OČI TVOJE GOVORE DA ME VIŠE NE VOLE

Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.

Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.

Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.

Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.

Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.

Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.

OBLAK U HLAČAMA

"Vy dumaete eto bredit maliariia?" (Majakovski)

U drugom ili trećem razredu osnovne škole morali smo se cijepiti. Medicinska sestra bila je jedina u čitavom selu i svi su je dobro poznavali. Nije trpila nećkanje, oklijevanje i suze. Tko god bi u razredu došao na red, zapovijedila bi mu da gleda u stranu i pjeva Pokraj peći maca prela, a za to vrijeme bi ga ona na prijevaru odriješito ubola iglom. Igle su me oduvijek fascinirale i krajičkom oka bih promatrao kako tanki komad metala nestaje u mojoj ruci uz neobičnu bol, dok bi vokali u mojoj pjesmi počeli tek zamjetno drhtati. "On će biti doktor", govorila je važno mojoj majci, a mene je zabavljala pomisao da hodam okolo u bijeloj kuti i prijetim cijepljenjem svakom tko bi me taj dan naljutio.

Jučer sam se svega toga ponovno sjetio u čekaonici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, odjel za putničke bolesti. No doktor koji me cijepio nije nimalo nalikovao na medicinsku sestru iz moje priče. A i umjesto pjesme morao sam dati 381 kn, koliko iznosi prva doza cjepiva za hepatitis A i B te za famoznu "žutu knjižicu" svjetske zdravstvene organizacije. Na velikoj karti svijeta koja je visila na zidu nalazio se popis bolesti za svaku zemlju protiv koje se potencijalni putnik mora cijepiti. Kolera, tifus, žuta groznica, malarija, svaka je bolest imala svoju boju i odgovarajuće slovo koje se na karti kočeperilo gotovo isključivo u siromašnom tropskim zemljama koje se i dalje bore s bolestima koje su na bogatom zapadu odavno nestale.

Jedina bolest protiv koje nema cjepiva, a koja je usput i jedna od najopasnijih i najučestalijih bolesti današnjice je - malarija. Svake godine gotovo pola milijarde ljudu oboli od ove bolesti, od kojih preko dva milijuna umre, najviše u Africi. Dok za neke druge bolesti postoji već nekoliko generacija lijekova i poboljšanih cjepiva, za malariju čini se nismo odmakli daleko od početka. Danas su na raspolaganju Lariam i Malarone, najpoznatiji i najviše korišteni antimalarici u svijetu, koji se koriste i kao profilaksa i kao lijek. Lariam je u mnogome nepovoljniji, ta gotovo halucinogena droga ponekad ima teške psihičke nuspojave koje su u nekim zabilježenim slučajevima rezultirale depresijom, paranojom, pa i ubojstvima i samoubojstvima. Neki oblik nuspojava osjeća svaki treći čovjek. S druge strane Malarone je puno podnošljiviji i bezopasniji, ali mu je i cijena mnogostruko veća.

A ja? Na meni je da štedim za Malarone, ostatak cjepiva za hepatitis (primaju se tri doze u razmaku od šest mjeseci), žutu groznicu i tifus i držim palčeve da se planovi za ljeto ostvare. Za razliku od većine stanovnika nerazvijenih područja, dan mi je luksuz i mogućnost da o tim bolestima razmišljam samo kao o mogućim neprilikama i gnjavaži na putovanjima, a ne kao svakodnevnim životnim opasnostima čija eliminacija možda jednostavno nije dovoljno isplativa velikim farmaceutskim kompanijama.

*Malarone - paket od 12 tableta oko 520 kn
*Hepatitis A i B - 1100 kn
*Žuta groznica i trbušni tifus - oko 400 kn

BOŽE MOJ, LASTOVO (kraj)

"Heaven has no rage like love to hatred turned
Nor hell a fury like a woman scorned."
(W. Congreve)

Sljedeći dan smo započeli s radom, i to veća grupa s anketiranjem lokalnog stanovnišva na temu parka prirode i njihovih očekivanja vezanih uz ribarstvo, turizam i sve ostalo što se tiče PP Lastovsko otočje. Manja grupa u sastavu Tea, Mario i ja vrlo brzo se preimenovala iz kartografske u istraživačku grupu nakon što smo saznali da je većina planinarskih staza na otoku zarasla, a da karte otoka i nije tako lako nabaviti kao što smo zamislili. Kako ipak ne bi baš sve propalo, odlučili smo obići što je više moguće dostupnih objekata u parku, fotografirati ih i napraviti prezentaciju svega viđenog.

Krenuli smo iz Lastova prema Skrivenoj luci, gdje se nalazi najstariji svjetionik na Jadranu. Usput smo se popeli do obližnje crkvice sv. Ilije. Nakon sat vremena hoda Lastovo se izgubilo iz vida i ušli smo u unutrašnjost otoka. Posvuda golet, a mjestimično su se mogla vidjeti okamenjena stabla koja su svjedočila o katastrofi iz 2003. Te je godine neimenovani odbačeni mladić iz osvete djevojci zapalio vatru, i to baš na nepristupačnom mjestu, i baš kad je puhalo jako jugo. Otok je bio šumovit i gorio je puna 23 dana. Kad su se dim i pepeo slegnuli, prizor se vjerojatno nije mnogo razlikovao od onog što smo mi vidjeli tog ponedjeljka: kamenje obraslo u šikaru i pokoje osamljeno stablo s crnim granama sve je što je ostalo iza ludila koje je jednom možda nalikovalo na ljubav. Nakon dobra dva sata stigli smo do zavoja s kojeg je pogled pucao na Skrivenu luku s jedne strane i najviši vrh Lastova s druge. Tada smo shvatili da su nam i ovako smanjeni planovi preteški pa je Hum ostavljen za neku drugu priliku. Ali zato je Skrivena luka istražena nekoliko dana kasnije, zajedno s meteorološkom stanicom nad Lastovom, nekoliko crkava i čak jednim poljem u kršu.

O Lastovu bi se dalo napisati još toliko toga, od naše večeri provedene na školskom igralištu (na školi još uvijek piše "Amerika i SSSR naši saveznici"), popodnevima u Mihajla i večerima u Pasaduru, našem taksistu Anti i svim drugim ljudima s Lastova koji su bili dovoljno dragi i ljubazni da nam pokažu dio čarolije njihovog otoka. Ali nisam siguran koliko se dobro sjećam svega toga. Zadnje čega se jasno sjećam je odlaska s otoka nakon tjedan dana i pogleda na Lastovo dok se trajekt udaljavao prema Splitu. Ne znam zašto, ali nisam se mogao riješiti osjećaja da sam ja Karen Blixen koja odlazi iz svijeta koji će uskoro biti nepovratno izmijenjen. No umjesto tuge, preplavio me neobičan osjećaj zahvalnosti koji nije nestao čak ni kad je zadnji komadić Lastova izblijedio u morskoj izmaglici.

BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.

BOŽE MOJ, LASTOVO (početak)

"Triba nan odradit život ka žurnatu." (J. Fiamengo)

Ima nešto privlačno u pučini. Za razliku od kopna ispresijecanog cestama, prugama i telefonskim stupovima koje stišću udaljenost do nepodnošljive bliskosti, more još uvijek izgleda donekle nepokoreno. Valjda se zbog toga svima nama tog dana Lastovo učinilo mnogo daljim nego što uistinu i jest. Kilometrima od kopna, ovako usred pučine, stvarnost ostavljena u Zagrebu činila se kao amorfna masa, guma koja se s povećanjem udaljenosti savijala i istezala do neprepoznatljivosti. Naposlijetku je pukla, a od silne buke komunikacije ostali smo samo mi, Lastovo i dupini koji su skakali po krijesti koju je za sobom ostavljao trajekt.

Neobičan osjećaj eteričnosti i lelujavosti nije se mogao otresti ni nakon iskrcavanja u Ublima. More je bilo toliko prozirno da se činilo da trajekt na njemu lebdi, baš kao i čamci koji su kružili oko naselja na plavom oblaku. Ubrzo je stigao naš domaćin Mario i prevezao nas do Pasadura, omanjeg naselja na obližnjem otočiću Prežbi. Iskrcali smo torbe, rasporedili se po sobama i žurno krenuli na plažu. Trajekt u daljini polako je nestajao u labirintu lastovskog arhipelaga, a šumovite litice otoka pretvarale su se u dugačke crveno-modre sjene na kraju dana.

BOŽE MOJ, LASTOVO (fotografije)

Pogled s našeg balkona u Pasaduru, otok Prežba


















Lučica

Skrivena luka sa svjetionikom Struga iz 1839.


















Naselje Lastovo


















Tuneli JNA kojima je ispresijecan čitav otok























Unutar tunela. JNA je napustila Lastovo 1992. godine


















Devastirane vojarne JNA u Pasaduru





















U spilji Pod Veji vrh. Tei (na slici) zahvaljujem na fotografijama

PANTA REI

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star