REDITUS (kraj)

Mazhandu bus tog je jutra bio pun. Na monitorima su puštali Kung-fu pandu s kineskim titlovima. Zambija je jedna od zemalja u Africi koja je najviše pala pod kineski utjecaj, rudnici bakra, rijetkih minerala i rijetki rudnici dijamanata, sve je to bilo u rukama diva s istoka. Pred nama je bilo više od 400 kilometara vožnje. Prošli smo kroz Kalomo, grad s bankama bez novca i benzinskim postajama bez goriva. Prošli smo kroz Mazabuku i opet vidjeli njezine divovske šećerane. Prešli smo Kafue i došli u Lusaku, tako iskren grad u svoj svojoj jednostavnosti. Sutradan je polijetao naš zrakoplov. Joseph nas je odveo do zračne luke na kraj grada. Dan je bio prekrasan, žuto-narančast i bezbrižan. Vjetar je povijao grane stabala u savani, a žuta ispucala trava šuškala je u očekivanju prvih kiša.

Moj drugi posjet ovom kontinentu primakao se kraju, a u tom trenutku mi se činio i posljednjim. Možda je ipak malo previše siromaštva, bijede i nepravde na ovome svijetu, a ja ne želim stajati na crvenim svjetlima. Umjesto autobusa, došetali smo do aviona i uspeli se uz stepenice. Bila je topla ljetna večer, jednaka takva čekala me u Zagrebu koji se sad činio godinama daleko.Tada mi se činilo da u Afriku više nikada neću ići, ali danas mi se opet čini da život ipak ne daje konačne odgovore.

REDITUS (deveti dio)

Livingstone je grad koji to ustvari nije. Ima glavnu cestu s dvije kolonijalne zgrade, benzinsku postaju, banke i restorane. Ima i afričku prašinu koja pokriva ulice, vjetrobranska stakla i banane koje se prodaju uz cestu, ali sve je to obična kulisa. Livingstone kao da je nastao kao predvorje Viktorijinih vodopada, i sve u ovom gradu podređeno je tome. Na svakom koraku taksisti dovikuju za tobom i nude ti prijevoz, prodavači ukradenih mobitela povlače te za rukav, a lokalnu umjetnici pokušavaju te dovući u svoju suvenirnicu. Livingstone je elementarna ljudska potreba za zaradom.

Rekavši to, treba istaknuti da ovaj grad ima i svoj šarm: Livingstoneov muzej, tržnice, susretljivi lokalci i činjenica da ovdje bijelo lice nije takva novina i zagonetka koju je valjda moguće riješiti samo neprestanim zurenjem. Livingstone ima i malo onog kolonijalnog duha kojeg putnik barem dijelom očekuje kad putuje kontinentom. Ovaj put, nažalost, nisam provodio previše vremena u obilasku Livingstonea. Uskoro su se održavali izbori, a omraženi autoritarni predsjednik Rupiah Banda bio je pred porazom. Podržavatelji njegovog protivnika Michaela Sate svaki dan održavali su prosvjedne skupove koji su bili na rubu incidenta zbog velikih policijskih snaga. Zambija se ipak ponosi kakvom-takvom demokracijom i mjesec dana nakon našeg odlaska iz Zambije došlo je do smjene vlasti – Michael Sata zvan „kralj kobra“ došao je na vlast vatreno mašući svojim zlatnim raspelom.

Sljedeći dan smo naručili g. Kapangulu i njegov prekrasni autobus rano u jutro. Svi su bili pomalo ushićeni zbog činjenice da idemo na Viktorijine vodopade, pa i ja kojemu je ovo bio drugi put da ih posjećuje. Jedanaest kilometara od grada i odjednom gužva, nakrcani taksiji, autobusi i prodavači svega i svačega koji čim ugledaju bijelo lice, sjate se poput gospođa s kolodvora u Dubrovniku. Pristojno odmahujući glavom i uz obaveznu mantru "Next time, my friend", dolazimo do kućice gdje se prodaju ulaznice. Iz daljine već dopire potmula tutnjava Dima koji grmi, čiji se oblak za vrijeme kišne sezone vidi s udaljenosti od 40 km.

I onda, odjednom Mosi - o - Tunya. Kao da su sva žega, žeđ i suša Zambije ovdje napokon dobile svoj smisao. Gotovo tisuću tona vode svake sekunde preljevalo se preko stepenice od ohlađene lave i tvorilo vodeni zastor širok dva kilometra i visok stotinu metara.

Unatoč kabanici koja se za jedan dolar kupi na ulazu u nacionalni park, svi smo se smočili, ali nikome to nije smetalo. Prvi put nakon mjesec dana osjetili smo nešto što podsjeća na kišu, meku toplu kišu koja je isprala svu prašinu s afričkih kaldrma i odnijela je prema Indijskom oceanu. Viktorijini vodopadi su zaborav, pod nevjerojatnom silom vode koja se obrušava niz vulkansko stijenje ne može ostati ništa.

Spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi probija stijenu i nastavlja teći kroz sedam uskih klanaca valjajući stijenje i noseći sa sobom raftere, krokodile i pokojeg slona koji je poginuo neoprezno hodajući po rubu vodopada dok ga struja nije povukla u bezdan. Putem niz litice slijedio nas je čopor pavijana pod vodstvom glasnog matrijarha. Nisam se osjećao ugodno, ali nakon što sam vidio čuvare u parku s divovskim mačetama, bilo mi je lakše. Pavijani su nam prišli na jedva dva metra i zurili, očekujući valjda neki otpadak, voće ili komad kruha. Kasnije su jednom neopreznom japanskom turistu oteli torbu i pred njim je raskomadali, samo da bi došli do banane koja se nalazila u jednom od džepova.

Odlučili smo se vratiti i navečer. Bila je noć punog mjeseca, a vedro nebo obećavalo je doživljaj lunarne duge. Putem smo gotovo pregazili slona koji je prelazio cestu na mjestu bez ikakve rasvjete. Ili je slon gotovo pregazio nas. Iako je bilo kasno navečer, u parku je bilo ljudi. Uspeli smo se do vidikovca, a tamo nas je čekala mliječna boja vodopada koja je svjetlucala na mjesečini. Preko čitavog kanjona presijavala se duga, okružena afričkim mrakom izgledala je još sjajnijom. Svaka kap koja je prštala s vodopada na tren bi zabljesnula u dugi da bi odmah zatim nestala u noći. Po prvi put u životu osjećao sam se kao da nisam na Zemlji, već na nekom drugom planetu daleko od ove posvemašnje afričke bijede.

REDITUS (osmi dio)

G. Kamboni čekao nas je na ulazu u kamp Kariba. Umjesto dogovorenih vozila, čekali su nas kombi za prijevoz školske djece sa šest mjesta i caddy koji je bio prepun nekakvih nedefiniranih stvari koje je g. Kamboni po svom važnom poslu nekome trebao dostaviti. Problem je što je nas bilo trinaest, ali u Africi se to rijetko kad percipira kao problem. Postoje dva veća vozila i manji broj putnika, samo treba iznaći optimalno rješenje.

U školski kombi ukrcalo nas se devet. Naizmjenično smo se smjeli nasloniti i ispružiti noge, ali ne istovremeno. Ljudi iz caddyja svoje doživljaje nisu htjeli opisivati. Pred nama je bilo oko tri stotine kilometara afričkih cesta posutih makadamom i prvoklasnim asvaltom, bez ikakvog reda i rasporeda. Vožnja do jezera Kariba inače je pravi mali doživljaj - u beskonačnoj i zatupljujuće ravnoj Zambiji ovdje se mogu ugledati planine koje zatvaraju obzor, doline načičkane kućicama i zavoji na strogim ravnim cestama koje uvijek izgledaju kao da vode od nekuda, a nikad negdje.

Nekoliko kilometara prije Batoke skrenuli smo u obližnje selo, a caddy je na krov dobio i prijenosni hladnjak prepun ribe. Dok ga je g. Kamboni vezivao užetom, mogli smo se igrati s djecom iz sela koja su nas radoznalo promatrala. Nastavili smo vožnju. Do Kaloma smo stigli upravo na vrijeme za večeru. Vruća peciva iz Spara u Chomi i ovaj put su prijala, možda dijelom i zato jer su okusom podsjećale na dom. Kasnije smo provjerili račun i ustanovili da su nam umjesto tri peciva naplatili 32. Nitko se nije uzrujavao. Zavukli smo se u naše krevete, prekrili nečim što je u prijašnjem životu definitivno bio zastor, a nikako pokrivač, i zaspali.

Sljedeće jutro dočekao nas je g. Kapangula sa širokim osmjehom i divnim bež autobusom koji nas je odveo put Livingstonea. Cesta na kojoj sam prije tri godine ispustio dušu bila je potpuno obnovljena, a na nekoliko mjesta kočoperili su se znakovi "Ovo je izgradila Europska unija". Benzinska postaja, nekoliko boljih automobila, bijelci šetaju cestom - stigli smo u Livingstone, I presume.

REDITUS (sedmi dio)

Siansowa je selo na obali rijeke Zambezi, izgubljeno na tri sata vožnje od najbliže asvaltirane ceste. Kako bi se došlo do Siansowe, potrebno je sići s glavne ceste nakon Sinazezea, zahrđalog prašnjavog sela na putu za nigdje, te zatim voziti kroz čađavi miombo zaobilazeći lutajuće krave i kokoši. Krajolik je nevjerojatno suh, ispucala zemlja i spaljeno granje stvaraju dojam kao da ovdje nije kišilo od biblijskih vremena. A opet, samo nekoliko stotina metara nakon što se prođe Siansowa, pogled puca na divovsko jezero transplantirano ljudskom rukom usred bezvodne pustinje.



















Prije pedeset godina ovo područje naseljavali su Basilwizi – ljudi velike rijeke. Plodni mulj koje su donosile sezonske poplave Zambezija omogućavao im je dvije žetve godišnje, a bavili su se i ribolovom na Zambeziju i delti njezinih pritoka. Životom Basilwizija i svih drugih živih bića Zambezija upravljao je Nyaminyami, božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe. Njegovo utočište nalazilo se u području zvanom Kariwa, uskom i divljem klancu na rijeci koji je onemogućavao plovidbu nizvodno.

Godine 1955. talijanska tvrtka Impresit počela je na mjestu Kariwa graditi branu. Britanske kolonije Sjeverna i Južna Rodezija, posebice njihova rastuća industrija bakra, trebale su velike količine struje i klanac Kariwa bio je idealno mjesto za ovaj veliki pothvat. No, Talijani i Britanci nisu računali na gnjev boga rijeke. Prema predaji Basilwizija, Nyaminyami, bijesan zbog izgradnje jezera poslao je najveće poplave u povijesti rijeke Zambezi. Kasnija hidrogeološka istraživanja pokazala su da se poplave iz 1957. i 1958. koje su odnijele dotad izgrađene dijelove brane događaju jednom u dvije tisuće godina. Ipak, unatoč brojnim žrtvama i misterioznim nestancima radnika, Nyaminyami je poražen. Brana je izgrađena, a jezero nazvano Kariba punilo se sve do 1963. godine.



















Prije samog dovršetka brane, osamdeset tisuća stanovnika trebalo je preseliti iz doline rijeke. Bez ikakve prethodne obavijesti ili plana evakuacije, ljudi su poput stvari natrpani na kamione i preseljeni u okolna, viša područja, udaljena i do stotinu kilometara od njihovih domova koji su se utapljali na dnu jezera. Tko se protivio seljenju, bio je ustrijeljen.

Ubrzo nakon izgradnje, jezero je trebalo ponovno „izmisliti“. Rodezijski pisci, svi od reda pripadnici bijele manjine, veličali su njegov nedogled, bogat živi svijet i nazivali su ga netaknutom, iskonskom Afrikom. Zatim su slijedili programi zaštite prirode, zaštićena područja i nacionalni parkovi nicali su na obalama jezera, a pristup je bio dozvoljen svima osim Basilwizijima, koji su morali poštovati zonu zabrane prilaza jezeru. Kasnije je i ta zona isključena jer su bogati hoteli i kampovi na obali jezera trebali lokalne radnike. Tko će inače posluživati sve te Bure, Južnoafrikance i Hrvate? U potrazi za pravom Afrikom, što god to bilo, nakrcali su obale jezera luksuznim bungalovima, kamp kućicama i hotelima. To su moderni Karen Blixen i Ernest Hemingway, usred Afrike, a tako izolirani od ljudi i stvarnosti, brčkaju se u skupim kupaonicama i večeraju uz romantične svjetiljke na otvorenom. Takvu Afriku je lako voljeti, jer takva Afrika je obična fatamorgana, baš kao i ovo prekrasno jezero usred ljudske pustinje.