Nor hell a fury like a woman scorned."
(W. Congreve)
Sljedeći dan smo započeli s radom, i to veća grupa s anketiranjem lokalnog stanovnišva na temu parka prirode i njihovih očekivanja vezanih uz ribarstvo, turizam i sve ostalo što se tiče PP Lastovsko otočje. Manja grupa u sastavu Tea, Mario i ja vrlo brzo se preimenovala iz kartografske u istraživačku grupu nakon što smo saznali da je većina planinarskih staza na otoku zarasla, a da karte otoka i nije tako lako nabaviti kao što smo zamislili. Kako ipak ne bi baš sve propalo, odlučili smo obići što je više moguće dostupnih objekata u parku, fotografirati ih i napraviti prezentaciju svega viđenog.
Krenuli smo iz Lastova prema Skrivenoj luci, gdje se nalazi najstariji svjetionik na Jadranu. Usput smo se popeli do obližnje crkvice sv. Ilije. Nakon sat vremena hoda Lastovo se izgubilo iz vida i ušli smo u unutrašnjost otoka. Posvuda golet, a mjestimično su se mogla vidjeti okamenjena stabla koja su svjedočila o katastrofi iz 2003. Te je godine neimenovani odbačeni mladić iz osvete djevojci zapalio vatru, i to baš na nepristupačnom mjestu, i baš kad je puhalo jako jugo. Otok je bio šumovit i gorio je puna 23 dana. Kad su se dim i pepeo slegnuli, prizor se vjerojatno nije mnogo razlikovao od onog što smo mi vidjeli tog ponedjeljka: kamenje obraslo u šikaru i pokoje osamljeno stablo s crnim granama sve je što je ostalo iza ludila koje je jednom možda nalikovalo na ljubav. Nakon dobra dva sata stigli smo do zavoja s kojeg je pogled pucao na Skrivenu luku s jedne strane i najviši vrh Lastova s druge. Tada smo shvatili da su nam i ovako smanjeni planovi preteški pa je Hum ostavljen za neku drugu priliku. Ali zato je Skrivena luka istražena nekoliko dana kasnije, zajedno s meteorološkom stanicom nad Lastovom, nekoliko crkava i čak jednim poljem u kršu.O Lastovu bi se dalo napisati još toliko toga, od naše večeri provedene na školskom igralištu (na školi još uvijek piše "Amerika i SSSR naši saveznici"), popodnevima u Mihajla i večerima u Pasaduru, našem taksistu Anti i svim drugim ljudima s Lastova koji su bili dovoljno dragi i ljubazni da nam pokažu dio čarolije njihovog otoka. Ali nisam siguran koliko se dobro sjećam svega toga. Zadnje čega se jasno sjećam je odlaska s
otoka nakon tjedan dana i pogleda na Lastovo dok se trajekt udaljavao prema Splitu. Ne znam zašto, ali nisam se mogao riješiti osjećaja da sam ja Karen Blixen koja odlazi iz svijeta koji će uskoro biti nepovratno izmijenjen. No umjesto tuge, preplavio me neobičan osjećaj zahvalnosti koji nije nestao čak ni kad je zadnji komadić Lastova izblijedio u morskoj izmaglici.
