PUT U INVERNESS (peti dio)

Putovanje kroz Britaniju tek se primicalo svom prvom tjednu, ali mene je već u St. Davids'u obuzeo taj osjećaj konačnosti. Nešto je ovdje odisalo spokojem cilja i odlučio sam po prvi put raspakirati torbe. Pembrokeshire je jedini obalni nacionalni park u cijeloj Velikoj Britaniji. To su litice nad oceanom ispresijecane stazicama koje vijugaju uz sam rub kopna ili kroz pašnjake na kojima pasu ovce i konji. Nema mnogo stabala, već samo neobična travnata vegetacija svih mogućih boja preko koje puše jak vjetar. I more, ledeno plavo more koje se razbijalo o stijene pod našim nogama. Krenuli smo rano u jutro, a kako su prolazili sati, za nama su odmicali zaljevi, pješčane plaže i stijene obojane solju i zemljom. Ubrzo smo pronašli jedan skroviti kutak na kojem smo se ispružili i legli. Staza je ostala za našim leđima, a pred nama pogled na Atlantik.

Nastavili smo šetnju, a nakon nekoliko sati ponestalo nam je energije i odlučili smo se vratiti u civilizaciju. Gradić St. David's najmanji je grad u velikoj Britaniji, a jedan od razloga što ima status grada je katedrala Sv. Davida iz 11. stoljeća, najsvetije mjesto u Walesu. Papinskom odlukom dva hodočašća u St. David's za pravog kršćanina vrijede kao jedno hodočašće u Rim, a tri hodočašća vrijede kao jedno u Svetu Zemlju. Katedrala je izgrađena na neobičnom mjestu, u udolini na kraju grada i pogled na nju puca tek kad se čovjek popne iznad nje. Razlog tomu je zaštita – građena je za vrijeme vikinških i normanskih pljački po zemlji i graditelji su se nadali da će vojska projahati kroz grad ne primijetivši katedralu koja je čučala u njihovoj blizini. To se nije desilo i kraj novije katedrale leži i njena prethodnica, sva u ruševinama. Očišćeni od grijeha i na pola puta do Rima, krenuli smo na fish and chips s octom i gusto crveno pivo. Nakon ručka u parku Nikolina je uspjela malo i zadrijemati na klupici, a putem do kampa shvatili smo da smo na velškom suncu uspjeli i izgorjeti. Večer smo odlučili provesti sakriveni u šatoru. Nakon nekoliko partija jamba i otpjevanog presjeka hrvatske glazbe od prije petnaestak godina čvrsto smo zaspali.

Kao i svako drugo jutro probudili su nas galebovi. Spakirali smo šator još mokar od rose i krenuli na vlak za Glasgow.

PUT U INVERNESS (četvrti dio)

Grad je bio prazan, kako i priliči nedjeljnom jutru u provinciji. Glavna ulica okićena je zastavicama u bojama Walesa i činilo se da se grad priprema za paradu. No duž puste ulice paradirao je tek vjetar noseći plastične vrećice umjesto lampiona. Svaki put kad bismo zaokrenuli iza ugla mislili smo da ćemo ugledati more. Prešli smo grad uzduž i poprijeko, ali more nismo pronašli. Ostavili smo zadnje novčiće u jukeboxu hotela i ukrcali se na autobus. Oblaci su se razišli baš kad smo ugledali Atlantik - kilometarske pješčane plaže, surferi i litice izgledale su kao iz Dana velikih valova. Ubrzo smo se iskrcali u St. Davids'u u čijoj se blizini nalazio naš kamp.

Koristeći kartu i pripadajuća uputstva iz "Lonely planeta" lutali smo po mjestu od jedva 1700 stanovnika tražeći naš kamp. Svatko kog bi pitali uputio bi nas u istom smjeru govoreći 'Just a mile or so'. Milju po milju udaljavali smo se od grada, torbe su bile sve teže, a i sunce je baš bilo upeklo. Nakon tri sata spoticanja po kaldrmi i livadama odustali smo od prvobitnog nauma i vratili se u St. David's. U obližnjem kampu nam se posrećilo, bilo je mjesta i napokon smo mogli odložiti torbe i podići šator. Nacionalni park Pembrokeshire bio je pred nama.