OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.


















Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.















Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

















"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.














Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.