Drugi dan probudila me obitelj zebri. Protutnjala je kroz naš kamp prije zore i podigla za sobom veliki oblak prašine. Zima u Zambiji razdoblje je bez kiše koja je posljednji put padala u travnju. Tlo je posvuda bilo tvrdo i prekriveno sitnim smeđim prahom kojeg je redovito kovitlao vjetar i bacao ga u oči i usta. Prve kiše očekuju se tek za mjesec dana, kada će cesta koja vodi iz našeg kampa postati blatna kaša koju će moći savladati samo terenska vozila. Do jutra sam kroz otvor na vrhu šatora promatrao kako se lagano razdanjuje, a neobični zvuci iz šume postajali su sve tiši.Uskoro je po nas stigao naš unajmljeni kombi sa vrlo razgovorljivim vozačem. Sjeo sam na zadnje sjedalo da izbjegnem pitanja o nogometu i promatrao ulice u Lusaki. Posvuda prašina i smeće, užurbana vozila koja si krče put glasno trubeći i biciklisti uz cestu koji smireno voze preko rupa i izbočina. Kada bi ugledali bijelo lice na prozoru, odjednom bi stali i iznenađeno zurili. Do Lusake nikad se nisam osjećao kao bijelac, a tamo sam se odjedom osjetio kao da sam jedina osoba bijele kože na svijetu. Kraj toliko nijansi crne i smeđe koja se napinjala i presijavala na suncu bez ikakvih nepravilnosti, moja bijela koža sa dva-tri prištića po prvi put mi se učinila slabom i beživotnom.
Ubrzo su se pojavile poznate zgrade Cairo roada. Pločnik u glavnoj ulici pometala je žena od kojih četrdesetak godina s jarko žutom maramom na glavi. Ulica je bila puna suhog plastičnog otpada i papira koje je vjetar razbacivao ne vodeći
računa o njezinim naporima, ali ona je tamo svakog jutra i svih sljedećih dana strpljivo pometala vjerojatno uvijek iste otpatke. Vjetar bi ih odmah nehajno vraćao na staro mjesto u neobičnoj igri upornosti i strpljenja. Činilo se da joj taj posao daje smisao i važnost u masi nepoznatih i nevažnih prolaznika. Naša vožnja se nastavila, a nakon nekoliko zavoja pojavila se zgrada Sveučilišta Zambija, UNZA. Na ulazu u kampus stajala je tabla s natpisom "Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom". Otkad su se sida i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina. Na Sveučilištu smo imali dogovoren sastanak s profesorima i studentima, a onda smo krenuli u upoznavanje Lusake.Grad je još početkom 20. stoljeća bio selo, sve dok ga 1905. britanski doseljenici nisu počeli proširivati i graditi. Trgovačka četvrt izgrađena je za Indijce i taj dio doista je nalikovao na Bombay prije nego na Afriku. Uz europski dio grada postoji i "afrička" četvrt koju su Britanci izgradili za potrebe smještaja najniže radne snage. Četvrt se sastoji od blatnjavih bijelih kućica bez prozora koje su nalikovale na štale, a koje su kolonijalni vlastodršci izgradili po uzoru na nerazvijena afrička sela, žele
ći valjda u svojoj filantropiji da se radnici nakon teškog posla vrate kući u poznati okoliš. God 1935. grad je postao sjedištem Sjeverne Rodezije, a 1964. i glavnim gradom neovisne Zambije.Nakon kolodvora, indijske i afričke četvrti stigli smo u Kalingalingu. Dočekao nas je umirovljeni bračni par koji je sa još samo 13 volontera preuzeo na sebe brigu o ovom gradskom naselju u kojem živi 85 000 ljudi. Poveli su nas u obilazak kroz ulice od blata i smeća i kućice u kojima u Hrvatskoj ne bi živjele ni krave. Na vratima kućica stajala su djeca, uplašena i začuđena jer neka od njih nikada nisu vidjeli bijelca. U jednoj "ulici" se prodavao ugljen, a djeca tamo su od glave do pete bila uprljana ugljenom. Onako ustrašena i nepomična, crne kože prekrivene crnim naslagama čađe, izgledala su kao male figurice od oniksa. Iz pokojeg improviziranog kafića dopirala je preglasna muzika, a ubrzo se začuo i uzvik "Mz
ungu (bijelče), come here! Come!" Mi smo nastavili hodati, ali odmah bi netko istrčao i krenuo prema nama. Početni strah i neugoda nestali su u susretu s razgovorljivim, najčešće pijanim, ali vrlo miroljubivim i dobroćudim ljudima. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog, prljavog, prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek malo nesretnog s druge.Nastavili smo hodati dok nam je gospođa s početka priče objašnjavala kako u naselju nema struje, a na 25 kućanstava ide jedna pumpa s vodom. Uskoro se skupila i pratnja od desetak djece, ali bojala su nam se približiti. Razbježala bi se svaki put kad bi ih pokušali fotografirati. I kasnije, gdje god smo bili, u selima u provinciji, u drugim slumovima, svugdje bi nas dočekala gotovo samo djeca. Više od 50% stanovnika Zambije mlađe je od 15 godina, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka.
