DEVETO POGLAVLJE: Kineska četvrt

U Taipei smo stigli kasno navečer, i tek nakon gotovo dva tjedna po prvi put smo ugledali grad kako sjaji svom svojom snagom noćnih reklama i jakih svjetala. Čekajući taksi na uglu dvije nepoznate ulice, u ruci sam stiskao komadić papira s napamet precrtanom adresom hostela u kojem sam se trebao pojaviti prije nekoliko sati. Taksist naravno nije govorio engleski, ali papirić mu je izgledao dovoljno uvjerljivo. Kimnuo je glavom i otisnuo se u avanturu zvanu vožnja tajpeškim ulicama. Žmigavci, kočenje, poštivanje prednosti, sve je to pronalazilo slabu primjenu u ovom kaotičnom gradu. Vozili smo kroz novi dio grada, a oko nas su se dizali blješteći neboderi visoki nekoliko stotina metara. Najviši od svih, Taipei 101 dizao se u visinu od pola kilometra i izgledao je kao divovski svjetionik koji u svemir odašilje znakove života sa Zemlje. Baš kad smo izbjegli nalet autobusa iz sporedne ulice tako da smo ušli u suprotnu traku i pri tom uplašili nekoliko skutera, vozač je presjekao četiri trake i ušao u mračnu uličicu. Neboderi su se i dalje rojili oko nas, ali mi smo se vozili kroz pravu pravcatu kinesku četvrt uskih uličica, lampiona i oronulih limenih zgradica sa sakrivenim dvorištima. Odjednom je stao i pokazao na nešto što je izgledalo kao salon za tetoviranje. Platio sam mu, i čim je nestao iza ugla, pojavila se Vanessa - ipak sam bio na pravom mjestu. Vanessa je bila voditeljica hostela, ali za nas je sačuvala stan u blizini. Dala nam je ključeve i odvela nas do omanje stambene zgrade - ušli smo i na stubištu sreli naše nove susjede, četveročlanu tajvansku obitelj. Na drugom katu bio je sladak stančić s pogledom na noćnu tržnicu Tonghua. Vanessa nas je upozorila da se toaletni papir ne baca u WC zbog dotrajalih i uskih cijevi, udijelila nam jedan od mnogobrojnih umjetnih osmijeha i ostavila nas same. Smjestili smo se po sobama i ugasili svjetla. Kroz poluodškrinute prozore ulazili su zvukovi i mirisi Formoze. Ubrzo sam zaspao, nesiguran oko toga u kojem je točno trenutku san zamijenio javu.

Zbog prebukiranosti aviona, povratak kući odgođen je za tri dana. Uz posjet zoološkom vrtu (vidio sam i pande!), beskonačne šetnje po gradu i zabavne vožnje metroom, jedan dan odlučio sam posjetiti poznatu plažu Fulong, sat vremena vožnje vlakom od Taipeija. Na glavnom kolodovoru kupio sam kartu, a na stanici se ukrcao valjda maksimalni broj ljudi koji teoretski može stati u vlak. No već nakon nekoliko stanica u vagonu je ostalo tek nekoliko ljudi i postala je to prava panoramska vožnja kroz sjever Tajvana. Uz pokoji znatiželjni pogled (bijelac je ipak rijetkost) i potajno upiranje prstom, na prozorima vlaka izmjenjivala su se sela, industrijska postrojenja i brežuljci. Iskrcali smo se u Fulongu, gradiću u kojem su se 1895. iskrcali japanski imperijalni vojnici kako bi pripojili ovaj otok svom nacionalnom arhipelagu. Uspavani gradić kao u svim provincijama na svijetu bio je bez ikoga na cesti. Tek se iz obližnjih kafića čula buka ljudskih glasova. U glavnoj ulici bilo je nekoliko štandova s opremom za plažu, ali prodavači su negdje potražili zaklon od jakog sunca.

I plaža nas je dočekala potpuno prazna. Kilometarski žuti pijesak vitlao je vjetar i oštro ga zabadao u lice i oči. Namazali smo se faktorom 50, a u roku od nekoliko minuta naša obuća i odjeća nestali su zatrpani u nanosima pijeska. Potrčali smo u topli Pacifik, ali ubrzo se od nekud pojavio spasioc i počeo se derati na nas. Izgleda da ovdje nije dozvoljeno plivati dalje od nekoliko metara od obale, a na drugim plažama nije dozvoljeno ni kupanje. Ne znam je li to strah od duhova koji žive u vodi ili činjenica da su Tajvanci loši plivači, no ovdje nije bilo dozvoljeno "riskirati" odlaskom u duboku vodu. Pravila su jasna za sve. Možda je i tako bolje, jer nakon dvadesetak minuta brčkanja u plićaku na svima su se pojavile opekotine od sunca. Faktor 50 nije bio od velike pomoći i krenuli smo natrag, džepova punih slobodnog vremena i tajvanskog pijeska. Jednu kratku vožnju dalje i bili smo natrag u Taipeiju.

Avion je polijetao kasno navečer. Posljednje novčiće s likom Čang-kai Šeka ostavio sam prosjacima na ulici, a zatim se ukrcao na autobus koji je vozio prema zračnoj luci. Taoyuan international airport odisao je neobičnim redom i spokojem. Uzletjeli smo, a u daljini se vidio Taipei 101 čije svjetlo je nježno obasjavalo tvornicu papira u Puliju, kanjon Taroka, Yehliu, muzej potresa i Fulong plažu na kojoj su rijetke kupače napokon zamijenili dobroćudni tajvanski duhovi. Čitavu noć i dan kasnije iskrcali smo se u Zagrebu gdje su nas dočekali blicevi fotoaparata i TV kamere. I unatoč ovom neobičnom dočeku, Zagreb mi se toga dana u usporedbi s Tajvanom učinio beskrajno običnim i svakodnevnim. U predvorju aerodroma čekao me i jedan par svakodnevnih očiju zbog kojih, na kraju dana, svakodnevicu ipak biram radije od bilo kojeg dalekog putovanja.

Trg pobjede, Taipei.



















Smjena traže u trajanju od 15 minuta, Chang-kai Shek memorial, Taipei.



















Molitva u hramu Longšan, Taipei. Stanovnici Tajvana izuzetno su praznovjerni pa nije rijetkost vidjeti kekse, kolače i voće ostavljene na oltaru sreće ili oltaru učenja. Vjeruje se da konzumiranje takve hrane donosi sreću i bolji uspjeh na ispitu.

Taipei, staro i novo se susreću na svakom koraku. Ironija je u tome što je "staro" često mnogo novije od "novog".

OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.


















Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.















Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

















"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.














Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.

ŠESTO POGLAVLJE: Rost in trasration

Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je.

Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.

Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.

Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako reagirati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.

PETO POGLAVLJE: Monsun

„S vaše desne strane je Taoyuan, ne znam koliko ima stanovnika, ali na Tajvanu jedva da ima status grada“. Voditeljica puta odlučila nas je uz pomoć mikrofona u autobusu upoznati s nekim obilježjima sjevernog dijela otoka. Brojkama se nije zamarala, ali Taoyuan broji oko pola milijuna stanovnika i ustvari se nastavljao na Taipei u jednom kontinuiranom betonskom potezu. Posvuda zgrade i ulice, kao divovski mravinjak koji guta energiju čak tri nuklearne elektrane. Dva sata kasnije više nismo bili u gradskom području, ali samo zato jer smo skrenuli u unutrašnjost i započeli uspon prema središnjem dijelu otoka. Planine neobičnih oblika bile su prekrivene šumom tzv. betel palmi. Žvakanje njezinih bobica vrlo je popularno na Tajvanu, iako izaziva ovisnost, a dokazana je povezanost s nastankom raka ždrijela. Rekli su nam da je posebno voli radnička klasa i da se može kupiti na mnogo mjesta u gradovima ili uz cestu. Primamljivo, ali ne hvala.

Stigli smo u predgrađe Pulija upravo na vrijeme da me okupa moja prva monsunska kiša. Gradić je nalikovao na pravu kinesku provinciju iz filmova, s neuglednim kućama i kafićima iz kojih lokalci promatraju neobične došljake. U obližnjoj manufakturi papira Guang Shin može se vidjeti način na koji se proizvodio papir prije nekoliko stotina godina – od ukuhane kore stabala i uz pomoć divovskih preša i velikih ugrijanih ploča. Dobiveni papir se kasnije baš s ovog mjesta otpremao na dvorove kineskih i japanskih careva. Nakon obilaska manufakture papira obišli smo i Muzej 921 u Wufongu, nastao u spomen potresa koji je pogodio Tajvan 21. rujna 1999. Mjesto epicentra potresa, osnovna škola, pretvorena je u in situ muzej. Razrovane atletske staze, uništena glavna školska zgrada koja je izgledala kao da je od kartona, razbacane čelične tračnice, sve je ukazivalo na razornu snagu potresa od 7.3 stupnja po Richteru. Danas muzej ima sedam tematskih cjelina, kino te prostoriju gdje se uz pomoć složene hidraulike može iz prve ruke osjetiti potres otprije 11 godina koji je razrušio gradić Wufong, ali koji vjerojatno ne može dočarati strah i paniku te noći kada je poginulo gotovo 3 000 ljudi.

Nakon obilne večere koju su, nadam se, pojele prave svinje nakon što su se najele ljudske, krenuli smo natrag u Taipei. Od utisaka tog dana ostali su komadi začinjenog jestivog papira iz Guang Shin manufakture, doživljaj rušenja knjiga s polica i podrhtavanja tla u prostoriji Muzeja 921, te zvuk šljapkanja tenisica mokrih od monsunske kiše dok sam hodao prema svom krevetu ispod upaljene klime.

ČETVRTO POGLAVLJE: Noćna tržnica

Sljedeća postaja u našem oblilasku Taipeija bio je Palace Museum, jedan od pet najvećih muzeja na svijetu i veliko skladište kineske povijesti. Prema priči vodiča u muzeju, preko 600 000 izložaka neprocijenjive vrijednosti preneseno je nakon završetka Kineskog građanskog rata na Tajvan po naredbi Čang-kai Šeka. Bili su potrebni zato jer je nova-stara Republika Kina morala imati povijesni legitimitet, pa makar morala ukrasti i komadić tuđe povijesti. Tako je kolektivna memorija najvećeg naroda na planeti preseljena na ovaj pacifički otočić u jednom danu, na tri velika ratna broda i zamotana tek u slamu i novinski papir. Zbirka je bila tolika da je za njezin smještaj bilo potrebno izgraditi ogroman muzej na kraju grada, ali opet u svakom trenutku može biti izloženo tek 10% ove zbirke, tolika je njezina veličina.

Obilazak se ubrzo pretvorio u trčanje jer se muzej zatvarao za sat vremena. Stali smo samo kod nekolicine izložaka, poput zvona od slonovače koje je tako fino istkano da se činilo da je napravljeno od svilenih niti. U jednom kutku muzeja krije se i smeđe zrno veličine oraha, no tek pogledom kroz divovsko povećalo vidi se da je to nevjerojatna minijatura: lađica s nekoliko putnika koji se smiju, pričaju ili povraćaju u more, s prozorima i vratima koja se otvaraju i zatvaraju i tekstom toliko sitnim da je čovjeku jednostavno nemoguće pojmiti kako je to izrezbarila samo jedna strpljiva ljudska ruka i par običnih ljudskih očiju - čitav svijet u jednoj ljuski oraha! Tu su još bile i rezbarije od bronce, nakit od žada i ukrasne kuglice od slonovače za koje još i danas nije jasno kako su napravljene. Obećali smo si da ćemo se vratiti u muzej na kraju našeg boravka i posvetiti mu čitav dan, ali promjene u rasporedu odgodile su ovu našu želju za neku drugu priliku.

Večer je dovršena u restoranu s već uobičajenim slijedom od petnaestak jela. Beskrajne juhe boje močvare, razne vrste voća i povrća, salate, nekoliko vrsta riba, i baš kad mislite da je gotovo jer je konobar odnio i posljednji tanjur, kreće sve ispočetka: juha od gljiva koja se kuha na stolu ispred vas, piletina u 30 vrsta umaka, brojni deserti koji izgledaju kao da su od plastike. Obilje hrane i gostoljubivost jedna je od tradicija tajvanskog naroda, nitko se ne uzrujava previše što se zasitite kod trećeg jela. Gost je ovdje vrlo važan, ljudi su nevjerojatno dragi i ljubazni i bogata trpeza je način na koji se gostoljubivost pokazuje, ali na kraju se više od pola ponuđene hrane baci. Netaknute savijače, rižota od povrća, puni lonci gljiva u tren oka završavaju u uvijek gladnim kantama za smeće. Problemi gladi ovdje su ipak neki drugi svjetovi.

Nakon povratka u grad odlučili smo obići jednu od tajpeških noćnih tržnica. Noćne tržnice tipične su za ovaj otok, a nastale su kao posljedica neizdržovih dnevnih temperatura koje bez problema dosižu 40 C uz vlagu i preko 60%. Tako se život ulice ustvari prilagodio i preselio u mnogo ugodnije noći. Najvažnija stvar noćnih marketa je hrana, na svakom uglu sa štandova šrili su se neobični mirisi, ali najupečatljiviji je bio stinky tofu čiji smo miris zamijenili za neoprani javni WC. Stinky tofu radi se tako da se običan tofu (sir od soje) ostavi da se upljesnjivi i usmrdi. Zatim se takav pljesnjiv peče u dubokom ulju i puni se smrdljivim kiselim zeljem, lukom, češnjakom, sezamom i nekim drugim nedefiniranim začinima. Bio sam najhrabriji i nisam požalio – bilo je odlično. Na noćnoj tržnici bili su i improvizirani štandovi gdje se čovjek može ošišati, prodavala se tajvanska pop-glazba, masaže stopala, nudile su se razne voćne poslastice, i na kraju sam sve to isprobao, a ostao lakši tek za gomilu kose i sve skupa manje od sto kuna. Noćne tržnice zatvaraju se oko 5:00 ujutro, ali ja sam u to doba već odavno spavao u svom prekratkom krevetu ispod upaljene klime – sutradan smo napokon kretali izvan grada.

TREĆE POGLAVLJE: Tajvanski prozori

Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u katoličkoj ženskoj školi „Sveto srce“ sjeverno od Taipeija. Škola se nalazila na šumom obraslom brežuljku koji se naginjao nad rijeku Danshui. Glavna zgrada škole imala je oblik broda čiji se pramac probijao kroz džunglu suptropskog bilja, a na vrhu pramca ponekad bi stajali ždralovi i gledali prema gradu.

Obrisi Taipeija svako jutro su se pojavljivali na našem prozoru. Ponekad smo, baš kao ždralovi, stajali na prozoru i zurili u dolinu gdje su sekao u loncu kuhali šuma, čelik i mirisi kineske hrane. Grad su okruživali visoki planinski lanci čije su vrhove sakrivali oblaci vodene pare, ali već na obroncima planina posvuda su bili razasuti neboderi. Nakon velikog Čang-kai Šekovog bijega u kojem ga je slijedilo 2 milijuna ljudi, na Tajvanu je trebalo izgraditi dovoljno stanova za smještaj pridošlica. U kratkom razdoblju nakon rata diljem otoka nicale su visoke zgrade, na obalama mora, u močvarnim deltama rijeka, na strmim obrnocima planina. Svaka zgrada bila je viša od one prethodne, činilo se da bi stanari najviših katova ujutro na prozoru mogli ugledati svoju staru domovinu Kinu, samo kad bi se razbistrila izmaglica.

Prastari autobus doveo me do najbliže stanice metroa. Izgledalo je kao da je svih šest milijuna stanovnika Taipeija taj dan izašlo na ulicu, ali opet je sve funkcioniralo i svugdje se stizalo na vrijeme. Gradske ulice bile su načičkane reklamama, a na svakom uglu širio se miris hrane. Izlozi su bili pretrpani pecivima, jeftinom obućom i sofisticiranom elektronikom. Iako je Tajvan jedna od najbogatijih država u Aziji, bogatstvo se toliko ne vidi na zahrđalim fasadama, koliko u opremljenim školama i besprijekornim bolnicama gdje je sve besplatno.

Stigli smo do Tajpeškog sveučilišta koje se nalazilo na kraju aleje visokih kokosovih palmi. Posvuda su hodali studenti u togama i pratećim šeširima. Unajmljivanje toge je skupo, a najkraće razdoblje na koje se može unajmiti je četiri tjedna, pa svježe diplomirani studenti praktički ne izlaze iz svojih svečanih odijela čitavih mjesec dana, već tako odjeveni obavljaju svakodnevne poslove. I sveučilišna knjižica te je večeri bila prepuna, iako je bila subota navečer. Zahvaljujući ulaganju u znanost i visoku tehnologiju Tajvan se u posljednjih 50 godina razvio od države na razini siromašne Afrike do bogatog azijskog tigra s prihodima u razini Europske unije. Nije ni čudno da se polovica svih svjetskih laptopa i LDC monitora danas proizvodi na Tajvanu. Možda baš zato Taipei ponekad izgleda kao kompjuterska igrica, a ponekad kao crtić.