PUT U INVERNESS (drugi dio)

London je izgledao kao mjesto u kojem želim ostati prolaznik pa drugo jutro nisam raspakirao torbe. Probudila nas je buka koje nije prestajala čitave noći: užurbanost duž cityja, prepune ulice i trgovi, ljudi koji posvuda jurcaju dok semafori pokušavaju ubaciti malo reda u kaos. Začudo, trebalo nam je jako kratko da se naviknemo. U Londonu čovjek lako postane ravnodušan, valjda tako treba biti da bi se ovdje moglo živjeti. Jedina stvar na koju nismo mogli ostati ravnodušni bile su cijene. Sendvič u Subwayu skoro 70 kuna, pivo 30 kuna, meni u Burger Kingu preko 50 kuna, sve to jelo je naš budžet tempom koji nismo predvidjeli pa smo odlučili da sutra ujutro napustimo grad. Do kraja dana prošetali smo do Tower Bridgea, a onda se vratili u naš kvart. Sjeli smo na ručak u restoran na Leicester squareu. Terasa je bila prazna, a uskoro smo shvatili i zašto. U Londonu se vrijeme promijeni nekoliko puta tokom dana pa nas je za vrijeme ručka dvaput uspjela oprati kiša. Nema veze, sve je to dio ugođaja.

Navečer smo posjetili neki festival na Trafalgar squareu s groznom pjevačicom i zapanjujućim akrobacijama na 30 m visokom kranu. Poslije toga smo išli u u Zoo Club s našim novim prijateljima iz hostela. Bila su to dva Novozelanđana, Jazz iz Australije i šašava Heather iz Kanade. Svi su oni na putu već mjesecima, a neki i po dvije godine. Kako je to vratiti se kući nakon nekoliko godina putovanja? Je li to uopće povratak, ili putovanje u novo mjesto koje liči na nešto što smo nekad poznavali? Uglavnom, Zoo club je ogroman, s nekoliko floorova, stotinama ljudi i tipičnom klupskom atmosferom. Carlisle arms pub od protekle večeri puno mi se više sviđao.

Treći smo dan shvatili da nas London neće tako lako pustiti. Prvo je bila jako neugodna situacija u hostelu s našim cimerom Talijanom. Čovjek ni kriv ni dužan, ali s obzirom da ne govori engleski bio je lagana meta više nego neljubaznog osoblja hostela koje ga je pod svaku cijenu htjelo kazniti s 50 funti za nešto o čemu on nije imao pojma. Čak ni moje Bela Lazanja prevođenje nije pomoglo. U svakom slučaju Piccadilly Backpackers Hostel više me nikada neće vidjeti. Zatim smo se putem do željezničkog kolodvora izgubili i završili na dokovima u istočnom dijelu grada. Nije nam bilo nimalo sumnjivo dok smo se vozili kroz sve jadnije četvrti, da bismo na kraju prošli i kroz Peckham. Kad smo shvatili gdje smo već je bilo prekasno - vlak za Swansea odavno je otišao. Kiša je opet počela padati, a mi premoreni od ogromnih ruksaka, bez blagog pojma gdje smo krenuli i ikakvog dogovorenog smještaja u Walesu. Paddington kolodvora smo se naposlijetku nekako dokopali, ukrcali se na kasniji vlak na koji je ubzo netko bacio ciglu i razbio lokomotivu, uzrokujući još veće kašnjenje. Iz Engleske se nije moglo otići tako jednostavno...

PUT U INVERNESS (početak)

"Svi smo mi Emma Bovary!" (G. Flaubert)

Svako putovanje započinje prvim korakom, ali čini mi da je tog dana kada smo sletjeli u London iza mene već bilo mnogo koraka. Nevrijeme nad Lutonom pobrinulo se da putovanje bude nezaboravno od samog početka. Avion je svako malo ulijetao u oblak pa smo se od turbulencija i poniranja tresli do kraja dana. Nakon dva sata vožnje autobusom, vlakom i podzemnom bili smo na Piccadilyju, četvrti koja će nam sljedećih nekoliko dana biti privremeni dom. A još jutros sjedili smo u Zagrebu za kojeg ovdje nitko nije čuo.

London broji više stanovnika nego čitava Hrvatska i od prve sekunde udara na sva osjetila. Ako grad može biti agresivan, onda to London zasigurno jest. Prošetali smo se do Buckinghamske palače i odmah nakon prvog ugla osjetili kako se gubimo u prijevodu. Rijeke ljudi, automobila, neonskih reklama, zvukova, mirisa i boja progutali su nas u trenu. Prosjedili smo neko vrijeme ispod Kupidona, a zatim se otputili na našu prvu noć u hostelu. Dok sam padao u san činilo mi se da nisam u krevetu već u avionu koji se brzo okreće i tone u nepoznato.