"Croatia? Croatia? No, sorry, we don't have it in our computer". Činovnik na graničnom prijelazu Kazungula bio je neumoljiv, Hrvatska ne postoji i ja kao građanin izmišljene države ne mogu ući u Botswanu. Nakon dodatnog pretraživanja i sumnjičavih pogleda ispod obrva ipak ju je pronašao, moja domovina zvala se Crotia i ta čudna zemlja iz koje nisam ni znao da potječem ipak mi je omogućila pristup imigracijskom obrascu. A u imigracijskom obrascu opet ispravke, datum rođenja bio je u redu, no zemlja rođenja je prekrižena i sad se kvrgavim rukopisom kočeperio natpis "Socialistic Federative Republic of Yugoslavia". Još jedna nepostojeća država i u Botswanu sam naposlijetku ušao kao fiktivan lik kojemu su dom zemlja iz povijesnih udžbenika i jedna tiskarska pogreška. To me podsjetilo na gospođu iz osiguravajuće kuće u Zagrebu koja mi je u obrazac putnog osiguranja za zemlju odredište napisala Zambibabwe. Ako ne postoje ni polazna točka ni odredište, je li ustvari čitavo ovo putovanje bilo samo fikcija?Preko Zambezija nas je preveo čamac. U jednom trenutku smo usporili radi valova i našli se nasred rijeke. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se dodiruju čak četiri države - Namibija, Botswana, Zimbabwe i Zambija. Stavio sam prst u rijeku i na mentalnu mapu u ovu gužvu ugurao komadić Jugoslavije i Hrvatske. U Botswani nas je dočekao vodič biblijskog imena Solomon i u džipovima smo krenuli prema nacionalnom pa
rku Chobe. Park površinom zauzima preko 10 000 kvadratnih kilometara, a nalazi se na utoku rijeke Chobe u Zambezi. U sušnom razdoblju ovo je vodom bogato područje jako privlačno za životinje i zbog toga park ima jednu od najvećih koncentracija divljih životinja u čitavoj Africi. Prvi dio obilaska sastojao se od vožnje motornim brodićima po rukavcima i močvarama u parku. Oko brodića plivali su krokodili, katkada bi se pojavio vodeni konj i ljutito ispustio zrak kroz nosnice. Na otocima na koje se nismo iskrcavali lagano su se njihala ogromna krda bivola, izgledala su kao divovska smeđa jezera koja bi se namreškala i pokrenula kad bi čula zvuk našeg motora, da bi ubrzo opet stala, ne mareći za škljocanje fotoaparata. Posljednja stanica našeg broda bio je neki neimenovani resort na obali rijeke gdje nas je čekao ručak. Sjedili smo na terasi i uživali u hrani i pogledu na divljinu, odvojeni od nje civilizacijom koja se opet tako trudila stvoriti iluziju prirode. Posvuda po zidovima hotela bili su plemenski motivi, na svakom praznom prostoru pažljivo su uzgajana stabla i žbunovi kako bi stvorili dojam savane, a bazeni su bili nepravilnog oblika preko čijih se rubova prelijevala voda čineći prave male instant vodopade. Kraj nas, na ležaljkama bili su ispruženi turisti iz Zapadne Europe i Amerike. Iako su bili većinom vrlo stari, ovako naborani, bijeli kao sir i s pokojom dlakom podsjećali su na goluždrave ptiće luksuznom gnijezdu kako u vječno gladne kljunove ubacuju sad sočan odrezak, sad svježi mango, sad kolač s čokoladnim preljevom.
Nakon ručka sjeli smo u otvorene džipove i nastavili obilazak parka. Močvaru su zamijenili duboki pijesci po kojima je Solomon vrlo vješto manevrirao. Krajolik je bio suh, a stabla su izgledala apokaliptično mrtva, pokidana i iščupana - opet slonovi. U jednom trenutku smo uletjeli u krdo slonova, sigurno ih je bilo barem 20. Solomon je zaustavio džip, a životinje su nas radoznalo okružile. Ti spori divovi lijeno su pružali surlu i mahali glavom lijevo-desno, neodlučni što učiniti, a najveći od njih stao je na cestu i zurio prema nama. Bili su udaljeni svega nekoliko metara i mogao se osjetiti oštar vonj njihove kože. "Oni se boje nas više nego njih", umirivao nas je Solomon, ali nekako nisam bio uvjeren u njegovu tvrdnju. Uskoro su se pomakli i ne obraćajući pažnju na nas nestali u šumi. Iza slijedećeg zavoja naišli smo na krdo žirafa. Ne znam jesam li ikada vidio tako elegantne životinje, vitkih vratova i gracioznih pokreta nogu. Zvuk džipa ipak ih je uplašio i skladno su potrčale prema miombu iz kojih su mjestimično izvirivale njihove glave i osmatrale okolinu. Doista smo se vozili kroz Noinu arku, no ovaj put nije se bježalo od poplava nego baš od suše koja je tisuće i tisuće životinja nagural
a u ovaj natopljeni komadić zemlje ukliješten između četiri države. Solomon nas je proveo kroz Arku pokazujući nam gazele, majmune, bivole, jata ptica i mnoge meni nepoznate divlje zvijeri. U tom nedogledu prirode na trenutak, ali samo na trenutak zaboravio sam da sam čovjek koji živi u milijunskom gradu od stakla, čelika i betona. Da su jedine životinje koje viđam polu-uljuđeni kućni ljubimci, jata golubova i poneki vrabac, a jedina šuma osim Medvednice na prozoru još su samo disciplinirana i u stavu mirno poredana stabla u gradskim parkovima.