PROLJEĆE NA BALTIKU (kraj)

Piusa Koopad jedno je od najvećih noćilišta šišmiša u Europi. To su dugački podzemni hodnici koji su nastali iskopavanjem kvarcnog pijeska od kojeg se radi staklo. Budući da u tlu nema čvrstog materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.

Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.

Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.

Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijelazu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.

Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....

Zagreb, 2005.

Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deseti dio)

Ostao je naš zadnji veliki obilazak Estonije. Park prirode Endla nalazio se u blizini Tartua. To je veliki kompleks močvara posebne vrste koje se nazivaju 'bog', u kojima žive zlatni orlovi, rastu sniježni ljiljani... i radi jedna nadasve neobična žena. Od početka do kraja obilaska imao sam dojam da ona misli da Endla i sve što se u njoj nalazi pripada njoj i samo njoj. Tako da je čitav obilazak izgledao kao da smo u njenom dnevnom boravku. Ako nismo pazili prijekorno nas je gledala, ako bi sišli sa drvenih mostića (slično kao na Plitvicama) odmah bi dotrčala do nas i gurkala nas natrag kao nestašnu djecu. Ali najviše od svega taj osjećaj pripadanja nazirao se kroz poznavanje i ljubav. Ta žena znala je svaki kutak, svako gnijezdo, svaki kamenčić i htjela nam je to pokazati, jer je i kod nas htjela vidjeti to oduševljenje i žar koji je ona neprestano pokazivala. Tanel mi je kasnije ispričao da ta žena tu radi otkad se on sjeća, od njegovog prvog obilaska Endle prije više od 15 godina i da je čitav svoj život posvetila istraživanju i očuvanju močvara. Nije se udavala, nema djece i čini mi se da je na neki način i ona postala dio močvare jednako kao i zlatni orlovi i sniježni ljiljani koji tu žive i rastu zajedno s njom. Po završetku obilaska povela nas je do neke osmatračnice s koje se vidio čitav park prirode – posvuda breze, žbunje, jezera i lokve mjestimično prošarane drvenim mostićima koji se gube na horizontu. Još jedno toliko usamljeno mjesto...

A mi smo napokon krenuli u planine. Na jugoistoku zemlje nalazi se Suur Munamägi (Veliko jaje), sa svojih 318 metara najviši vrh Baltika. Nakon kraće vožnje došli smo u podnožje odakle smo se cca osam minuta penjali do vrha. Da bi se od stabala išta moglo vidjeti s vrha izgradili su toranj od pet katova koji je izgledao kao nasukani svjetionik. Popeli smo se gore, ali zbog oblaka i kiše nismo mogli vidjeti do Finske (kako su nam obećali). Smrznute oranice, raščupani brezici i pokoje tamno jezero gubili su se u magli, a ja sam imao osjećaj da sam stigao na kraj svijeta. Vjetar je kovitlao oblake i Katarina i ja smo se nalaktili na ogradu i pustili da nam se lice potpuno smoči od magle i kiše. Dokle god je pogled sezao nije se mogla vidjeti niti jedna kuća.

Jedna kuća (točnije kolibica) ipak je bila sakrivena u blizini, a ta je kolibica bila naše zadnje prenoćište. Nakon večere došla je na red i sauna koju smo toliko željno iščekivali. Imala je predsoblje u kojem smo se skinuli i aklimatizirali (temperatura je bila oko 50 C). Upozorili su nas da prije ulaska u glavnu prostoriju saune skinemo sav nakit, leće i sl. jer postoji opasnost da se užare ili rastope i da nas tako opeku. A onda su se otvorila vrata i mi smo ušli u drvenu prostoriju gdje je već bilo nekoliko golih Estonaca i Estonki. Termometar je pokazivao nevjerojatnih 114 C. Prvih par minuta nekako sam i izdržao, iako je zrak bio tako vruć da ga je bilo gotovo nemoguće udisati. Ali kad je Erki preko užarenog kamenja prelio vodu, kad se sva ta para podigla u zrak ja sam pomislio da ću umrijeti. Istrčao sam u predsoblje, a sa mnom još nekoliko Hrvata. Kasnije smo se vratili unutra i ja sam izdržao još nekoliko minuta. Temperatura je toliko bila visoka da se čovjek uopće ne znoji. Točnije, nema dojam da se znoji jer vlaga odmah isparava s tijela. A onda je došao kraj. I to kakav kraj. Iz saune smo izletili goli golcati, trčali kroz šumu nekoliko metara, a onda skakali u potok koji je mjestimično još uvijek bio zaleđen. Od tolike vrućine voda se i nije činila prehladnom. Osjećaj nakon urona je kao da se milijarde iglica zabijaju po čitavom tijelu, a kad se pokuša ispuzati iz potoka koža na tabanima čini se debelom pola metra, zbog čega su neki popadali u obližnje blato. Ako ikad budete u prilici, preporučam. Bez ikakvog straha za zdravlje, čak naprotiv!

Nakon saune legli smo u krevet još uvijek se pipajući. Koža nam je svima bila tako mekana i glatka, a san koji je uslijedio meni će biti spavanje koje ću pamtiti čitavog života. Niti vukovi koji su zavijali čitave noći, niti neudobna vreća i pretvrd krevet, niti Markovo hrkanje nisu me ometali u najboljem i najčvršćem snu mog života.

Prije povratka u Tartu i posjeta Tallinu svratili smo i do Piuse Koopad.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deveti dio)

Došao je na red i naš prvi noćni izlazak. Ja baš pretjerano i ne volim izlaske u klubove jer ne plešem, a ni ne slušam muziku koja se najčešće pušta na takvim mjestima (a ni alkohol mi nije posebno drag), ali naravno da nisam lud propustiti nešto takvo, ipak nisam ovdje svaki dan! Spremismo se dakle mi, a pred diskotekom 'Tallinn' čekao nas je ostatak grupe. Unutra su bila četiri podija, jedan sa tranceom, jedan sa živom muzikom, na jednom modna revija i prodaja odjeće, a na jednom lounge muzika s madracima. Naravno da sam završio na ovom posljednjem, čak sam uspio i zaspati, sve dok nije došao neki rmpalija iz securityja i objasnio mi da je u disku zabranjeno spavanje?! Na svu sreću, većina mi se ubrzo pridružila na madracu, tako da mi nije bilo dosadno. Došli su i neki do tad nepoznati Estonci, od kojih se jedan zvao Ajvar. Ništa čudno, još prije upoznao sam i Juhana, a od 'naših' jedna se cura zvala Pille.

I dok smo tako ležali porazbacani uokolo, ja sam si dao malo oduška promatranjem međuljudskih odnosa u našoj grupi. Između Vlatke i Edgara padale su neke simpatije, al' on, dobroćudno tele, samo se smješkao i na tome je ostalo. Nešto sam nanjušio i između Franeta i Laure, ali iako se Laura otopila u odnosu na Zagreb, još uvijek je svojim sub zero pogledom hladila svaku vatricu u Franetu. A tu je bila i Kelin, nezaboravna Kelin koja je nekoliko tjedana nakon našeg povrataka stopirala do Hrvatske i natrag samo zbog Nepoznatog Nekog. A Tanel, Tanel... Nisam uspio pobrojati sve cure koje su se zagledale u njega, ali mislim da je on pobjednik u ovoj kategoriji.

U mom bapskom hobiju protekao je dobar dio večeri, a ja sam imao sreće što ni Vlatka ni Laura nisu htjele ostati predugo, pa smo među prvima, oko 2 u jutro, krenuli kući. Noćna šetnja kroz Tartu sjetila me na Zagreb. Odjednom sam shvatio da mi se ide doma, u Hrvatsku. I to jako. Sva sreća da me do jutra osjećaj napustio...

Prije našeg posljednjeg izleta po Estoniji, ostali smo još jedan dan u Tartuu. To vrijeme bilo je rezevirano za obilazak dućana, kupovinu suvenira (najčešće losove kobasice) i šetnju kroz grad, njegove ulice prepune pijanih i veselih studenata i festivalskih događanja. Navečer je Silja organizirala večeru za sve nas, a dobrodošlu učmalost prekinuo je Tanel obavijestivši nas da ćemo se uskoro skidati do gola. Ja samo mogu dodati – napokon! :) Čovjek je bio suočen s nevjericom od strane Hrvata, neke cure su čak i bučno protestirale, ali nitko od nas nije znao točno o čemu je riječ. Odgovor je bio – još jedna tradicija studentskih dana. Na rijeci koja protječe centrom grada stavi se splav na kojem je oveća bačva. U bačvi je vruća voda, mi se svi skinemo, skočimo u bačvu i goli plovimo gradom na 3 C.

Spustio se suton, a mi smo se došetali do rijeke još uvijek misleći da je riječ o šali. Kad tamo – na rijeci splav, na splavi bačva. Nije bilo uzmaka, splav je pristala i pokupila nas: bilo je vrijeme za odbacivanje krpica i kupanje u Adamovom i Evinom kostimu. Led sam probio naravno ja, a odmah mi se pridružio i Luka. Estonci su već bili goli i brčkali se u bačvi, a ubrzo im se pridružio i veći dio Hrvata, iako nisu baš svi bili dovoljno hrabri. I tako se nas poveći broj brčkao u bačvi, bila je to prava ljudska juha. Non stop te dodiruju nedefinirani ekstremiteti, sve se isparava, svi se migolje i meškolje, ali uopće nije bilo neugodno. Atmosfera je bila opuštena, i svi su umirali od smijeha. A onda je došlo na red polijevanje, kantama smo grabili ledenu vodu iz rijeke i zalijevali jedni druge. Luka je rukom uhvatio dimnjak i kasnije završio u bolnici zbog opekline na dlanu. To je bio jedini loš trenutak ove nezaboravne večeri.

Da zaključim, to je bilo jedno od najzabavnijih i najoslobađajućijih događaja iz Estonije. Isto tako mogu reći da nisu sve Estonke prirodne plavuše, a da se Estonci ne trebaju sramiti... ničega.

PROLJEĆE NA BALTIKU (osmi dio)

Baltičko more nas je sve iznenadio kada se tiho i jednostavno pojavilo iza zavoja, bez ikakve najave od naših estonskih prijatelja. Onako sinje i spokojno izgledalo je kao da je tamo oduvijek, i nije se dalo smetati skupinom šašavih turista koji su iskočili iz auta i zatrčali prema obali.
Stigli smo na Baltik, najneobičnije more koje sam do tad posjetio. Na obali se nasukala santa leda koju su prelijetali labudovi, a uokolo je rasla nepregledna šuma tanke žute trstike koja nas je sve nadvisivala. Posvuda su bili porazbacani obluci promjera do dva metra. Lana je kao prava primorka liznula more i zaključila da nije dovoljno slano. Istina, Jadran je slaniji čak sedam puta. A mi smo se popeli na santu i fotografijom ovjekovječili naša ukočena i promrzla lica. Nešto dalje bilo je i ribarsko selo u kojem nismo sreli nikoga. Samo šum trstike i vjetra i posvemašnji mir u dvorištima koliba i krošnjama stabala. Sve je izgledalo kao iz neke tužne nordijske bajke, i ni po čemu se nije moglo vidjeti da smo na obali mora, a ne nekog začaranog jezera.

Nakon Baltika krenuli smo natrag u Tartu kako bi malo bolje upoznali polaznu točku naših putovanja. Simpatičan omanji gradić tih su dana oživjeli studenstski dani. Deseci tisuća studenata (koji čine čak četvrtinu stanovništva ovog grada) svake godine provode tjedan dana u ludiranju na ulicama i trgovima. Toga dana održavala se velika utrka na rijeci, a mi smo odlučili osvjetlati obraz Hrvatske i prijavili dvije ekipe – Geoforce i Croatian sensation. Pripreme za utrku sastoje se od obilaženja lokalnih 'second hand' trgovina i kupovine što smiješnije i gluplje odjeće, što je dress code za ovu utrku. Ja sam kupio debelu vunenu suknju i neku očajnu pet brojeva manju majicu za 15 kn, a djelić dostojanstva dodao ljubičastom kravatom od 2 kn. Luka se odlučio za promatranje utrke sa sigurne udaljenosti, a omotan hrvatskom zastavom privukao je nekog fotografa lokalnih novina.

Došli smo do obale rijeke gdje su nas čekali domaćini s pripremljenim čamcima, a kad tamo tisuće i tisuće ljudi, krcate tribine i riječna obala i prijavljenih 70 ekipa. Koja je to bila ludnica! Dodijelili su nam startni broj, spiker je na razglasu izvikivao imena ekipa pa su i naša spomenuta i pobrala veliki pljesak (valjda zbog egzotike), startni pištolj je opalio, a mi se sjurili prema rijeci. Croatian sensation je zbog starosti čamca potonula nakon prvih nekoliko zaveslaja (za što im je kasnije i svečano dodijeljena nagrada za najpotonuće), a moja ekipa Geoforce krenula je u borbu sa raspomamljenim estonskim studentima. Na rijeci je bila neopisiva gužva, a nas je ubrzo dostigla splav sa preko 10 studenata obučenih u medicinske uniforme i počela nas obilno zalijevati kantama ledene vode. Jelena je upravo u tom trenutku dobila mengu i počela cviliti od muke, Josip je čitavo vrijeme pokušavao šarmirati Estonke iz susjednog čamca umjesto da vesla, a Una i ja smo pokušavali dovući naš čamac do bove koju smo morali zaobići. Nakon petnaestak minuta mučenja, cviljenja, veslanja i početnih stadija hipotermije došli smo do cilja, Una i ja smo otrčali do kontrolne kućice gdje su nas obavijestili da smo osvojili odlično deveto mjesto! Očito su previdjeli činjenicu da jednu bovu uopće nismo zaobišli, što bi nas automatski diskvalificiralo. Ali nagrade su se dijelile samo za prva tri mjesta (i posebna nagrada za potonuće) pa od našeg varanja nismo izvukli neku korist.

Do večeri smo se grijali kod kuće i skupljali energiju za izlazak u diskoteku 'Tallin' u centru Tartua.

PROLJEĆE NA BALTIKU (sedmi dio)

U nekoliko dana provedenih u Estoniji naučili smo nešto više o karakteru ovog naroda, njihovom temperamentu ili još bolje – nedostatku istog. Prvo što nam je upalo u oči je da se oni gotovo i ne smiju. Bez pretjerivanja – poneki osmijeh i to je sve! Mimika lica im je i inače neprimjetna, a podučili su nas i da se bilo kakvo mahanje rukama za vrijeme govora smatra nepristojnim. Kad smo tek nakon tjedan dana saznali da su jedan Estonac i Estonka u našem društvu par, više nas ništa nije čudilo. Prihvatili smo normalnim činjenicu da se ni jednom nisu poljubili, držali za ruke, šalili... Isto kao što su i oni normalnim počeli smatrati naše (pre)glasne razgovore, skakanje, vrištanje i cerekanje. Isprva smo ih kroz šalu kritizirali, ali su nas posramili svojim objašnjenjem o poštovanju razlika. Na kraju smo naučili cijeniti taj njihov nesumnjiv šarm i drukčiji način izražavanja naklonosti. U svakom slučaju, uistinu posebni ljudi.

U ovakvim i sličnim razgovorima protekla je vožnja do nacionalnog parka na sjeveru zemlje. Ime mu nisam upamtio, ali sastojalo se od puno ő i ö. Učenje estonskog ostavio sam za drugi put. Jezik ima 14 padeža i u Europi mu je sličan jedino finski. Ja sam se zadovoljio sa skromnim aitah (hvala) i palun (molim). Od daljnih pokušaja odvratio me događaj iz Tartua. Nakon što sam neku ženu slučajno bubnuo torbom, nasmiješio sam se i rekao 'palun vandabust', nakon čega me ona blijedo pogledala. Jer 'molim, oprostite' kaže se palun vabandust, a ja sam tu gospođu zamolio da mi da Vandinu sisu. Ako ništa drugo, bar sam uspio izmamiti smijeh iz naših suzdržanih estonskih prijatelja.

I stigosmo mi u nacionalni park. Smještaj je bio u dvorani osnovne škole, u kojoj je priređen i tulum, dok je obilazak parka ostavljen za sutra. Da bi ugrijali atmosferu na tulumu, naši domaćini naučili su nas jednu estonsku igru. Poredaju se čaše koje se do vrha napune vodom, osim jedne koja se napuni votkom. Svi osim jednog dobiju jednu čašu i moraju je ispiti tako da (jedini) igrač koji ne pije ne skuži u kojoj od čaša se nalazi votka. Ako pogodi dobiva bod. U slijedećem krugu netko drugi pogađa i tako unedogled. Naravno da su Estonci bili puno utreniraniji i ispijali su 2 dcl votke kao da piju 'Janu', a mi smo već nakon dva kola kapitulirali. Svi osim Jelene, koja je nastavila igrati igru do dugo u noć da bismo joj slijedeće jutro morali prepričavati događaje koje je u alkoholnoj amneziji posve zaboravila.

Možda zbog mamurluka ili činjenice da su jedini dostupni WC-i bili poljski, nacionalni park nas nije oduševio. Šume, livade, jezerce i neki derutni dvorac, a uz sve to i dosadna kišica, neodlučna o tome pada li joj se ili ne. Neusporedivo ni s jednim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Par dana kasnije dojam je ipak popravio park prirode Endla, a mi prije Endle napokon stigosmo na toliko očekivani Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (šesti dio)

Ida-Virumaa najveća je rudarska pokrajina u Estoniji. Za razliku od 'tradicionalnih' naftnih bušotina, ovdje se prakticira drukčiji način eksploatacije nafte. Shale je porozna vrsta stijene u čijim se porama nalazi nafta. Da bi se ona ekstrahirala, kamen se drobi (može se reći da se nafta 'ižmiče' iz kamena), a otpaci - ostatak shalea u obliku pepela i troske - slaže na hrpu. Podzemni hodnici rudnika kojeg smo posjetili dugi su tri kilometra pa smo, umjesto pješice, u podzemlje krenuli vlakom i bar djelomično iskusili težak život rudara. Nagurani u prastare metalne vagone u koje smo jedva svi stali, uz zaglušujuću buku prolazili smo polumračnim hodnicima s kojih je kapala voda, a sve mirisalo na tlo, vlagu, trulež i raspadanje. Došli smo do kraja jednog od hodnika u labirintu i iskrcali se, a radnik koji nas je vodio u obilazak uključio je strojeve. Buka je postala još glasnija dok su se veliki metalni vagoni okretali u zraku i iskrcavali skupljeni materijal u za to određene spremnike. Budući da smo pokazali zavidan nivo radoznalosti, doveli su nas do jednog kopa i dali (tko je htio) veliku bušilicu koja je nalikovala na dva metra dugačak borer. Nakon što su je uključili, stroj težine nekoliko kila počeo je podrhtavati u mojim rukama dok sam nespretno pokušavao ostaviti nekakav trag u estonskom Hadu.

Obilazak je završio kraćim geološko – rudarskim predavanjem, a mi smo izašli na površinu i udahnuli svjež zrak. Tek kad smo počeli raskopčavati jakne na zubatom suncu shvatili smo koliko je u rudniku bilo hladno. Još je preostao obilazak rudničkog otpada – troske. Otpad kao otpad, ali njega ima u tolikoj količini (iskoristivost naftonosne stijene je tek oko 50 – 60%) da je brdo pepela na koje smo se popeli najveća uzvisina u čitavoj državi. Najveće nadmorsko uzvišenje Estonije nešto je istočnije, ali ono se ne ističe toliko iz okolnog reljefa. Ovo oko 150 m visoko brdašce bilo je najveći relativni vrh, i mi smo se popeli na njega. Uzvisina je konsolidirana travom, žbunjem i kojim kržljavim stablom, ali po prašini koju smo dizali za sobom bilo je očito da se penjemo po pepelu. Ponegdje se još uvijek i isparavalo iz tla. Pogled je obuhvaćao smeđe pustopoljine i rudarski kompleks koji je na površini izgledao kao da ne radi barem pedeset godina. Raspadnuta postrojenja iz čijih krovova su rasle breze podsjetila su me na cementaru «Sloboda» iz Podsuseda.

Dvije – tri fotografije i sjeli smo u automobile. Slijedio je Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (peti dio)

Kolona je opet krenula i uskoro smo bili na Peipsi jarvu iliti Čudskoem ozeru, četvrtom najvećem jezeru u Europi i graničnom području Estonije i majke Rusije. Najveća dubina jezera je samo 4 m. Iako je bio početak svibnja obale su mu još uvijek bile dijelom okovane ledom. Uz obalu su plutali drveni čamci – sanjke, a u daljini na pučini moglo se vidjeti i nekoliko ribara. Od samog nepreglednog vodenog prostranstva više su nas se dojmili oblaci, potpuno drukčiji od onih iz južnijih krajeva. Izgledali su tako masivno i teško, kao da se nalaze samo stotinjak metara od tla, posvuda samo oblaci.

Čitavo vrijeme obilaska sumnjičavo nas je promatrala skupina mladih Rusa. Čuvši estonski jezik namrštili su se i činilo se da gube zanimanje. U tom trenu načuli su par rečenica hrvatskog, nasmijali se i počeli nas veselo dozivati i mahati poluispijenim bocama votke. Slavenska krv i gostoljubivost su proradile. S obzirom da su izgledali kao da su netom nekog ubili i opljačkali par banaka, mi smo se pristojno nasmiješili i nastavili sa svojim obilaskom.

Slijedio je pravoslavni samostan Puhtitsa, rekoše nam jedan od najljepših i najposjećenijih samostana u sjevernoj Europi. U velikom kompleksu s bradatim popovima, čistačicom koja je non-stop histerično vikala iako nije bilo nikog u blizini i nekoliko parkiranih lada čak smo i nešto pojeli. Još uvijek nisam siguran što je to bilo, ali bilo je slatko. A slatko je bilo gotovo sve što smo jeli u Estoniji. Zbog depresije uzrokovane polarnom noći sjevernjaci jedu nešto slađu hranu pa ih šećer malo 'podiže' iz njihove tuge. A mi smo od njega postali hiperaktivni, a cure su i natukle pokoju kilu. A kako i ne bi od svih tih slatkih kombinacija. Jeli smo kiselo zelje koje je bilo slatko, slatki kuhani krumpir, slatke krvavice, pizzu s voćem, pošećerenu salatu i neizostavnu slatku kašu. Glavni hit su ipak bile kobasice od losa koje su bile slane. Kao vegetarijanac ja nisam imao tu mogućnost, pa sam se držao svojih slatkih biljnih delicija.

A s božjih nebesa spustili smo se u podzemlje, i to u rudarskoj pokrajini Ida-Virumaa...

PROLJEĆE NA BALTIKU (četvrti dio)

Moja cimerica iz Hrvatske Leelo (na estonskom to znači Pjesma) zbog nekih razloga nije me mogla ugostiti, pa mi je na licu mjesta dodijeljena druga cimerica – Laura, iz Hrvatske otprije znana kao Ledena kraljica, ponajviše zaslugom svog toplog i gostoljubivog ponašanja u Zagrebu otprije nekoliko tjedana.

Vlatka i ja ponijeli smo svoje putne torbe i krenuli za njom. Nakon par minuta našli smo se pred smeđom drvenom dvokatnicom. Izgledala je kao kulisa iz nekih vikinških filmova, onako stara, nordijska i mračna (nije bilo javne rasvjete). Uletjeli smo unutra oduševljeni svojim novim kvadratima, obavili dugo očekivani WC i prije spavanja krenuli se tuširati. Kad ono – kada posred kuhinje! Vlatka se gotovo ugušila od pristojnog nakašljavanja, ali Laura jednostavno nije shvaćala da u Hrvata golotinja izaziva neugodu. No to joj nije predstavljalo nikakav problem pa smo pozatvarali sva vrata koja vode do kuhinje i pustili Vlatku da se tušira, dok sam ja u spavaćoj sobi slušao Laurine doživljaje iz Australije. Boravila je tamo tri mjeseca i plaćala si boravak sitnim poslovima kao što su konobarenje, krečenje i sl. Izvadila je i poveću količinu fotografija koje su pratile priču. Prvih par fotografija, i odjednom na slikama ona k'o od majke rođena. Ovdje pod tušem, ondje se briše, ovdje se pere šlaufom. Meni je postalo totalno neugodno i malo sam gledao fotografije, malo nju (slagala je krevet i nije se obazirala na mene), a malo u svoja stopala. U tom trenutku u sobu je ušla Vlatka, ja sam joj brzo predao fotografije i krenuo u kuhinju na kupanje. Nije bilo grijanja pa je jedna od posljedica brzinskih pet minuta tuširanja poveća količina sapunice i vode koja je završila na kuhinjskom stolu i elementima.

Naš je prvi estonski dan došao kraju. Još smo malo pročavrljali s Laurom koja se odjednom činila kao potpuno druga osoba, draga, simpatična i totalno cool. Puštala nam je nekog estonskog pjevača, ja sam Vlatki prepustio krevet, legao na pod i ostatak noći proveo u snu ispresjecanom Vlatkinim hrkanjem, razmišljanjima o Lauri i sjetnim muškom glasom koji je pjevušio ma armastan sind (volim te na estonskom)...


«Come on, we're leaving soon!!» Svanulo je jutro i Laura nas je tjerala iz kreveta zagonetno se osmjehujući. Za stolom nas je čekala kaša. Kasnije smo zaključili da je to neko estonsko nacionalno jelo jer smo svaki dan za doručak jeli kašu. I dok je Laura uživala kao da u najmanju ruku jedu neku rijetku gurmansku deliciju, mi smo se smješkali, točili si mlijeko iz vrećice (da, dobro ste pročitali - iz vrećice) i jeli kašu koja uopće i nije bila tako loša, čak naprotiv. Kasnije smo proveli istragu kod ostatka hrvatskog kontigenta, ali rezultati su bili isti. Kaša, bila posoljena, popaprena, pošećerena, s voćem ili soja sosom, uvijek i samo kaša.

Ukrcali smo se u vozila i kolona od dva auta i dva kombija krenula je u nepoznatom smjeru. Program je držan u tajnosti tako da nismo znali što nas sve čeka iza sljedećeg zavoja. A iza sljedećeg zavoja, pa još nekoliko istih takvih, pa kraj dvije osušene breze na raskrižju i par sati lutanja po makadamu, a mi ono stigosmo u Rusiju. Točnije – u rusko područje u Estoniji. Razveselili smo se kao mala djeca, jer na čas nam se činilo kao da smo se vratili u Hrvatsku. Glavna seoska ulica oko koje su gusto nagurane kućice, na glavnom 'trgu' crkva, a iza kuća oranice na kojima se mogla vidjeti i pokoja Ruskinja s maramom na glavi kako kopa. Objasnili su nam da su Rusi u Estoniji poznati po uzgoju luka koji se nakon berbe suši na suncu i jede kao jabuka. Kad čovjek malo zaškilji, učini mu se da je negdje u Slavoniji.

PROLJEĆE NA BALTIKU (treći dio)

«Ljudi, pogledajte ovo!» Pomalo ugruvani od duge vožnje protegnuli smo se i bacili pogled nadesno. A tamo je na nekoliko stotina metara udaljenosti od nas počinjao Kaunas, drugi najveći litavski grad i živi spomenik socijalističke arhitekture. Fasade koje nisu obnavljane valjda zadnjih 50 godina naginjale su se nad prljavi Njemen, a iza zgrada nazirali su se tvornički dimnjaci. Nema šta, lijep prvi susret sa urbanim životom Litve. Na žalost, nismo imali vremena uvjeriti se u suprotno (a prijatelji koji su posjetili Klaipedu i Vilnius kažu da je Kaunas iznimka), jer smo već debelo kasnili na naš rendes-vous point u Estoniji.

Marko je sjeo na gas, a mi smo preticali šleper za šleperom i promatrali krajolik. A to je tek bila ravnica, još ravnija i od Poljske (ako je to moguće). U zadnjem ledenom dobu ovdje je bio ledeni pokrivač i prilikom njegovog povlačenja milijarde tona leda su kao neka velika pegla ispeglali cijelu državu (a i širu okolicu). Izgledalo je kao da se stvarno vozimo po velikoj ploči. Osim toga, baltički narodi valjda toliko drže do svoje privatnosti da ni sela ne grade, nego je udaljenost između dvije najbliže kuće i po nekoliko stotina metara. Tu i tamo pokoje stablo, i to je sve. I dalje, kroz čitavu Litvu i Latviju ista slika – ravnica na kojoj su kao lego kockice pobacane kućice, pokoja vjetrenjača i stablo. Sve je izgledalo tako usamljeno.

Pala je noć, prošli smo još jednu državnu granicu i našli se u Estoniji. Noćna vožnja kroz kilometarsku napola osušenu brezovu šumu (vrlo spooky) završila je na parkiralištu u Tartuu u tri sata u jutro. Dočekali su nas prijatelji iz Estonije s obećanjem o ludom provodu slijedećih tjedan dana. Tek kasnije smo saznali da to uključuje ludu utrku pred 10 000 gledatelja odjeven u žensku odjeću, ispijanje koktela sa 76% alkohola na eks, rad u rudniku, penjanje na najviši vrh Baltika, istraživanje poljskih WC-a diljem Estonije, puno golotinje na +5 celzijevaca i još nekih drugih stvari kojih me je i pomalo sram prisjećati se na ovaj način ;)

PROLJEĆE NA BALTIKU (početak)

Moja kratkotrajna sjeverna avantura počela je krajem travnja, a završila početkom svibnja u trajanju od 12 dana. Nas nekoliko prijatelja s faksa unajmilo je kombi i krenulo putem tri neobične pribaltičke državice – Litve, Latvije i Estonije. Bilo je to moje prvo veće putovanje, a o ovim zemljama dotad nisam znao previše toga. Tek da su Letonija i Latvija jedno te isto i da su nas sve tri države daleko prešišale u pitanju EU integracija. Kad smo već unajmili kombi pa si time priskrbili i kakvu – takvu slobodu, odlučili smo prije našeg glavnog odredišta (gradić Tartu na jugoistoku Estonije) posjetiti i neke usputne destinacije, i to zlatnu Prahu i Varšavu.

Nakon vožnji kroz Sloveniju i Austriju, došli smo do češke granice na kojoj nam je debeljuškasti pogranični policajac s brčićima a la Clark Gable i potkošuljom koja je virila iz hlača zaželio dobrodošlicu u Česku. A već na samom ulazu iznenđenje. Valjda svakih dvjestotinjak metara uz cestu – prostitutka. Stoji na svakom odmorištu, ugibalištu, ili jednostavno šeće uz cestu. Kratka minica, košuljica koja otkriva pupak, crveni ruž i tragična frizura, sve upakirano u curu od kojih dvadeset i nešto godina, a koji put se činila i mlađom. Vidjeli smo i kamiondžije kako stanu, a cura se onako filmski nagne kroz prozor i zabaci jednu nogu, osmjehčić i posao je sklopljen... No nas je naš kombi (kako smo tepali našem jadnom monovolumenu) odveo dalje, kroz Budejovice i neka druga mjesta sve do Praga.

Prema jednom od omiljenih odredišta naših maturanata također sam bio unaprijed pomalo skeptičan. Ali samo u početku... Prag je stvarno nevjerojatan, jedan od najljepših gradova koje sam posjetio. Grad to dijelom zahvaljuje ni manje ni više nego Hitleru. Naime čovjek je odlučio poštediti Prag njemačkog bombardiranja i učiniti ga prijestolnicom kulture njegovog Reicha. Tako je na svu sreću za razliku od Reicha grad sačuvan, a njegova gotička arhitektura je zapanjujuća. A rame uz rame s arhitekturom tu obavezno ide i kozmopolitska atmosfera o kojoj za sada Zagreb može samo sanjati. Stotine jezika, rasna raznolikost, crnac pod ruku s bjelkinjom, Čeh s Romkinjom, muškarac s muškarcem, na ulici živost, događanja, glazba, kočije, ljudi, Vltava.... Prag!

Nakon dvije noći i jednog dana u Pragu (koji je ipak samo usputna postaja), a prije dolaska u Estoniju, odlučili smo nekoliko sati posvetiti i Varšavi..