DRUGO POGLAVLJE: Kalingalinga

Drugi dan probudila me obitelj zebri. Protutnjala je kroz naš kamp prije zore i podigla za sobom veliki oblak prašine. Zima u Zambiji razdoblje je bez kiše koja je posljednji put padala u travnju. Tlo je posvuda bilo tvrdo i prekriveno sitnim smeđim prahom kojeg je redovito kovitlao vjetar i bacao ga u oči i usta. Prve kiše očekuju se tek za mjesec dana, kada će cesta koja vodi iz našeg kampa postati blatna kaša koju će moći savladati samo terenska vozila. Do jutra sam kroz otvor na vrhu šatora promatrao kako se lagano razdanjuje, a neobični zvuci iz šume postajali su sve tiši.

Uskoro je po nas stigao naš unajmljeni kombi sa vrlo razgovorljivim vozačem. Sjeo sam na zadnje sjedalo da izbjegnem pitanja o nogometu i promatrao ulice u Lusaki. Posvuda prašina i smeće, užurbana vozila koja si krče put glasno trubeći i biciklisti uz cestu koji smireno voze preko rupa i izbočina. Kada bi ugledali bijelo lice na prozoru, odjednom bi stali i iznenađeno zurili. Do Lusake nikad se nisam osjećao kao bijelac, a tamo sam se odjedom osjetio kao da sam jedina osoba bijele kože na svijetu. Kraj toliko nijansi crne i smeđe koja se napinjala i presijavala na suncu bez ikakvih nepravilnosti, moja bijela koža sa dva-tri prištića po prvi put mi se učinila slabom i beživotnom.

Ubrzo su se pojavile poznate zgrade Cairo roada. Pločnik u glavnoj ulici pometala je žena od kojih četrdesetak godina s jarko žutom maramom na glavi. Ulica je bila puna suhog plastičnog otpada i papira koje je vjetar razbacivao ne vodeći računa o njezinim naporima, ali ona je tamo svakog jutra i svih sljedećih dana strpljivo pometala vjerojatno uvijek iste otpatke. Vjetar bi ih odmah nehajno vraćao na staro mjesto u neobičnoj igri upornosti i strpljenja. Činilo se da joj taj posao daje smisao i važnost u masi nepoznatih i nevažnih prolaznika. Naša vožnja se nastavila, a nakon nekoliko zavoja pojavila se zgrada Sveučilišta Zambija, UNZA. Na ulazu u kampus stajala je tabla s natpisom "Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom". Otkad su se sida i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina. Na Sveučilištu smo imali dogovoren sastanak s profesorima i studentima, a onda smo krenuli u upoznavanje Lusake.

Grad je još početkom 20. stoljeća bio selo, sve dok ga 1905. britanski doseljenici nisu počeli proširivati i graditi. Trgovačka četvrt izgrađena je za Indijce i taj dio doista je nalikovao na Bombay prije nego na Afriku. Uz europski dio grada postoji i "afrička" četvrt koju su Britanci izgradili za potrebe smještaja najniže radne snage. Četvrt se sastoji od blatnjavih bijelih kućica bez prozora koje su nalikovale na štale, a koje su kolonijalni vlastodršci izgradili po uzoru na nerazvijena afrička sela, želeći valjda u svojoj filantropiji da se radnici nakon teškog posla vrate kući u poznati okoliš. God 1935. grad je postao sjedištem Sjeverne Rodezije, a 1964. i glavnim gradom neovisne Zambije.

Nakon kolodvora, indijske i afričke četvrti stigli smo u Kalingalingu. Dočekao nas je umirovljeni bračni par koji je sa još samo 13 volontera preuzeo na sebe brigu o ovom gradskom naselju u kojem živi 85 000 ljudi. Poveli su nas u obilazak kroz ulice od blata i smeća i kućice u kojima u Hrvatskoj ne bi živjele ni krave. Na vratima kućica stajala su djeca, uplašena i začuđena jer neka od njih nikada nisu vidjeli bijelca. U jednoj "ulici" se prodavao ugljen, a djeca tamo su od glave do pete bila uprljana ugljenom. Onako ustrašena i nepomična, crne kože prekrivene crnim naslagama čađe, izgledala su kao male figurice od oniksa. Iz pokojeg improviziranog kafića dopirala je preglasna muzika, a ubrzo se začuo i uzvik "Mzungu (bijelče), come here! Come!" Mi smo nastavili hodati, ali odmah bi netko istrčao i krenuo prema nama. Početni strah i neugoda nestali su u susretu s razgovorljivim, najčešće pijanim, ali vrlo miroljubivim i dobroćudim ljudima. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog, prljavog, prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek malo nesretnog s druge.

Nastavili smo hodati dok nam je gospođa s početka priče objašnjavala kako u naselju nema struje, a na 25 kućanstava ide jedna pumpa s vodom. Uskoro se skupila i pratnja od desetak djece, ali bojala su nam se približiti. Razbježala bi se svaki put kad bi ih pokušali fotografirati. I kasnije, gdje god smo bili, u selima u provinciji, u drugim slumovima, svugdje bi nas dočekala gotovo samo djeca. Više od 50% stanovnika Zambije mlađe je od 15 godina, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka.

PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.

PROLOG: Kako putovati u Zambiju

Moj put u Zambiju ustvari je započeo negdje 1993. godine, kad sam odlučio studirati geografiju zbog Afrike koja je bila u središtu mog zanimanja. Neki interesi u mom životu toliko su dugo prisutni da sam gotovo i zaboravio zašto su tu i kako je do njih došlo . I eto, samo 15 godina poslije spremam se na svoje prvo veliko finale, putovanje u mjesto zbog kojeg sam ondje gdje jesam u profesionalnom smislu, mjesto o kojem je bila većina mojih seminara, svi stručni i popularno-znanstveni članci, i mjesto na čijoj sam problematici i diplomirao i koje je uvijek bilo početak i kraj mog znanstvenog rada. Mjesto koje nikad u životu nisam posjetio niti vidio, a koje je krcato očekivanjima, unaprijed stvorenim slikama, idejama i koje je iskonstruirano do te mjere da će sudar stvarnosti i njene slike u ogledalu možda razbiti baš to ogledalo. Kao unaprijed dogovoreni brak, a mlada je odabrana preko fotografije. Što kad napokon podignem veo, što ako u Africi shvatim da ustvari više volim Australiju? :)

OČI TVOJE GOVORE DA ME VIŠE NE VOLE

Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.

Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.

Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.

Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.

Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.

Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.

OBLAK U HLAČAMA

"Vy dumaete eto bredit maliariia?" (Majakovski)

U drugom ili trećem razredu osnovne škole morali smo se cijepiti. Medicinska sestra bila je jedina u čitavom selu i svi su je dobro poznavali. Nije trpila nećkanje, oklijevanje i suze. Tko god bi u razredu došao na red, zapovijedila bi mu da gleda u stranu i pjeva Pokraj peći maca prela, a za to vrijeme bi ga ona na prijevaru odriješito ubola iglom. Igle su me oduvijek fascinirale i krajičkom oka bih promatrao kako tanki komad metala nestaje u mojoj ruci uz neobičnu bol, dok bi vokali u mojoj pjesmi počeli tek zamjetno drhtati. "On će biti doktor", govorila je važno mojoj majci, a mene je zabavljala pomisao da hodam okolo u bijeloj kuti i prijetim cijepljenjem svakom tko bi me taj dan naljutio.

Jučer sam se svega toga ponovno sjetio u čekaonici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, odjel za putničke bolesti. No doktor koji me cijepio nije nimalo nalikovao na medicinsku sestru iz moje priče. A i umjesto pjesme morao sam dati 381 kn, koliko iznosi prva doza cjepiva za hepatitis A i B te za famoznu "žutu knjižicu" svjetske zdravstvene organizacije. Na velikoj karti svijeta koja je visila na zidu nalazio se popis bolesti za svaku zemlju protiv koje se potencijalni putnik mora cijepiti. Kolera, tifus, žuta groznica, malarija, svaka je bolest imala svoju boju i odgovarajuće slovo koje se na karti kočeperilo gotovo isključivo u siromašnom tropskim zemljama koje se i dalje bore s bolestima koje su na bogatom zapadu odavno nestale.

Jedina bolest protiv koje nema cjepiva, a koja je usput i jedna od najopasnijih i najučestalijih bolesti današnjice je - malarija. Svake godine gotovo pola milijarde ljudu oboli od ove bolesti, od kojih preko dva milijuna umre, najviše u Africi. Dok za neke druge bolesti postoji već nekoliko generacija lijekova i poboljšanih cjepiva, za malariju čini se nismo odmakli daleko od početka. Danas su na raspolaganju Lariam i Malarone, najpoznatiji i najviše korišteni antimalarici u svijetu, koji se koriste i kao profilaksa i kao lijek. Lariam je u mnogome nepovoljniji, ta gotovo halucinogena droga ponekad ima teške psihičke nuspojave koje su u nekim zabilježenim slučajevima rezultirale depresijom, paranojom, pa i ubojstvima i samoubojstvima. Neki oblik nuspojava osjeća svaki treći čovjek. S druge strane Malarone je puno podnošljiviji i bezopasniji, ali mu je i cijena mnogostruko veća.

A ja? Na meni je da štedim za Malarone, ostatak cjepiva za hepatitis (primaju se tri doze u razmaku od šest mjeseci), žutu groznicu i tifus i držim palčeve da se planovi za ljeto ostvare. Za razliku od većine stanovnika nerazvijenih područja, dan mi je luksuz i mogućnost da o tim bolestima razmišljam samo kao o mogućim neprilikama i gnjavaži na putovanjima, a ne kao svakodnevnim životnim opasnostima čija eliminacija možda jednostavno nije dovoljno isplativa velikim farmaceutskim kompanijama.

*Malarone - paket od 12 tableta oko 520 kn
*Hepatitis A i B - 1100 kn
*Žuta groznica i trbušni tifus - oko 400 kn

BOŽE MOJ, LASTOVO (kraj)

"Heaven has no rage like love to hatred turned
Nor hell a fury like a woman scorned."
(W. Congreve)

Sljedeći dan smo započeli s radom, i to veća grupa s anketiranjem lokalnog stanovnišva na temu parka prirode i njihovih očekivanja vezanih uz ribarstvo, turizam i sve ostalo što se tiče PP Lastovsko otočje. Manja grupa u sastavu Tea, Mario i ja vrlo brzo se preimenovala iz kartografske u istraživačku grupu nakon što smo saznali da je većina planinarskih staza na otoku zarasla, a da karte otoka i nije tako lako nabaviti kao što smo zamislili. Kako ipak ne bi baš sve propalo, odlučili smo obići što je više moguće dostupnih objekata u parku, fotografirati ih i napraviti prezentaciju svega viđenog.

Krenuli smo iz Lastova prema Skrivenoj luci, gdje se nalazi najstariji svjetionik na Jadranu. Usput smo se popeli do obližnje crkvice sv. Ilije. Nakon sat vremena hoda Lastovo se izgubilo iz vida i ušli smo u unutrašnjost otoka. Posvuda golet, a mjestimično su se mogla vidjeti okamenjena stabla koja su svjedočila o katastrofi iz 2003. Te je godine neimenovani odbačeni mladić iz osvete djevojci zapalio vatru, i to baš na nepristupačnom mjestu, i baš kad je puhalo jako jugo. Otok je bio šumovit i gorio je puna 23 dana. Kad su se dim i pepeo slegnuli, prizor se vjerojatno nije mnogo razlikovao od onog što smo mi vidjeli tog ponedjeljka: kamenje obraslo u šikaru i pokoje osamljeno stablo s crnim granama sve je što je ostalo iza ludila koje je jednom možda nalikovalo na ljubav. Nakon dobra dva sata stigli smo do zavoja s kojeg je pogled pucao na Skrivenu luku s jedne strane i najviši vrh Lastova s druge. Tada smo shvatili da su nam i ovako smanjeni planovi preteški pa je Hum ostavljen za neku drugu priliku. Ali zato je Skrivena luka istražena nekoliko dana kasnije, zajedno s meteorološkom stanicom nad Lastovom, nekoliko crkava i čak jednim poljem u kršu.

O Lastovu bi se dalo napisati još toliko toga, od naše večeri provedene na školskom igralištu (na školi još uvijek piše "Amerika i SSSR naši saveznici"), popodnevima u Mihajla i večerima u Pasaduru, našem taksistu Anti i svim drugim ljudima s Lastova koji su bili dovoljno dragi i ljubazni da nam pokažu dio čarolije njihovog otoka. Ali nisam siguran koliko se dobro sjećam svega toga. Zadnje čega se jasno sjećam je odlaska s otoka nakon tjedan dana i pogleda na Lastovo dok se trajekt udaljavao prema Splitu. Ne znam zašto, ali nisam se mogao riješiti osjećaja da sam ja Karen Blixen koja odlazi iz svijeta koji će uskoro biti nepovratno izmijenjen. No umjesto tuge, preplavio me neobičan osjećaj zahvalnosti koji nije nestao čak ni kad je zadnji komadić Lastova izblijedio u morskoj izmaglici.

BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.