Wales se od početka pokazao drukčijim od Engleske. Zelene pašnjake i ušminkane dvorce zamijenila su stara industrijska postrojenja. Stiskala su se ispod ogromnih brda šljake i pepela koja su se preljevala u crvenoj, zelenoj i smeđoj boji. I ljudi su bili drugačiji - na neki čudan pomalo sirov način djelovali su jako toplo i ljubazno. Stigli smo u Swansea koji je poznati velški pjesnik Dylan Thomas opisao kao "ugly lovely town". Glavna ulica bila je siva i prazna, a iz ponekog kafića dopirala je buka glasova i lupanje čaša. Naš vlak kretao je za nekoliko sati koje smo osim obilaska proveli u smišljanju plana gdje ćemo noćiti. Opcije su bile Swansea ili udaljeni St. Davids. Odučili smo se za ovo potonje.Vlak je stigao baš kad je počelo kišiti. Put do Haverfordwesta kratilo nam je međusobno dozivanje velških mužjaka po vagonu. Tog je dana u Cardiffu odigrana utakmica između nogometnih momčadi domaćina i Swansea City FC-a, a naši su suputnici bili navijači ovih potonjih. Prvo bi jedan pripiti primjerak započeo pjevati 'Kill those Cardiff bastards' na melodiju Que serra serra, a onda bi mu se na drugom kraju vlaka pridružila skupina sličnih, koja bi opet dozvala neku treću skupinu i tako redom. Osim njih, tu je bila i stara hipijevka sa psom vegetarijancem koja je svakom tko bi pokazivao imalo interesa pokazivala svoje crteže koje je nosila sa sobom.
U Haverfordwestu nas je uhvatila noć. Ubrzo smo saznali da je zadnji autobus za St. David's odavno otišao. Ljubazna gostioničarka iz obližnjeg Inna uputila nas je u sve moguće hostele i hotele i za svaki slučaj ostavila svoj broj telefona da joj se javimo ako ništa ne pronađemo. Količinu zahvalnosti koju smo tad osjećali, dva izgubljena i premorena stranca u nedjelju navečer u velškoj provinciji, teško je dočarati. Dogegali smo se do obližnjeg 'Castle hotela', starinske kuće smještene ispod ruševina dvorca i odlučili tu prenoćiti. Krivudavim stepenicama popeli smo se do sobe na posljednjem katu. Drveno stubište bilo je obloženo cvjetnim tapetama i činilo se kao da smo napokon pronašli onaj stereotipni komadić stare Britanije. U sobi je sve stajalo nakrivo jer je pod naginjao na jednu stranu. Ogledala s izvezenim okvirima, žute svjetiljke, škripavi ormari i prozor s pogledom na glavni gradski trg bacali su nas u vrijeme viktorijanskih plemića, krinolina i ispijanja čaja uz razvratne poglede preko trepavica. U pubu u prizemlju bilo je vrlo živo, ali bili smo preumorni za ikakvo druženje. U čajniku smo skuhali Podravka juhu i gledali "Vanilla sky". O Haverfordwestu ćemo misliti sutra.
Nema komentara:
Objavi komentar