonijalnim vremenima. Vremenima koja nismo ni poznavali, i koja ne zaslužuju nikakvu nostalgiju osim u knjigama i filmovima gdje su pretvorena u fikciju da nam svojom nestvarnošću olakšaju savjest.

Do Viktorijinih slapova krenuli smo rano ujutro sljedećeg dana, a na ulazu u nacionalni park stajali su naoružani vojnici. Razlog tome su bande iz susjednog Zimbabwea koje noću prelaze granicu i pljačkaju turiste. Za vrijeme našeg boravka u Livingstoneu na snazi je bio i policijski sat, pa se nakon 21:00 gradom kretalo na vlastitu odgovornost. Tek što smo prošli kroz ulazna vrata, već smo začuli potmulu grmljavinu iz daljine. Lokalni naziv za Viktorijine vodopade - Mosi O Tunya - znači dim koji grmi. Za vrijeme kišne sezone od silnih kapljica vode magla je toliko jaka da se dio vodopada uopće ne može ni vidjeti. Mi smo ih posjetili za najnižeg vodostaja, no i unatoč tome prizor je bio u najmanju ruku spektakularan. Vodopad je širok gotovo dva kilometra, a Zambezi se obrušava s visine od stotinu metara, da bi odmah zatim ključao, vrio i valjao kamenje u sedam uskih klanaca koji se nastavljaju nizvodno. Od silne vlage u zraku i vegetacija je bila potpuno drugačija od ostatka žute i ispucale Zambije: oko nas je bujala gusta mekana džungla. Nakon obilaska vodopada spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi ulazi u klanac i gdje se pjeni i vrtloži neviđenom snagom. To je bilo jedino mjesto gdje smo mogli pobjeći od američkih i južnoafričkih turista. Zambezi se ovdje probio kroz uzak klanac, i kroz pukotinu u stijeni mogla se vidjeti koprena vodopada u daljini.

Večer smo dočekali u kampu. U glavnoj prostoriji kampa bilo je živo. S ostalim gostima, mahom Nizozemcima izmjenjivale su se vijesti na otvorenom o Olimpijskim igrama i ratu u Gruziji. Nakon večere poslužene na kamionetu uvukli smo se u šatore. Iz obližnjeg sela dopirali su glasni zvuci pjesme i plesa. Zvuk bubnjeva i veseli glasovi nisu prestajali sve do jutra.

SEDMO POGLAVLJE: Afrički fragmenti

Boravak u kampu na obali jezera Kariba produžili smo za još jedan dan, kako bismo posjetili najveću farmu krokodila na svijetu koja se nalazila u blizini. Kako se pri umjetnom uzgoju krokodila lijegu samo mužjaci, farme se ponekad grade u blizini močvare s divljim krokodilima zbog stalne opskrbe oplođenim jajima. Naime, spol krokodila ovisi o temperaturi inkubacije jajeta, pa se mužjaci legu na nešto nižim, a time i jeftinijim temperaturama. Stoga je svake godine potrebno u nekoliko navrata spuštati se u močvare oko Zambezija i krasti oplođena jaja iz gnijezda na obali. Lokalni radnici to čine oboružani samo štapovima kojima udaraju krokodile po nosu, i uvjeravali su nas da je to vrlo učinkovita obrana od ovih ogromnih nacerenih ljepotana. Mi smo ipak u obilazak močvara krenuli u pojačanom i osiguranom kamionu iz kojeg smo ih mogli promatrati sa sigurne udaljenosti. Pomalo je zastrašujuće kako se život jedne strašne vrste koja je nadživjela i dinosauruse svede na detaljno isplanirani ciklus izrade cipela i torbica.

U Kalomu nas je dočekao jedan obični utorak. Utorak kada sam poživčanio, jednostavno jedan od onih dana koji je potrebno imati na svakom putovanju. Kad te iživcira večera koja kasni preko tri sata, nezainteresirano osoblje i kuhar koji namjerno ne percipira da ima vegetarijanaca, kad je ljudima tako prokleto teško obratiti mi se na engleskom, a ne njemačkom, kad čekaš 15 minuta u internet caffeu da se otvori stranica i na kraju ništa, kad si mzungu na svakom koraku. I baš u inat taj dan smo išli u sirotište u obližnjem gradu Chomi. U prostorije Children's nesta uvela nas je gospođa koja se ovdje doselila iz Njemačke i svoje umirovljeničke dane provodi birnući se za djecu koju nisu htjeli njihovi roditelji, gospođa koja je pričala priče koje bi bile smiješne, samo da nisu toliko tragične i groteskne. Djeca su bila super, svatko je odabrao svog ujaka, a mene je posvojila trogodišnja Yvonne. Do kraja dana smo se šetali, igrali se s njima i razgovarali. Najdraže im je bilo kad bismo ih fotografirali i onda im na ekranu od fotoaparata pokazivali njihove slike. Većina od njih nikada se ne želi vratiti kući. I to je bilo sve od Chome. Postoje mjesta koja nas osvoje na prvi pogled, možda baš zato što za drugi nije bilo vremena. U Chomi smo proveli nekoliko popodneva, kupovali na tržnici posred koje prolazi pruga i nekoliko puta na dan sve staje i svi se miču da bi vlak mogao proći. Upoznao sam nekoliko ljudi i doista ne mogu reći zašto, ali u Chomi sam se osjećao lagano i smireno. Nepoznati daleki gradić u Zambiji za kojeg nikada prije nisam čuo, a na tih nekoliko popodneva osjećao sam se gotovo kao kod kuće, iako sam od kuće bio udaljen 7000 kilometara. Postoje mjesta razbacana širom globusa u kojima postoje nekakvi čudni fragmenti, komadići utočišta koje tokom života sakupljamo u smirujući mozaik. Možda je u Chomi nekom slučajnošću ostavljen jedan fragment koji sam tih dana pronašao, baš kao i u Walesu prije nekoliko godina, ili u Estoniji.

Od Kaloma i Chome više nije ostajalo ništa. Drugo jutro spakirali smo torbe i ukrcali se u automobile, kombi i lokalni autobus. Livingstone je bio udaljen nekoliko sati vožnje po doista najgoroj cesti na svijetu. Rupe su bile toliko velike da su autobusi vozili sa strane ceste, a našem terencu pukao je ovjes. Uz cestu inače stoje majke s djecom ili sama djeca i u rupe ubacuju zemlju i pijesak pa kad prolazi auto pružaju ruke očekujući nagradu za svoj rad. Izbezumljen naglim kočenjima i manevriranjem, na putu sam gotovo ispustio dušu. U Livingstone smo stigli u srijedu navečer.

ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.