ČETVRTO POGLAVLJE: Povratak u Eden

Shazula farma nalazi se na pola sata vožnje od gradića Mazabuka. Do nje vodi uska cesta koja vijuga uz nasade pamuka i divovska stabla baobaba. Na farmi su nas dočekali Peter i Namoko Gustavus i pobrinuli se da u narednih četiri dana kroz predavanja prođemo interkulturalni trening o običajima naroda Tonga. Kuća na farmi odisala je pritajenim luksuzom, cvijeće je posvuda bilo u cvatu i činilo se kao da se nalazimo u nekoj TV seriji, a ne u siromašnoj Africi. Predavanja su se odvijala u sjenici sagrađenoj oko visokog stabla i kada bi zapuhao vjetar i zanjihao krošnju, čitava sjenica bi počela krckati i ljuljati se, a nama se činilo da plovimo na drvenom jedrenjaku. Narod Tonga najbrojiniji je narod u Južnoj provinciji pa je poznavanje njihovih običaja potrebno svakom tko želi raditi u razvojnim agencijama ili na lokalnim projektima. Priče o običajima seksualnog čišćenja, opraštanja od pokojnika, otimanja djevojčica za udaju i vjerovanja u uroke pričao nam je Rainy Season, naizgled mladić, a ustvari lokalni učitelj blizu četrdesetoj. I prije smo se susretali s takvim pričama i člancima u novinama, npr. o učitelju koji se pretvara u krokodila ili čarobnjaku koji je sletio na krov u Kalingalingi. Na naše opetovano čuđenje jedan od lokalaca uz podsmijeh je dodao: "U svijetu u kojem stolari ustaju od mrtvih, sve je moguće!". Tim riječima otvorio je nekakav čudan procijep između nas i njih. Stajao je pred nama, neobrazovan, prljav, koščatih ogrubjelih ruku, s jednim pocrnjelim zubom i beskrajnim sarkazmom, usudio bih se reći i prezirom prema našem obrazovanju, bogatoj odjeći i iskustvu svijeta. S druge strane mi, uljuljkani u sigurnost vlastitih stavova, nesvjesni da nas ustvari dijeli doista malo, a i to malo nije išlo od dalje od elementarne površnosti. Procjep je stajao među nama i on je čini mi se bio svjestan obje strane ponora, a mi smo gledali u dubinu koju je bilo tako lako ispuniti svim stereotipima i predrasudama koje smo, nesvjesni, zapakirali s odjećom i lijekovima protiv malarije i ponijeli sa sobom.

U sljedećih nekoliko dana nastavili smo s predavanjima, šetnjama kroz okolicu, posjet mlinu u kojem se mljeo kukuruz za n'shimu, a jedan dan smo posjetili i Mazabuku s obližnjom rafinerijom šećera i kilometarskim nasadima šećerne trske. Prije odlaska posjetili smo lokalnog poglavicu u njegovoj "palači", točnije livadi ograđenoj ogradom od trske i uglačanim ostacima karoserije automobila. Prilikom posjeta objasnili su nam način na koji mu se odaje počast (poseban način pljeskanja), a kad je ušao u palaču, gledali smo u tlo i klanjali se. Poglavica je bio simpatičan sjedokosi muškarac u kasnim pedesetima, a sa sobom je doveo pratnju od četiri pomoćnika koji su spremno i dostojanstveno odgovarali na sva naša pitanja. To dostojanstvo koje je zračilo iz njih petorice bilo je toliko iskreno, da smo pred kraj druženja sasvim prirodno oslovljavali poglavicu s "Your royal highness" i ponovno se svima naklonili kad smo otišli. Ceremonije i tradicija u Africi nevjerojatno su jaki, sve se odvija po nepisanim pravilima i procedurama koje su tu tisućama godina. Naše pogreške nisu se gledale kao vrijeđanje i nepoštovanje, nego jednostavno kao bezazleno nepoznavanje tuđih vrijednosti. Uskoro smo barem malo uhvatili korak s lokalnim običajima i do kraja boravka u Zambiji iskreno uživali u malim svečanostima koje su na Zapadu svedene na obične svakodnevne aktivnosti hranjenja, čavrljanja i izmjene informacija.

Zadnja večer došla je neobično brzo, kako to uvijek i biva. Peter i Namoko organizirali su oproštajnu večeru, skuhali smo n'shimu i plesali uz afričke ritmove dugo u noć. Prije jutarnjeg pakiranja ponovno sam se uvukao u vreću za spavanje osluškujući tihe krikove koji su dopirali iz divljine. Noć je bila nešto toplija pa sam otvorio vrata šatora. Začudo, bilo je bez oblaka koji bi sakrili južno nebo osuto zvijezdama koje se u Hrvatskoj nikada ne vide. Nije bilo mjesečine i iz šatora se jasno vidjela Mliječna staza kako se daleko na horizontu zapliće u krošnju baobaba. Trenutak prije nego što sam zaspao, sjetio sam se Sama Gamgeeja. If I take one more step, it'll be the farthest away from home I've ever been...

TREĆE POGLAVLJE: Fatamorgane

Danas su dva tipa igrala nogomet s mačkom na ulici. Mačka je bila još uvijek mladunče, narančaste boje, napola otkinutog repa i prestrašenog pogleda koji je prelazio u tupilo. Kad im je igra dosadila, zatukli su je kamenom, gurnuli u kanalizaciju i nastavili hodati svojim putem. To objašnjava zašto se nigdje u Lusaki ne mogu pronaći mačke i psi lutalice. Ljudi ovdje su jako okrutni prema životinjama. Volovi u poljima nemilosrdno se šibaju kožnim bičevima, a kućni ljubimci u finim obiteljima kažnjavaju se zbog neposluha udarcima nogom ili rukama.

Dani u Lusaki prolazili su u jednoličnom ritmu ranog ustajanja, predavanja ili obilaska grada i okolice i večernjeg odmora, roštilja i odbojke u kampu. Posjetili smo najveću zambijsku telekomunikacijsku tvrtku, kartirali smo dijelove grada, družili se sa zambijskim studentima i kupovali na Kabulonga marketu sitnice kojima ćemo razveseliti prijatelje na povratku. Posljednjeg dana prije odlaska u Mazabuku posjetili smo misiju Gossner i s g. Peterom pošli u obilazak sela za koja se misija brine. Čim se čovjek makne iz Lusake, kao da dolazi u paralelni svemir. Kilometri i kilometri prašnjavih cesta nestajali su pod kotačima našeg terenca, a otvoreni pogled na uvijek istu zambijsku ravnicu pod jakim popodnevnim suncem stvarao je čudne fatamorgane. Činilo nam se da se vozimo satima bez cilja, a onda smo dospjeli u jedno selo gdje smo se zaustavili. Iz malenih kućica istrčala su djeca i radoznalo nas okružila. Ubrzo je došla odrasla žena od kojih tridesetak godina, jedina odrasla osoba koju smo vidjeli u čitavom selu. Zvala se Mary i bila je slijepa. Peter je razgovarao s njom, činilo se da se poznaju. Pozdravila nas je na engleskom, i prije našeg odlaska dodala: "Idući put kad budete u blizini, donesite nam naranči".

Mi smo nastavili vožnju prema centru misije, gdje se nalazi škola, pumpa s vodom i malena klinika bez osnovnih medicinskih potrepština. U Zambiji sve se liječi Panadolom. Jedna od žena koju smo susreli ispričala nam je priču kako je njezino jednogodišnje dijete dobilo teški proljev i temperaturu. Uprtila ga je na leđa, zavezala platnom kako to ovdje čine sve majke i pješice krenula prema najbližoj klinici udaljenoj oko šest sati hoda. Stigla je u kliniku, a tamo su joj dali dva Panadola i poslali je kući. Kad je stigla kući, izvadila je dijete iz nosiljke, a ono je već bilo mrtvo. Smrt je u Africi na svakom koraku, ali odnos prema smrti je drugačiji nego na zapadu. Mi umiremo u grču, prestravljeni i udaljeni od prirode, a ovdje je smrt tek dio ciklusa koji se možda ne shvaća do kraja, ali duboko poštuje.

Nastavili smo vožnju kroz provinciju, a Peter nam je pričao o svom radu. Bivši novinar, doselio se sa suprugom u Zambiju i ovdje ostao. Iako je bio bijelac, sijede kose i europskog stila oblačenja, iz njega je isijavao onaj stil svojstven ljudima iz Afrike, i svi smo ga smatrali prije Afrikancem nego Europljaninom. Njegov rad u misiji činio nam se gotovo uzaludnim. Novaca nema, a afrički ljudi imaju drugačije poimanje vlasništva pa ne brinu za infrastrukturu koju im izgradi misija. Posjetili smo selo gdje je misija izgradila pumpu i WC, a koji su se uslijed nemara ljudi iz sela pokvarili. "WC je od misije, pa ga misija i treba popraviti!", uporan je bio jedan od lokalaca. Na pitanje što je s pumpom i vodom, odgovorio je "Bog nam je dao tu vodu". Peter je bio ljut, iako se trudio to sakriti. "Neka vam bog onda to i popravlja!", rekao je i ponovno sjeo u auto. Nakon još nekoliko sati vožnje kraj ogoljelih livada gdje su pasli mršavi volovi došli smo pred Lusaku. Grad je zamirisao svojim poznatim slatkastim mirisom. I Independence road već nam se učinio dobro poznatim, kao da se vraćamo kući. Ubrzo smo stigli pred Eureka kamp, taman prije nego što je pala noć. Sjeli smo oko roštilja u očekivanju večere, a u vatri u koju smo netremice zurili pojavljivali su se čas slijepa Mary, čas kilometri prašnjavih cesta, nasmijana djeca i volovi čija su izbočena rebra lizali narančasti plamenovi.