REDITUS (treći dio)

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.

REDITUS (drugi dio)

Nigdje u Zambiji se ne može vidjeti neutemeljenost vjere nekakvu pravdu tako dobro kao u Lusaki. Stotine tisuća ljudi preplavili su njezine ulice, prljave tržnice i užurbane semafore u potrazi za poslom. Grad – to je rad, novac, mogućnosti koje samo čekaju na tebe, dok je selo siromaštvo, neizvjesnost i bijeda. A od grada jako malo, gotovo ništa. Gradska djeca vode slijepe starce na semaforima i kucaju po prozorima prodavajući Airtelove bonove, a sitni krijumčari i lopovi prodaju ukradenu robu po prašnjavim parkiralištima. Zauzimaju vremena u našim mozgovima koliko traje crveno svjetlo. Zeleno, i opet smo lišteni tuđih problema i tuđeg neživota. Na svim sljedećim semaforima usporavamo kako bismo dočekali zeleno svjetlo bez zaustavljanja. Odlazimo iz grada.

Između gradova su široke kvalitetne ceste koje kao bob staze zaobilaze sela porazbacana po makadamskim bespućima. Cesta do Blue Lagoona, poplavne ravnice u dolini rijeke Kafue, jedan je takav crveni nedogled od afričke zemlje kojom lutaju biblijske krave iz prispodobe o faraonu i sedam gladnih godina.

Blue Lagoon divovska je ravnica prekrivena močvarnim biljem. Žuto-zelena vegetacija kao nožem je odrezana od plavetnila neba, a jedino što ih spaja su stotine vrsta ptica koje se skrivaju u šašu i granama akacija. Uhvatili smo i divovskog pitona koji je uspio izmigoljiti i pobjeći u crnu rupu pod zemljom. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova.

Afrika bez ljudi.

---

Slika 1: Djevojčica iz sluma Kalingalinga u Lusaki. Prema procjenama, samo u Kalingalingi živi oko 90 000 ljudi.

Slika 2: Tipično selo u Zambiji. Svaka "kuća" ustvari predstavlja jednu prostoriju.

Slika 3: Na cesti prema nacionalnom parku Blue Lagoon.

Slika 4: Poplavna ravnica rijeke Kafue, nacionalni park Blue Lagoon.

Slika 5: Viktorijini vodopadi, pogled iz Zambije.

Slika 6: Jezero Kariba, umjetno stvoreno jezero na granici Zimbabwea i Zambije. U vrijeme izgradnje bilo je najveće umjetno jezero na svijetu, a prije izgradnje trebalo je raseliti oko 80 000 ljudi.
---

REDITUS (prvi dio)

"Africa is a cruel country; it takes your heart and grinds it into powdered stone - and no one minds." (Elspeth Huxley)

Može li se dva puta putovati na isto mjesto? Tri godine nakon mog prvog putovanja u Zambiju ni ja ni Zambija više nismo isti, logikom stvari i ovo putovanje jedna je sasvim drugačija priča, a opet Lusaka mi se s prozora zrakoplova tog jutra učinila beznadno neizmijenjenom.

Tisuće i tisuće nastambi od lima, blata, kartona i pokoje cigle te četiri visoka nebodera u samom centru bili su bogatiji za koji razbijeni prozor i nekoliko slojeva čađe. Vožnja autobusom kroz prašnjave ulice prekrivene najlon-vrećicama otkrivala je nekoliko luksuznih trgovačkih centara i bogatih vila ograđenih bodljikavom žicom i krhotinama razbijenog stakla.

Iz divovskih industrijskih postrojenja sukljao je dim, ali jedino što Lusaka proizvodi je siromaštvo. Čitava Afrika je jedna divovska tvornica bijede gdje se samo rijetko dogodi pogreška pa s proizvodne trake ispadne netko nevjerojatno bogat.

---

Slika 1: Pogled na Lusaku iz zraka. Let Ethiopian Airlinesom iz Frankfurta preko Addis Ababe i Hararea, cijena 1000 Eura.

Slika 2: Centar Lusake, križanje Cairo roada i Independence Avenua. Većina zgrada izgrađena je 1970-ih kada je Zambija bila jedna od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Nakon strmoglavog pada cijene krajem istog desetljeća ekonomija se više nije oporavila.

Slika 3: Spomenik nesvrstanima u Lusaki. Tito i predsjednik Kenneth Kaunda bili su veliki prijatelji.

---

DEVETO POGLAVLJE: Kineska četvrt

U Taipei smo stigli kasno navečer, i tek nakon gotovo dva tjedna po prvi put smo ugledali grad kako sjaji svom svojom snagom noćnih reklama i jakih svjetala. Čekajući taksi na uglu dvije nepoznate ulice, u ruci sam stiskao komadić papira s napamet precrtanom adresom hostela u kojem sam se trebao pojaviti prije nekoliko sati. Taksist naravno nije govorio engleski, ali papirić mu je izgledao dovoljno uvjerljivo. Kimnuo je glavom i otisnuo se u avanturu zvanu vožnja tajpeškim ulicama. Žmigavci, kočenje, poštivanje prednosti, sve je to pronalazilo slabu primjenu u ovom kaotičnom gradu. Vozili smo kroz novi dio grada, a oko nas su se dizali blješteći neboderi visoki nekoliko stotina metara. Najviši od svih, Taipei 101 dizao se u visinu od pola kilometra i izgledao je kao divovski svjetionik koji u svemir odašilje znakove života sa Zemlje. Baš kad smo izbjegli nalet autobusa iz sporedne ulice tako da smo ušli u suprotnu traku i pri tom uplašili nekoliko skutera, vozač je presjekao četiri trake i ušao u mračnu uličicu. Neboderi su se i dalje rojili oko nas, ali mi smo se vozili kroz pravu pravcatu kinesku četvrt uskih uličica, lampiona i oronulih limenih zgradica sa sakrivenim dvorištima. Odjednom je stao i pokazao na nešto što je izgledalo kao salon za tetoviranje. Platio sam mu, i čim je nestao iza ugla, pojavila se Vanessa - ipak sam bio na pravom mjestu. Vanessa je bila voditeljica hostela, ali za nas je sačuvala stan u blizini. Dala nam je ključeve i odvela nas do omanje stambene zgrade - ušli smo i na stubištu sreli naše nove susjede, četveročlanu tajvansku obitelj. Na drugom katu bio je sladak stančić s pogledom na noćnu tržnicu Tonghua. Vanessa nas je upozorila da se toaletni papir ne baca u WC zbog dotrajalih i uskih cijevi, udijelila nam jedan od mnogobrojnih umjetnih osmijeha i ostavila nas same. Smjestili smo se po sobama i ugasili svjetla. Kroz poluodškrinute prozore ulazili su zvukovi i mirisi Formoze. Ubrzo sam zaspao, nesiguran oko toga u kojem je točno trenutku san zamijenio javu.

Zbog prebukiranosti aviona, povratak kući odgođen je za tri dana. Uz posjet zoološkom vrtu (vidio sam i pande!), beskonačne šetnje po gradu i zabavne vožnje metroom, jedan dan odlučio sam posjetiti poznatu plažu Fulong, sat vremena vožnje vlakom od Taipeija. Na glavnom kolodovoru kupio sam kartu, a na stanici se ukrcao valjda maksimalni broj ljudi koji teoretski može stati u vlak. No već nakon nekoliko stanica u vagonu je ostalo tek nekoliko ljudi i postala je to prava panoramska vožnja kroz sjever Tajvana. Uz pokoji znatiželjni pogled (bijelac je ipak rijetkost) i potajno upiranje prstom, na prozorima vlaka izmjenjivala su se sela, industrijska postrojenja i brežuljci. Iskrcali smo se u Fulongu, gradiću u kojem su se 1895. iskrcali japanski imperijalni vojnici kako bi pripojili ovaj otok svom nacionalnom arhipelagu. Uspavani gradić kao u svim provincijama na svijetu bio je bez ikoga na cesti. Tek se iz obližnjih kafića čula buka ljudskih glasova. U glavnoj ulici bilo je nekoliko štandova s opremom za plažu, ali prodavači su negdje potražili zaklon od jakog sunca.

I plaža nas je dočekala potpuno prazna. Kilometarski žuti pijesak vitlao je vjetar i oštro ga zabadao u lice i oči. Namazali smo se faktorom 50, a u roku od nekoliko minuta naša obuća i odjeća nestali su zatrpani u nanosima pijeska. Potrčali smo u topli Pacifik, ali ubrzo se od nekud pojavio spasioc i počeo se derati na nas. Izgleda da ovdje nije dozvoljeno plivati dalje od nekoliko metara od obale, a na drugim plažama nije dozvoljeno ni kupanje. Ne znam je li to strah od duhova koji žive u vodi ili činjenica da su Tajvanci loši plivači, no ovdje nije bilo dozvoljeno "riskirati" odlaskom u duboku vodu. Pravila su jasna za sve. Možda je i tako bolje, jer nakon dvadesetak minuta brčkanja u plićaku na svima su se pojavile opekotine od sunca. Faktor 50 nije bio od velike pomoći i krenuli smo natrag, džepova punih slobodnog vremena i tajvanskog pijeska. Jednu kratku vožnju dalje i bili smo natrag u Taipeiju.

Avion je polijetao kasno navečer. Posljednje novčiće s likom Čang-kai Šeka ostavio sam prosjacima na ulici, a zatim se ukrcao na autobus koji je vozio prema zračnoj luci. Taoyuan international airport odisao je neobičnim redom i spokojem. Uzletjeli smo, a u daljini se vidio Taipei 101 čije svjetlo je nježno obasjavalo tvornicu papira u Puliju, kanjon Taroka, Yehliu, muzej potresa i Fulong plažu na kojoj su rijetke kupače napokon zamijenili dobroćudni tajvanski duhovi. Čitavu noć i dan kasnije iskrcali smo se u Zagrebu gdje su nas dočekali blicevi fotoaparata i TV kamere. I unatoč ovom neobičnom dočeku, Zagreb mi se toga dana u usporedbi s Tajvanom učinio beskrajno običnim i svakodnevnim. U predvorju aerodroma čekao me i jedan par svakodnevnih očiju zbog kojih, na kraju dana, svakodnevicu ipak biram radije od bilo kojeg dalekog putovanja.

Trg pobjede, Taipei.



















Smjena traže u trajanju od 15 minuta, Chang-kai Shek memorial, Taipei.



















Molitva u hramu Longšan, Taipei. Stanovnici Tajvana izuzetno su praznovjerni pa nije rijetkost vidjeti kekse, kolače i voće ostavljene na oltaru sreće ili oltaru učenja. Vjeruje se da konzumiranje takve hrane donosi sreću i bolji uspjeh na ispitu.

Taipei, staro i novo se susreću na svakom koraku. Ironija je u tome što je "staro" često mnogo novije od "novog".

OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.


















Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.















Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

















"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.














Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.

ŠESTO POGLAVLJE: Rost in trasration

Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je.

Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.

Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.

Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako reagirati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.