Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne
obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.
Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.
Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.
