Dvjesto kilometara sumraka

REDITUS (šesti dio)

2011-12-03T16:45:00.005-01:00

Od ovo malo Zambije i Afrike što sam vidio, Choma mi je uvijek najbliža toj nekoj esenciji kontinenta, pojednostavljivanju kojom doživljaje mjesta svedemo na jednostavna tri poteza i onda ih zauvijek nosimo sa sobom. Uz glavnu cestu kojom tutnje kamioni koji se nigdje ne zaustavljaju naslagano je sve što se u ovom kraju svijeta može zvati zgradom. U blizini je tržnica kroz koju prolazi pruga s vlakovima koji gotovo nikad ne voze. Benzinska pumpa uvijek je puna ljudi i događaja, ali gorivo je nekako tek usputni posao. Ovdje se sklapaju poslovi, putnicima namjernicima prodaju banane i krumpiri, a uvijek se i pronađe prilika za malo zabave.

U Chomi se nalazi i Children's Nest, sirotište sa 65 sretne djece, sretne jer na ulicama Chome živi deset puta više djece koja nemaju plaćene radnice da ih zovu majkama. Posjetili smo sirotište gdje nas je dočekala frau Inge, postarija gospođa neobičnog rasporeda zubi. Često se smijala pa smo uvijek iznova mogli promatrati tu karakteristiku zbog kojeg joj je lice pomalo nalikovalo na ptičje. Kao prava roda koja je svila ovo gnijezdo za svoje ptiće, u tri godine od početnih 13 do danas je sirotište gotovo upeterostručila. Potrebno je graditi nove kuće i nove smještajne kapacitete, pa smo osim poklona za djecu ostavili i nešto eura.

Djeca su nas dočekala u dvorištu, njih dvadesetak. Stariji se brinu za mlađe i uvijek vlada nekakav red i hijerarhija. Ali kad vide posjetitelja, na red se brzo zaboravi - u tren oka okružilo me pet pari ruku i za nekoliko trenutaka sam već bio na podu. Svi žele u naručje, na rame, držati se za ruku, maziti se, pa je najjednostavnije sjesti na pod i pustiti ih da se namjeste kako žele. Netko sjedne na stopala, netko u krilo, netko me grli s leđa, a ja odgovaram na pitanja i pričam priče. Sreo sam i Yvonne koja me se ne sjeća od prije tri godine, naravno, tada je imala nepune dvije. Bili su prašnjavi, bili su šmrkavi i bili su - djeca. Navečer smo se vratili u Kalomo. Tjednima kasnije u Zagrebu me dočekalo pismo gđe. Inge.

S novcem koji ste nam ostavili kupili smo drvene grede, vreće cementa i ostali građevni materijal za novu kuću. Djeci smo podijelili igračke i odjeću. Svi iz Children's Nesta jako vam mnogo zahvaljuju. Djeca još uvijek s vremena na vrijeme pitaju za vas i zanima ih kad ćete se vratiti.

REDITUS (peti dio)

2011-11-13T19:04:00.006-01:00

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

2011-11-12T11:11:00.009-01:00

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.

U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u prnjama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.

Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.

REDITUS (treći dio)

2011-10-31T07:57:00.012-01:00

Nakon Lusake stigli smo u Mazabuku, provincijski gradić od šezdesetak tisuća stanovnika i centar zambijske proizvodnje šećera. Iskrcali smo se na benzinskoj postaji kraj Bate. Svaki zambijski grad, koliko god malen i beznačajan bio, ima jednu Batu. Vijao je jak vjetar i nosio prašinu u oči i usta, pa smo našeg domaćina čekali iza improviziranog zaklona od torbi naslaganih na hrpu. Iz obližnjeg kafića dopirao je Severinin "Brad Pitt".

Osim Bate, svaki zambijski grad ima i tržnicu. Mazabuka ih ima čak dvije, a Nakambala je veća i poznatija. Afričke tržnice prodaju sve, od humanitarne pomoći sa zapada u vidu iznošenih Levi's traperica, sve do četrnaestogodišnjih užitaka za koje treba ipak dublje zaći u nakupine improviziranih štandova u Lusaki. Ove seoske, poput Nakambale, nalik su europskima u nekom svom osnovnom principu - prodaje se hrana, odjeća, igračke i kućni pripravci koji garantiraju nemoguće medicinske učinke.

Odjeća je humanitarna pomoć koja stiže u balama iz Europe i Amerike. Po dolasku u Afriku ide se na aukciju gdje svatko daje cijenu za balu, a da ne zna što je unutra. Najbolja ponuda dobiva i tek se onda bala smije otvoriti i prodavati na tržnici. Oni manje sretni dobivaju čarape, potkošulje ili zimsku odjeću koja ovdje nije potrebna, a oni sretniji traperice ili majice neke poznate marke.

Bijelo lice na ovakvim tržnicama rijetko se sreće i izaziva pažnju na svakom koraku. Bijela boja kože znači novac, i ne postoji drugi način da se taj novac ne dobije, a da se ne pita. U tren oka okruženi smo glasovima, vikom, rukama koje nude sad rajčice, sad mrkvu, sad piratske CD-e. "Here, look here!" "Especially for you, my brother" i tako redom. Nekoliko dana ranije u Lusaki zbog zapaljene cigarete na ulici prišao nam je lokalni pijanac s prastarom policijskom iskaznicom da nam napiše kaznu. U Zambiji je doista zabranjeno pušiti na javnom mjestu, ali njegovi dronjci, staklaste crvene oči i teturav hod nisu uplašili nikoga. Dobio je 20 kuna, napisao kaznu i zadovoljan otišao s mišlju kako je uspio nadmudriti skupinu bijelaca.

Siromaštvo rađa ogromnu pohlepu. "Plati još šezdeset eura", "Možeš li nam kupiti autobus, ili barem manji kombi?" Nikada nije dosta.

REDITUS (drugi dio)

2011-09-14T16:23:00.016-01:00

Nigdje u Zambiji se ne može vidjeti neutemeljenost vjere nekakvu pravdu tako dobro kao u Lusaki. Stotine tisuća ljudi preplavili su njezine ulice, prljave tržnice i užurbane semafore u potrazi za poslom. Grad – to je rad, novac, mogućnosti koje samo čekaju na tebe, dok je selo siromaštvo, neizvjesnost i bijeda. A od grada jako malo, gotovo ništa. Gradska djeca vode slijepe starce na semaforima i kucaju po prozorima prodavajući Airtelove bonove, a sitni krijumčari i lopovi prodaju ukradenu robu po prašnjavim parkiralištima. Zauzimaju vremena u našim mozgovima koliko traje crveno svjetlo. Zeleno, i opet smo lišteni tuđih problema i tuđeg neživota. Na svim sljedećim semaforima usporavamo kako bismo dočekali zeleno svjetlo bez zaustavljanja. Odlazimo iz grada.

Između gradova su široke kvalitetne ceste koje kao bob staze zaobilaze sela porazbacana po makadamskim bespućima. Cesta do Blue Lagoona, poplavne ravnice u dolini rijeke Kafue, jedan je takav crveni nedogled od afričke zemlje kojom lutaju biblijske krave iz prispodobe o faraonu i sedam gladnih godina.

Blue Lagoon divovska je ravnica prekrivena močvarnim biljem. Žuto-zelena vegetacija kao nožem je odrezana od plavetnila neba, a jedino što ih spaja su stotine vrsta ptica koje se skrivaju u šašu i granama akacija. Uhvatili smo i divovskog pitona koji je uspio izmigoljiti i pobjeći u crnu rupu pod zemljom. Afrika bez ljudi jedna je divovska igraonica boja, mirisa i zvukova.

Afrika bez ljudi.

---

Slika 1: Djevojčica iz sluma Kalingalinga u Lusaki. Prema procjenama, samo u Kalingalingi živi oko 90 000 ljudi.

Slika 2: Tipično selo u Zambiji. Svaka "kuća" ustvari predstavlja jednu prostoriju.

Slika 3: Na cesti prema nacionalnom parku Blue Lagoon.

Slika 4: Poplavna ravnica rijeke Kafue, nacionalni park Blue Lagoon.

Slika 5: Viktorijini vodopadi, pogled iz Zambije.

Slika 6: Jezero Kariba, umjetno stvoreno jezero na granici Zimbabwea i Zambije. U vrijeme izgradnje bilo je najveće umjetno jezero na svijetu, a prije izgradnje trebalo je raseliti oko 80 000 ljudi.
---

REDITUS (prvi dio)

2011-09-01T10:35:00.012-01:00

"Africa is a cruel country; it takes your heart and grinds it into powdered stone - and no one minds." (Elspeth Huxley)

Može li se dva puta putovati na isto mjesto? Tri godine nakon mog prvog putovanja u Zambiju ni ja ni Zambija više nismo isti, logikom stvari i ovo putovanje jedna je sasvim drugačija priča, a opet Lusaka mi se s prozora zrakoplova tog jutra učinila beznadno neizmijenjenom.

Tisuće i tisuće nastambi od lima, blata, kartona i pokoje cigle te četiri visoka nebodera u samom centru bili su bogatiji za koji razbijeni prozor i nekoliko slojeva čađe. Vožnja autobusom kroz prašnjave ulice prekrivene najlon-vrećicama otkrivala je nekoliko luksuznih trgovačkih centara i bogatih vila ograđenih bodljikavom žicom i krhotinama razbijenog stakla.

Iz divovskih industrijskih postrojenja sukljao je dim, ali jedino što Lusaka proizvodi je siromaštvo. Čitava Afrika je jedna divovska tvornica bijede gdje se samo rijetko dogodi pogreška pa s proizvodne trake ispadne netko nevjerojatno bogat.

---

Slika 1: Pogled na Lusaku iz zraka. Let Ethiopian Airlinesom iz Frankfurta preko Addis Ababe i Hararea, cijena 1000 Eura.

Slika 2: Centar Lusake, križanje Cairo roada i Independence Avenua. Većina zgrada izgrađena je 1970-ih kada je Zambija bila jedna od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Nakon strmoglavog pada cijene krajem istog desetljeća ekonomija se više nije oporavila.

Slika 3: Spomenik nesvrstanima u Lusaki. Tito i predsjednik Kenneth Kaunda bili su veliki prijatelji.

---

DEVETO POGLAVLJE: Kineska četvrt

2011-05-05T07:04:00.014-01:00

U Taipei smo stigli kasno navečer, i tek nakon gotovo dva tjedna po prvi put smo ugledali grad kako sjaji svom svojom snagom noćnih reklama i jakih svjetala. Čekajući taksi na uglu dvije nepoznate ulice, u ruci sam stiskao komadić papira s napamet precrtanom adresom hostela u kojem sam se trebao pojaviti prije nekoliko sati. Taksist naravno nije govorio engleski, ali papirić mu je izgledao dovoljno uvjerljivo. Kimnuo je glavom i otisnuo se u avanturu zvanu vožnja tajpeškim ulicama. Žmigavci, kočenje, poštivanje prednosti, sve je to pronalazilo slabu primjenu u ovom kaotičnom gradu. Vozili smo kroz novi dio grada, a oko nas su se dizali blješteći neboderi visoki nekoliko stotina metara. Najviši od svih, Taipei 101 dizao se u visinu od pola kilometra i izgledao je kao divovski svjetionik koji u svemir odašilje znakove života sa Zemlje. Baš kad smo izbjegli nalet autobusa iz sporedne ulice tako da smo ušli u suprotnu traku i pri tom uplašili nekoliko skutera, vozač je presjekao četiri trake i ušao u mračnu uličicu. Neboderi su se i dalje rojili oko nas, ali mi smo se vozili kroz pravu pravcatu kinesku četvrt uskih uličica, lampiona i oronulih limenih zgradica sa sakrivenim dvorištima. Odjednom je stao i pokazao na nešto što je izgledalo kao salon za tetoviranje. Platio sam mu, i čim je nestao iza ugla, pojavila se Vanessa - ipak sam bio na pravom mjestu. Vanessa je bila voditeljica hostela, ali za nas je sačuvala stan u blizini. Dala nam je ključeve i odvela nas do omanje stambene zgrade - ušli smo i na stubištu sreli naše nove susjede, četveročlanu tajvansku obitelj. Na drugom katu bio je sladak stančić s pogledom na noćnu tržnicu Tonghua. Vanessa nas je upozorila da se toaletni papir ne baca u WC zbog dotrajalih i uskih cijevi, udijelila nam jedan od mnogobrojnih umjetnih osmijeha i ostavila nas same. Smjestili smo se po sobama i ugasili svjetla. Kroz poluodškrinute prozore ulazili su zvukovi i mirisi Formoze. Ubrzo sam zaspao, nesiguran oko toga u kojem je točno trenutku san zamijenio javu.

Zbog prebukiranosti aviona, povratak kući odgođen je za tri dana. Uz posjet zoološkom vrtu (vidio sam i pande!), beskonačne šetnje po gradu i zabavne vožnje metroom, jedan dan odlučio sam posjetiti poznatu plažu Fulong, sat vremena vožnje vlakom od Taipeija. Na glavnom kolodovoru kupio sam kartu, a na stanici se ukrcao valjda maksimalni broj ljudi koji teoretski može stati u vlak. No već nakon nekoliko stanica u vagonu je ostalo tek nekoliko ljudi i postala je to prava panoramska vožnja kroz sjever Tajvana. Uz pokoji znatiželjni pogled (bijelac je ipak rijetkost) i potajno upiranje prstom, na prozorima vlaka izmjenjivala su se sela, industrijska postrojenja i brežuljci. Iskrcali smo se u Fulongu, gradiću u kojem su se 1895. iskrcali japanski imperijalni vojnici kako bi pripojili ovaj otok svom nacionalnom arhipelagu. Uspavani gradić kao u svim provincijama na svijetu bio je bez ikoga na cesti. Tek se iz obližnjih kafića čula buka ljudskih glasova. U glavnoj ulici bilo je nekoliko štandova s opremom za plažu, ali prodavači su negdje potražili zaklon od jakog sunca.

I plaža nas je dočekala potpuno prazna. Kilometarski žuti pijesak vitlao je vjetar i oštro ga zabadao u lice i oči. Namazali smo se faktorom 50, a u roku od nekoliko minuta naša obuća i odjeća nestali su zatrpani u nanosima pijeska. Potrčali smo u topli Pacifik, ali ubrzo se od nekud pojavio spasioc i počeo se derati na nas. Izgleda da ovdje nije dozvoljeno plivati dalje od nekoliko metara od obale, a na drugim plažama nije dozvoljeno ni kupanje. Ne znam je li to strah od duhova koji žive u vodi ili činjenica da su Tajvanci loši plivači, no ovdje nije bilo dozvoljeno "riskirati" odlaskom u duboku vodu. Pravila su jasna za sve. Možda je i tako bolje, jer nakon dvadesetak minuta brčkanja u plićaku na svima su se pojavile opekotine od sunca. Faktor 50 nije bio od velike pomoći i krenuli smo natrag, džepova punih slobodnog vremena i tajvanskog pijeska. Jednu kratku vožnju dalje i bili smo natrag u Taipeiju.

Avion je polijetao kasno navečer. Posljednje novčiće s likom Čang-kai Šeka ostavio sam prosjacima na ulici, a zatim se ukrcao na autobus koji je vozio prema zračnoj luci. Taoyuan international airport odisao je neobičnim redom i spokojem. Uzletjeli smo, a u daljini se vidio Taipei 101 čije svjetlo je nježno obasjavalo tvornicu papira u Puliju, kanjon Taroka, Yehliu, muzej potresa i Fulong plažu na kojoj su rijetke kupače napokon zamijenili dobroćudni tajvanski duhovi. Čitavu noć i dan kasnije iskrcali smo se u Zagrebu gdje su nas dočekali blicevi fotoaparata i TV kamere. I unatoč ovom neobičnom dočeku, Zagreb mi se toga dana u usporedbi s Tajvanom učinio beskrajno običnim i svakodnevnim. U predvorju aerodroma čekao me i jedan par svakodnevnih očiju zbog kojih, na kraju dana, svakodnevicu ipak biram radije od bilo kojeg dalekog putovanja.

Trg pobjede, Taipei.

Smjena traže u trajanju od 15 minuta, Chang-kai Shek memorial, Taipei.

Molitva u hramu Longšan, Taipei. Stanovnici Tajvana izuzetno su praznovjerni pa nije rijetkost vidjeti kekse, kolače i voće ostavljene na oltaru sreće ili oltaru učenja. Vjeruje se da konzumiranje takve hrane donosi sreću i bolji uspjeh na ispitu.

Taipei, staro i novo se susreću na svakom koraku. Ironija je u tome što je "staro" često mnogo novije od "novog".

OSMO POGLAVLJE: Rakova obratnica

2011-04-23T15:22:00.012-01:00

Istočna obala Tajvana sve je ono što zapadna nije. Dok je zapad otoka nizina i veliki mravinjak gdje živi većina od 23 milijuna stanovnika ovog otoka manjeg od Hrvatske, istočna obala je sastavljena od pustih litica nad oceanom, gustih suptropskih prašuma i beskrajnih plaža na kojima nikad nema ljudi. Istočna obala je i svojevrsni bedem jer tajfuni u ovom dijelu svijeta uvijek udaraju na istočnu obalu i gotovo nikad ne izdrže dovoljno dugo da stignu u zapadnu nizinu. Preko stotinu planinskih vrhunaca ovdje dosiže 3000 metara, a najviši vrh čak 3 952 m. Zimi je prekriven snijegom i uslijed odbljeska sunca izgleda kao da je od žada, pa se zato i zove Žad planina - Yu Shan. "East Coast Highway" vijuga istočnom obalom i upravo je toliko široka da se uspije smjestiti na uskom prostoru između obraslih litica i dubokog oceana. Vrlo je daleko od poimanja autoceste, pa je naša vožnja iz Hualiena do Yilana trajala preko dva sata.

Putem smo posjetili japansko selo Toyota - Tajvan je bio prva japanska kolonija još u 19. stoljeću i važan dio plana širenja Carstva izlazećeg sunca na jug i zapad. Trebao je poslužiti kao primjer dobre vladavine pa je Japansko carstvo uložilo veliku količinu novca u izgradnju otoka. Dio tog velikog imperijalnog plana sad je hrđao u prašumi, tek ponegdje bi ostaci postrojenja ili neprepoznatljivih zgrada na kratko pojavili iza divovskog lišća. Ipak, selo i istoimeni hram izdržali su do danas, iako je Japan otišao s otoka nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje smo bili daleko od turista i otok je djelovao pusto i zaboravljeno. Na trenutak smo se zaustavili na obali i prvi put sam uronio noge u Pacifik. Iako je bio oblačan i miran dan, more je bilo vrlo toplo i uzburkano. Struje su bile toliko jake da se činilo da bih se mogao osloniti na neki od valova i nastaviti svoje putovanje morem, pa gdje stignem. Nastavili smo put i ubrzo stigli do grada Yilana, te napustili istočnu obalu. U daljini se već vidio mnogoljudni Taipei.

Jedan od mnogobrojnih hramova sakrivenih na liticama.

Hram u japanskom selu Toyota.

Istočna obala Tajvana, slikano s "East Coast" autoceste.

SEDMO POGLAVLJE: Taroko

2011-04-22T12:38:00.012-01:00

Prema legendi, u davna vremena poglavica naroda Truku ugledao je divlji klanac i nabujalu rječicu kako izbijaju na azurni Pacifik. Uzviknuo je "Taroko!" (Veličanstveno!), te od tada ovaj predio nosi taj naziv. Rijeka Liwu izdubila je surov kanjon na mjestu gdje se duboko pod zemljom sudaraju dvije kontinentalne ploče. I tako posljednjih 200 milijuna godina rijeka strpljivo rezbari stijene, a kontinenti ih, sudarajući se, uzdižu. Od silnog pritiska sudara dva kontinenta stijene su postale mramor i žad, a u jednoj od stijena i dalje se krije lice poglavice koji gleda daleko u nedogled kanjona.

Naš autobus izišao je iz guste šume točno na vrijeme da ugledamo Cingshuei stijenu (klikni) kako se nadvija visoko nad Pacifik. Ubrzo smo izišli iz autobusa i nastavili dijelom pješice, a dijelom vozilima kroz duboke gudure. U jednoj od gudura krio se i Hram vječnog proljeća, budistički hram posvećen 250-orici radnika koji su poginuli probijajući put između istočne i zapadne obale otoka. Usamljeno zvono u hramu jednim zvonom najavljuje dolazak jutra, i jednim dolazak noći. Nešto dalje od hrama ulazi se u najuži dio kanjona koji se zove Tunel devet zavoja ili Devet zavoja namotanog zmaja. Stijene se ovdje približavaju na samo nekoliko metara, a i u podne uvijek vlada blagi sumrak. Na Tajvanu i u Kini riječ "devet" ustvari označava mnogo ili bezroj, a meni je ovo bio tek deveti dan na Formozi. Svuda uokolo na liticama krile su se staze koje su vijugale i nestajale u visinama. Zvono u hramu najavilo je dolazak noći, pa smo nastavili prema muzeju žada i mramora u blizini. A unutra narančasti bude i zeleni zmajevi na prodaju. Cijena - prava sitnica, do 3 milijuna dolara. Poduzetne Tajvanke kraj svakog većeg izloška nutkaju te narukvicama i prstenjem od žada - "Is fol good luck!" Da sam znao kakva me sreća čeka, možda bih i kupio koji. Ovako sam večer proveo na domorodačkoj svečanosti za turiste u kojoj su me doveli na pozornicu, obukli u ružičastu nošnju i tjerali da nosim lokalnu domorotkinju koja me šibala palminim lišćem. Nakon toga, ni blještava svjetla grada Hualiena na mom prozoru nisu mi smetala da zaspim.

"Domorodačka" predstava za turiste u lokalnom disku.

Tunel devet zavoja (Brian K. Smith).

Buda od milijun dolara.

ŠESTO POGLAVLJE: Rost in trasration

2011-02-08T20:43:00.008-01:00

Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je.

Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.

Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.

Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako reagirati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.

PETO POGLAVLJE: Monsun

2011-01-31T20:45:00.006-01:00

„S vaše desne strane je Taoyuan, ne znam koliko ima stanovnika, ali na Tajvanu jedva da ima status grada“. Voditeljica puta odlučila nas je uz pomoć mikrofona u autobusu upoznati s nekim obilježjima sjevernog dijela otoka. Brojkama se nije zamarala, ali Taoyuan broji oko pola milijuna stanovnika i ustvari se nastavljao na Taipei u jednom kontinuiranom betonskom potezu. Posvuda zgrade i ulice, kao divovski mravinjak koji guta energiju čak tri nuklearne elektrane. Dva sata kasnije više nismo bili u gradskom području, ali samo zato jer smo skrenuli u unutrašnjost i započeli uspon prema središnjem dijelu otoka. Planine neobičnih oblika bile su prekrivene šumom tzv. betel palmi. Žvakanje njezinih bobica vrlo je popularno na Tajvanu, iako izaziva ovisnost, a dokazana je povezanost s nastankom raka ždrijela. Rekli su nam da je posebno voli radnička klasa i da se može kupiti na mnogo mjesta u gradovima ili uz cestu. Primamljivo, ali ne hvala.

Stigli smo u predgrađe Pulija upravo na vrijeme da me okupa moja prva monsunska kiša. Gradić je nalikovao na pravu kinesku provinciju iz filmova, s neuglednim kućama i kafićima iz kojih lokalci promatraju neobične došljake. U obližnjoj manufakturi papira Guang Shin može se vidjeti način na koji se proizvodio papir prije nekoliko stotina godina – od ukuhane kore stabala i uz pomoć divovskih preša i velikih ugrijanih ploča. Dobiveni papir se kasnije baš s ovog mjesta otpremao na dvorove kineskih i japanskih careva. Nakon obilaska manufakture papira obišli smo i Muzej 921 u Wufongu, nastao u spomen potresa koji je pogodio Tajvan 21. rujna 1999. Mjesto epicentra potresa, osnovna škola, pretvorena je u in situ muzej. Razrovane atletske staze, uništena glavna školska zgrada koja je izgledala kao da je od kartona, razbacane čelične tračnice, sve je ukazivalo na razornu snagu potresa od 7.3 stupnja po Richteru. Danas muzej ima sedam tematskih cjelina, kino te prostoriju gdje se uz pomoć složene hidraulike može iz prve ruke osjetiti potres otprije 11 godina koji je razrušio gradić Wufong, ali koji vjerojatno ne može dočarati strah i paniku te noći kada je poginulo gotovo 3 000 ljudi.

Nakon obilne večere koju su, nadam se, pojele prave svinje nakon što su se najele ljudske, krenuli smo natrag u Taipei. Od utisaka tog dana ostali su komadi začinjenog jestivog papira iz Guang Shin manufakture, doživljaj rušenja knjiga s polica i podrhtavanja tla u prostoriji Muzeja 921, te zvuk šljapkanja tenisica mokrih od monsunske kiše dok sam hodao prema svom krevetu ispod upaljene klime.

ČETVRTO POGLAVLJE: Noćna tržnica

2010-12-16T06:43:00.006-01:00

Sljedeća postaja u našem oblilasku Taipeija bio je Palace Museum, jedan od pet najvećih muzeja na svijetu i veliko skladište kineske povijesti. Prema priči vodiča u muzeju, preko 600 000 izložaka neprocijenjive vrijednosti preneseno je nakon završetka Kineskog građanskog rata na Tajvan po naredbi Čang-kai Šeka. Bili su potrebni zato jer je nova-stara Republika Kina morala imati povijesni legitimitet, pa makar morala ukrasti i komadić tuđe povijesti. Tako je kolektivna memorija najvećeg naroda na planeti preseljena na ovaj pacifički otočić u jednom danu, na tri velika ratna broda i zamotana tek u slamu i novinski papir. Zbirka je bila tolika da je za njezin smještaj bilo potrebno izgraditi ogroman muzej na kraju grada, ali opet u svakom trenutku može biti izloženo tek 10% ove zbirke, tolika je njezina veličina.

Obilazak se ubrzo pretvorio u trčanje jer se muzej zatvarao za sat vremena. Stali smo samo kod nekolicine izložaka, poput zvona od slonovače koje je tako fino istkano da se činilo da je napravljeno od svilenih niti. U jednom kutku muzeja krije se i smeđe zrno veličine oraha, no tek pogledom kroz divovsko povećalo vidi se da je to nevjerojatna minijatura: lađica s nekoliko putnika koji se smiju, pričaju ili povraćaju u more, s prozorima i vratima koja se otvaraju i zatvaraju i tekstom toliko sitnim da je čovjeku jednostavno nemoguće pojmiti kako je to izrezbarila samo jedna strpljiva ljudska ruka i par običnih ljudskih očiju - čitav svijet u jednoj ljuski oraha! Tu su još bile i rezbarije od bronce, nakit od žada i ukrasne kuglice od slonovače za koje još i danas nije jasno kako su napravljene. Obećali smo si da ćemo se vratiti u muzej na kraju našeg boravka i posvetiti mu čitav dan, ali promjene u rasporedu odgodile su ovu našu želju za neku drugu priliku.

Večer je dovršena u restoranu s već uobičajenim slijedom od petnaestak jela. Beskrajne juhe boje močvare, razne vrste voća i povrća, salate, nekoliko vrsta riba, i baš kad mislite da je gotovo jer je konobar odnio i posljednji tanjur, kreće sve ispočetka: juha od gljiva koja se kuha na stolu ispred vas, piletina u 30 vrsta umaka, brojni deserti koji izgledaju kao da su od plastike. Obilje hrane i gostoljubivost jedna je od tradicija tajvanskog naroda, nitko se ne uzrujava previše što se zasitite kod trećeg jela. Gost je ovdje vrlo važan, ljudi su nevjerojatno dragi i ljubazni i bogata trpeza je način na koji se gostoljubivost pokazuje, ali na kraju se više od pola ponuđene hrane baci. Netaknute savijače, rižota od povrća, puni lonci gljiva u tren oka završavaju u uvijek gladnim kantama za smeće. Problemi gladi ovdje su ipak neki drugi svjetovi.

Nakon povratka u grad odlučili smo obići jednu od tajpeških noćnih tržnica. Noćne tržnice tipične su za ovaj otok, a nastale su kao posljedica neizdržovih dnevnih temperatura koje bez problema dosižu 40 C uz vlagu i preko 60%. Tako se život ulice ustvari prilagodio i preselio u mnogo ugodnije noći. Najvažnija stvar noćnih marketa je hrana, na svakom uglu sa štandova šrili su se neobični mirisi, ali najupečatljiviji je bio stinky tofu čiji smo miris zamijenili za neoprani javni WC. Stinky tofu radi se tako da se običan tofu (sir od soje) ostavi da se upljesnjivi i usmrdi. Zatim se takav pljesnjiv peče u dubokom ulju i puni se smrdljivim kiselim zeljem, lukom, češnjakom, sezamom i nekim drugim nedefiniranim začinima. Bio sam najhrabriji i nisam požalio – bilo je odlično. Na noćnoj tržnici bili su i improvizirani štandovi gdje se čovjek može ošišati, prodavala se tajvanska pop-glazba, masaže stopala, nudile su se razne voćne poslastice, i na kraju sam sve to isprobao, a ostao lakši tek za gomilu kose i sve skupa manje od sto kuna. Noćne tržnice zatvaraju se oko 5:00 ujutro, ali ja sam u to doba već odavno spavao u svom prekratkom krevetu ispod upaljene klime – sutradan smo napokon kretali izvan grada.

TREĆE POGLAVLJE: Tajvanski prozori

2010-11-14T13:43:00.020-01:00

Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u katoličkoj ženskoj školi „Sveto srce“ sjeverno od Taipeija. Škola se nalazila na šumom obraslom brežuljku koji se naginjao nad rijeku Danshui. Glavna zgrada škole imala je oblik broda čiji se pramac probijao kroz džunglu suptropskog bilja, a na vrhu pramca ponekad bi stajali ždralovi i gledali prema gradu.

Obrisi Taipeija svako jutro su se pojavljivali na našem prozoru. Ponekad smo, baš kao ždralovi, stajali na prozoru i zurili u dolinu gdje su sekao u loncu kuhali šuma, čelik i mirisi kineske hrane. Grad su okruživali visoki planinski lanci čije su vrhove sakrivali oblaci vodene pare, ali već na obroncima planina posvuda su bili razasuti neboderi. Nakon velikog Čang-kai Šekovog bijega u kojem ga je slijedilo 2 milijuna ljudi, na Tajvanu je trebalo izgraditi dovoljno stanova za smještaj pridošlica. U kratkom razdoblju nakon rata diljem otoka nicale su visoke zgrade, na obalama mora, u močvarnim deltama rijeka, na strmim obrnocima planina. Svaka zgrada bila je viša od one prethodne, činilo se da bi stanari najviših katova ujutro na prozoru mogli ugledati svoju staru domovinu Kinu, samo kad bi se razbistrila izmaglica.

Prastari autobus doveo me do najbliže stanice metroa. Izgledalo je kao da je svih šest milijuna stanovnika Taipeija taj dan izašlo na ulicu, ali opet je sve funkcioniralo i svugdje se stizalo na vrijeme. Gradske ulice bile su načičkane reklamama, a na svakom uglu širio se miris hrane. Izlozi su bili pretrpani pecivima, jeftinom obućom i sofisticiranom elektronikom. Iako je Tajvan jedna od najbogatijih država u Aziji, bogatstvo se toliko ne vidi na zahrđalim fasadama, koliko u opremljenim školama i besprijekornim bolnicama gdje je sve besplatno.

Stigli smo do Tajpeškog sveučilišta koje se nalazilo na kraju aleje visokih kokosovih palmi. Posvuda su hodali studenti u togama i pratećim šeširima. Unajmljivanje toge je skupo, a najkraće razdoblje na koje se može unajmiti je četiri tjedna, pa svježe diplomirani studenti praktički ne izlaze iz svojih svečanih odijela čitavih mjesec dana, već tako odjeveni obavljaju svakodnevne poslove. I sveučilišna knjižica te je večeri bila prepuna, iako je bila subota navečer. Zahvaljujući ulaganju u znanost i visoku tehnologiju Tajvan se u posljednjih 50 godina razvio od države na razini siromašne Afrike do bogatog azijskog tigra s prihodima u razini Europske unije. Nije ni čudno da se polovica svih svjetskih laptopa i LDC monitora danas proizvodi na Tajvanu. Možda baš zato Taipei ponekad izgleda kao kompjuterska igrica, a ponekad kao crtić.

DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

2010-09-14T08:13:00.010-01:00

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.

PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

2010-08-24T10:10:00.005-01:00

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (kraj)

2010-01-24T21:27:00.012-01:00

Drugo jutro Beograd kao da se nije želio pokazati. Neboderi, mostovi preko Save i Dunava, mnogobrojni parkovi - sve je bilo omotano sivom koprenom od sitnih kapljica kiše. Mirisi s obližnje tržnice podsjećali su na Sarajevo prije rata. Krenuo sam u besciljnu šetnju po širokim avenijama, a Sarajevo se i dalje tu i tamo pojavljivalo iza ugla. Ispred Skupštine bio je bezimeni štrajk, po Terazijama je u koloni vozilo bezbroj taksija i jedna freza, a posvuda su spavali psi lutalice i tražili koji topao kutak gdje bi se sakrili od kiše i magle. Adrese i panorame iz Politikinog zabavnika čekale su na svakom semaforu. Prvi put doživljavam Beograd i Srbiju izvan konteksta, ali grad kao da je bio melankoličan, pa se nije htio do kraja pokazati. Stari, građanski Beograd isprepleo se s kapitalizmom, neimaštinom i sveobuhvatnom bijedom koja ga je nagrdila. Razgovorljivi taksist uz frivolne priče o ratu pomješane s nostalgijom doveo me do hrama sv. Save, monumentalnog zdanja od mramora koje nikako da se završi. Unutra skele, najlon, prašina i strojevi pokraj ikona i lelujavog plamena svijeća. Kada bude gotov, bez problema će moći primiti 10 000 ljudi.

Nakon sv. Save krenuli smo prema Kalemegdanu, staroj vojnoj utvrdi iznad ušća Save u Dunav. S vrha tvrđave pogled je pucao na Veliko ratno ostrvo, ali šumoviti otok jedva se nazirao kroz sumaglicu. Šteta, možda drugi put. Boemska četvrt Skadarlija bilo je sljedeće odredište. Restoran "Šešir moj" obećavao je dobru hranu i zabavu u stilu Beograda iz 19. stoljeća. Unutra nas je dočekao ciganski bend i glumica u raskošnoj haljini koja je zabavljala goste. Svirači su ubrzo došli do našeg stola i znakovitim pogledima tražili nagradu za svoj trud. Par stotina dinara i mogao sam odabrati neku pjesmu. Uslijed manjka inspiracije i nepoznavanja srpske glazbe, ubrzo se restoranom širila zvonka melodija s otoka Brača. Činilo se da su tri nakvarcane plavuše za susjednim stolom bile jako zadovoljne odabirom. Uz odličnu hranu, zveckanje čaša i recital o Cvijeti i njezinom žaketu, dan se primakao kraju.

Sutradan je Beograd ponovo bio neumoljiv. Posvuda magla, ali pred nama su ionako bile radne obaveze pa smo za kraj dana ostavili samo Kuću cvijeća. Čim su predavanja završila, sjeli smo u taksi i krenuli prema Dedinju. Bio je kraj radnog dana i kolone automobila čekale su ispred semafora u nastojanju da svoje vlasnike što brže vrate kući. Pred Kuću cvijeća stigli smo u 16:20, i prema turističkom vodiču preostalo nam je još gotovo dva sata za razgledavanje, ali stražar na ulazu u Muzej nije dijelio naše mišljenje. Kuća cvijeća se zatvara u 16:00 i mi smo, nažalost, zakasnili. Stepenice koje su vodile do Tita već su bile u mraku, sakivene iza stražarske kućice. Sva glupa pitanja o preranim dolascima ovdje su nam se upravo nasmijala u lice. Beograd sam posjetio dvadeset godina prekasno, a s ove točke gdje sam stajao, dvadeset minuta i dvadeset godina uopće se nisu činile kao neka velika razlika.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (početak)

2009-12-30T21:23:00.000-01:00

"Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom u subotnje poslijepodne. Jer tuga, tih nekih sat i pol puta, upravo tu, baš meni, ne pokazuje niti jedan trag svojega porijekla." (D. Rešicki)

Sve je relativno, rekao je Einstein, pa tako i vrijeme. No, siguran sam da stvarajući teoriju relativnosti na pameti nipošto nije imao naš vlak koji je stajao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u jedno prosinačko prijepodne. Vrijeme polaska bilo je 11:00, ali vlak je u polasku kasnio 10 minuta, možda i 10 godina, a za nekoga možda i kretao prerano. Odredište je bilo - Beograd. Zvižduk s perona naposlijetku nas je izvukao iz prostorno-vremenske petlje i krenuli smo put Srbije. Pred nama su bila bezbrojna slavonska sela koja kao da se trse postati gradovi. U svom nastojanju zastala su na pola puta pa se diče velikim betonskim kućama i pastelnim fasadama među opustjelim njivama.

-"Jeste li već prije putovali u Srbiju?", upitao me je pogranični policajac u Šidu. Stigli smo na granicu i trebalo je pokazati dokumente.
-"Ne, nikad".
-"Ne zaboravite se registrirati na policiji", odgovorio je ne obazirući se na moju očitu geografsku manjkavost. Vožnja se nastavila, a Beograd nas je dočekao sakriven u sutonu i sumaglici. Putem do kolodvora visoki i moderni neboderi izmijenjivali su se sa siromašnim kartonskim nastambama u blatu. Beograd je očito podvojena ličnost. Stigli smo u naš stan u blizini Brankovog mosta i s pogledom na trošnu, usamljenu kućicu utonuli u san.

GRAD DUHOVA

2009-09-22T17:18:00.004-01:00

Putovanje u Iran je i dalje u stanju pripravnosti, situacija je takva kakva je, za sada ništa od novih putovanja. Kopajući po internetu pronašao sam jako zanimljiv blog Elene Filatove koja je putovala u Černobil i osim odličnog teksta ima i još boljih fotografija.

Ghost Town by Elena Filatova

روز شنبه تهران

2009-06-23T12:35:00.006-01:00

"Perhaps he knew, as I did not, that the Earth was made round so that we would not see too far down the road."

DESETO POGLAVLJE: Out of Africa

2009-05-04T15:20:00.011-01:00

"Forget it. This water lives in Mombassa anyway."

Prije povratka ostalo nam je nekoliko slobodnih dana u Livingstoneu, tek toliko da nam prerevni prodavači počnu ići na živce. Bijela boja kože u turističkim mjestima očito je sinonim za hodajuću vreću novca, pa su nas lokalni umjetnici i obrtnici na svakom koraku pozivali da posjetimo baš njihov dućan i razgledamo ručno rađene drvene žirafe, posuđe od kravljih kostiju ili plemensku odjeću. Ujutro pretposljednjeg dana smo se spakirali i oprostili od Manu i Matthiasa. Odlazak iz Livingstonea stvarno se doimao kao oproštaj. Na autobusnoj stanici okupila se hrpa ljudi, bilo je i nekakvog komešanja, a ja sam se pravio sa su svi ovdje zbog nas i da su se došli pozdraviti. Krišom sam mahnuo nepoznatoj ženi koja je ostala posljednja na stanici. Mahanje je jedna tako afrička stvar. Sedam sati kasnije ponovo smo bili u Lusaki, koja se nakon Livingstonea činila mnogo iskrenijom nego prvi put. Hladne sobe s grubim smeđim namještajem i mrežama za komarce ispratile su posljednju noć u Africi. Kroz prozor se nisu vidjele ni zvijezde ni grane baobaba. Sutradan smo već bili u zraku, visoko iznad oblaka koji su zastrli ispucalu zemlju. Sniježna kapa Kilimanjara nadvisivala je i najviše oblake.

Frankfurt nas je dočekao topao i užurban. Zrakoplovnu kartu do Zagreba bacio sam u smeće i završnih 13 sati putovanja proveo vlaku. Jednolični njemački gradovi izmjenjivali su se na prozoru, a sirena lokomotive od umora i sna pretvarala se u riku afričkih slonova.

DEVETO POGLAVLJE: Noina arka

2009-02-15T19:38:00.011-01:00

"Croatia? Croatia? No, sorry, we don't have it in our computer". Činovnik na graničnom prijelazu Kazungula bio je neumoljiv, Hrvatska ne postoji i ja kao građanin izmišljene države ne mogu ući u Botswanu. Nakon dodatnog pretraživanja i sumnjičavih pogleda ispod obrva ipak ju je pronašao, moja domovina zvala se Crotia i ta čudna zemlja iz koje nisam ni znao da potječem ipak mi je omogućila pristup imigracijskom obrascu. A u imigracijskom obrascu opet ispravke, datum rođenja bio je u redu, no zemlja rođenja je prekrižena i sad se kvrgavim rukopisom kočeperio natpis "Socialistic Federative Republic of Yugoslavia". Još jedna nepostojeća država i u Botswanu sam naposlijetku ušao kao fiktivan lik kojemu su dom zemlja iz povijesnih udžbenika i jedna tiskarska pogreška. To me podsjetilo na gospođu iz osiguravajuće kuće u Zagrebu koja mi je u obrazac putnog osiguranja za zemlju odredište napisala Zambibabwe. Ako ne postoje ni polazna točka ni odredište, je li ustvari čitavo ovo putovanje bilo samo fikcija?

Preko Zambezija nas je preveo čamac. U jednom trenutku smo usporili radi valova i našli se nasred rijeke. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se dodiruju čak četiri države - Namibija, Botswana, Zimbabwe i Zambija. Stavio sam prst u rijeku i na mentalnu mapu u ovu gužvu ugurao komadić Jugoslavije i Hrvatske. U Botswani nas je dočekao vodič biblijskog imena Solomon i u džipovima smo krenuli prema nacionalnom parku Chobe. Park površinom zauzima preko 10 000 kvadratnih kilometara, a nalazi se na utoku rijeke Chobe u Zambezi. U sušnom razdoblju ovo je vodom bogato područje jako privlačno za životinje i zbog toga park ima jednu od najvećih koncentracija divljih životinja u čitavoj Africi. Prvi dio obilaska sastojao se od vožnje motornim brodićima po rukavcima i močvarama u parku. Oko brodića plivali su krokodili, katkada bi se pojavio vodeni konj i ljutito ispustio zrak kroz nosnice. Na otocima na koje se nismo iskrcavali lagano su se njihala ogromna krda bivola, izgledala su kao divovska smeđa jezera koja bi se namreškala i pokrenula kad bi čula zvuk našeg motora, da bi ubrzo opet stala, ne mareći za škljocanje fotoaparata. Posljednja stanica našeg broda bio je neki neimenovani resort na obali rijeke gdje nas je čekao ručak. Sjedili smo na terasi i uživali u hrani i pogledu na divljinu, odvojeni od nje civilizacijom koja se opet tako trudila stvoriti iluziju prirode. Posvuda po zidovima hotela bili su plemenski motivi, na svakom praznom prostoru pažljivo su uzgajana stabla i žbunovi kako bi stvorili dojam savane, a bazeni su bili nepravilnog oblika preko čijih se rubova prelijevala voda čineći prave male instant vodopade. Kraj nas, na ležaljkama bili su ispruženi turisti iz Zapadne Europe i Amerike. Iako su bili većinom vrlo stari, ovako naborani, bijeli kao sir i s pokojom dlakom podsjećali su na goluždrave ptiće luksuznom gnijezdu kako u vječno gladne kljunove ubacuju sad sočan odrezak, sad svježi mango, sad kolač s čokoladnim preljevom.

Nakon ručka sjeli smo u otvorene džipove i nastavili obilazak parka. Močvaru su zamijenili duboki pijesci po kojima je Solomon vrlo vješto manevrirao. Krajolik je bio suh, a stabla su izgledala apokaliptično mrtva, pokidana i iščupana - opet slonovi. U jednom trenutku smo uletjeli u krdo slonova, sigurno ih je bilo barem 20. Solomon je zaustavio džip, a životinje su nas radoznalo okružile. Ti spori divovi lijeno su pružali surlu i mahali glavom lijevo-desno, neodlučni što učiniti, a najveći od njih stao je na cestu i zurio prema nama. Bili su udaljeni svega nekoliko metara i mogao se osjetiti oštar vonj njihove kože. "Oni se boje nas više nego njih", umirivao nas je Solomon, ali nekako nisam bio uvjeren u njegovu tvrdnju. Uskoro su se pomakli i ne obraćajući pažnju na nas nestali u šumi. Iza slijedećeg zavoja naišli smo na krdo žirafa. Ne znam jesam li ikada vidio tako elegantne životinje, vitkih vratova i gracioznih pokreta nogu. Zvuk džipa ipak ih je uplašio i skladno su potrčale prema miombu iz kojih su mjestimično izvirivale njihove glave i osmatrale okolinu. Doista smo se vozili kroz Noinu arku, no ovaj put nije se bježalo od poplava nego baš od suše koja je tisuće i tisuće životinja nagurala u ovaj natopljeni komadić zemlje ukliješten između četiri države. Solomon nas je proveo kroz Arku pokazujući nam gazele, majmune, bivole, jata ptica i mnoge meni nepoznate divlje zvijeri. U tom nedogledu prirode na trenutak, ali samo na trenutak zaboravio sam da sam čovjek koji živi u milijunskom gradu od stakla, čelika i betona. Da su jedine životinje koje viđam polu-uljuđeni kućni ljubimci, jata golubova i poneki vrabac, a jedina šuma osim Medvednice na prozoru još su samo disciplinirana i u stavu mirno poredana stabla u gradskim parkovima.

OSMO POGLAVLJE: Marin u oblacima

2009-01-21T16:22:00.033-01:00

U Livingstone smo stigli u srijedu navečer. Grad je izgledao kao mješavina socijalističkih zgrada Lusake, kolonijalnih palača s početka stoljeća i europskih trgovačkih centara. No, čim se čovjek makne dalje od glavne ulice, cesta opet postaje makadam, a oko stupova ocvalih kolonijalnih ljepotica muvaju se trgovci na improviziranim tržnicama i automobili na nagruvanim taksi stajalištima. Na ulazu u naš kamp južno od grada dočekalo nas je krdo slonova. Po programu slijedio je sunset cruise na Zambeziju. Omamljen mučninom, dvoumio sam se oko vožnje brodom, no na kraju smo ipak u punom sastavu krenuli do luksuznog hotela na obali rijeke. Hotel je bio raskošna drvena jednokatnica koja je odisala kolonijalnim vremenima. Uz drveni dok stajao je dvokatni cruiser i mi smo se ukrcali. Zambezi je ovdje ogroman i ustvari se nismo vozili glavnim koritom rijeke već rukavcem, no i on je bio širi od najveće rijeke koju sam do tada vidio. Samo nekoliko kilometara nizvodno rijeka se s 2 kilometra sužava na dvadesetak metara, odmah nakon što se obruši preko prepreke od ohlađene vulkanske lave poznatije pod imenom Viktorijini vodopadi ili Mosi O Tunya. Uz umirujuću škripu broda, majmune i gazele koji su trčali uz obalu rukavca i Zambezi sunset u ruci, gotovo da smo osjetili nekakvu čudnu nostalgiju za kolonijalnim vremenima. Vremenima koja nismo ni poznavali, i koja ne zaslužuju nikakvu nostalgiju osim u knjigama i filmovima gdje su pretvorena u fikciju da nam svojom nestvarnošću olakšaju savjest.

Do Viktorijinih slapova krenuli smo rano ujutro sljedećeg dana, a na ulazu u nacionalni park stajali su naoružani vojnici. Razlog tome su bande iz susjednog Zimbabwea koje noću prelaze granicu i pljačkaju turiste. Za vrijeme našeg boravka u Livingstoneu na snazi je bio i policijski sat, pa se nakon 21:00 gradom kretalo na vlastitu odgovornost. Tek što smo prošli kroz ulazna vrata, već smo začuli potmulu grmljavinu iz daljine. Lokalni naziv za Viktorijine vodopade - Mosi O Tunya - znači dim koji grmi. Za vrijeme kišne sezone od silnih kapljica vode magla je toliko jaka da se dio vodopada uopće ne može ni vidjeti. Mi smo ih posjetili za najnižeg vodostaja, no i unatoč tome prizor je bio u najmanju ruku spektakularan. Vodopad je širok gotovo dva kilometra, a Zambezi se obrušava s visine od stotinu metara, da bi odmah zatim ključao, vrio i valjao kamenje u sedam uskih klanaca koji se nastavljaju nizvodno. Od silne vlage u zraku i vegetacija je bila potpuno drugačija od ostatka žute i ispucale Zambije: oko nas je bujala gusta mekana džungla. Nakon obilaska vodopada spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi ulazi u klanac i gdje se pjeni i vrtloži neviđenom snagom. To je bilo jedino mjesto gdje smo mogli pobjeći od američkih i južnoafričkih turista. Zambezi se ovdje probio kroz uzak klanac, i kroz pukotinu u stijeni mogla se vidjeti koprena vodopada u daljini.

Večer smo dočekali u kampu. U glavnoj prostoriji kampa bilo je živo. S ostalim gostima, mahom Nizozemcima izmjenjivale su se vijesti na otvorenom o Olimpijskim igrama i ratu u Gruziji. Nakon večere poslužene na kamionetu uvukli smo se u šatore. Iz obližnjeg sela dopirali su glasni zvuci pjesme i plesa. Zvuk bubnjeva i veseli glasovi nisu prestajali sve do jutra.

SEDMO POGLAVLJE: Afrički fragmenti

2008-12-13T18:46:00.014-01:00

Boravak u kampu na obali jezera Kariba produžili smo za još jedan dan, kako bismo posjetili najveću farmu krokodila na svijetu koja se nalazila u blizini. Kako se pri umjetnom uzgoju krokodila lijegu samo mužjaci, farme se ponekad grade u blizini močvare s divljim krokodilima zbog stalne opskrbe oplođenim jajima. Naime, spol krokodila ovisi o temperaturi inkubacije jajeta, pa se mužjaci legu na nešto nižim, a time i jeftinijim temperaturama. Stoga je svake godine potrebno u nekoliko navrata spuštati se u močvare oko Zambezija i krasti oplođena jaja iz gnijezda na obali. Lokalni radnici to čine oboružani samo štapovima kojima udaraju krokodile po nosu, i uvjeravali su nas da je to vrlo učinkovita obrana od ovih ogromnih nacerenih ljepotana. Mi smo ipak u obilazak močvara krenuli u pojačanom i osiguranom kamionu iz kojeg smo ih mogli promatrati sa sigurne udaljenosti. Pomalo je zastrašujuće kako se život jedne strašne vrste koja je nadživjela i dinosauruse svede na detaljno isplanirani ciklus izrade cipela i torbica.

U Kalomu nas je dočekao jedan obični utorak. Utorak kada sam poživčanio, jednostavno jedan od onih dana koji je potrebno imati na svakom putovanju. Kad te iživcira večera koja kasni preko tri sata, nezainteresirano osoblje i kuhar koji namjerno ne percipira da ima vegetarijanaca, kad je ljudima tako prokleto teško obratiti mi se na engleskom, a ne njemačkom, kad čekaš 15 minuta u internet caffeu da se otvori stranica i na kraju ništa, kad si mzungu na svakom koraku. I baš u inat taj dan smo išli u sirotište u obližnjem gradu Chomi. U prostorije Children's nesta uvela nas je gospođa koja se ovdje doselila iz Njemačke i svoje umirovljeničke dane provodi birnući se za djecu koju nisu htjeli njihovi roditelji, gospođa koja je pričala priče koje bi bile smiješne, samo da nisu toliko tragične i groteskne. Djeca su bila super, svatko je odabrao svog ujaka, a mene je posvojila trogodišnja Yvonne. Do kraja dana smo se šetali, igrali se s njima i razgovarali. Najdraže im je bilo kad bismo ih fotografirali i onda im na ekranu od fotoaparata pokazivali njihove slike. Većina od njih nikada se ne želi vratiti kući. I to je bilo sve od Chome. Postoje mjesta koja nas osvoje na prvi pogled, možda baš zato što za drugi nije bilo vremena. U Chomi smo proveli nekoliko popodneva, kupovali na tržnici posred koje prolazi pruga i nekoliko puta na dan sve staje i svi se miču da bi vlak mogao proći. Upoznao sam nekoliko ljudi i doista ne mogu reći zašto, ali u Chomi sam se osjećao lagano i smireno. Nepoznati daleki gradić u Zambiji za kojeg nikada prije nisam čuo, a na tih nekoliko popodneva osjećao sam se gotovo kao kod kuće, iako sam od kuće bio udaljen 7000 kilometara. Postoje mjesta razbacana širom globusa u kojima postoje nekakvi čudni fragmenti, komadići utočišta koje tokom života sakupljamo u smirujući mozaik. Možda je u Chomi nekom slučajnošću ostavljen jedan fragment koji sam tih dana pronašao, baš kao i u Walesu prije nekoliko godina, ili u Estoniji.

Od Kaloma i Chome više nije ostajalo ništa. Drugo jutro spakirali smo torbe i ukrcali se u automobile, kombi i lokalni autobus. Livingstone je bio udaljen nekoliko sati vožnje po doista najgoroj cesti na svijetu. Rupe su bile toliko velike da su autobusi vozili sa strane ceste, a našem terencu pukao je ovjes. Uz cestu inače stoje majke s djecom ili sama djeca i u rupe ubacuju zemlju i pijesak pa kad prolazi auto pružaju ruke očekujući nagradu za svoj rad. Izbezumljen naglim kočenjima i manevriranjem, na putu sam gotovo ispustio dušu. U Livingstone smo stigli u srijedu navečer.

ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

2008-10-07T19:49:00.014-01:00

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.

PETO POGLAVLJE: Masempela

2008-10-04T18:12:00.009-01:00

Odlazak s farme Shazula bio je pomalo kaotičan zbog nesporazuma naših vozača. Na kraju smo propustili jedan autobus i drugi čekali nekoliko sati. Autobusna stanica nalazila se kraj glavne tržnice u Mazabuki, pa smo čekajući autobus obišli obližnje štandove. Prodavalo se svašta, od rabljene odjeće iz Europe (humanitarna pomoć Crvenog križa) do obuće, piratskih CD-a i posebnih napitaka i talismana od životinjskih dijelova koji liječe spolne bolesti, povećavaju penis i bacaju ljubavne čini. Mazhandu bus naposlijetku je stigao i odveo u Kalomo, provincijski gradić na jugu Zambije. Grad u zambijskom smisli treba doista shvatiti u najširem smislu riječi. Najčešće su to jednokatne trošne kućice uz makadamsku ili ponekad asfaltiranu cestu i tržnica. Smješteni smo bili u gostinjskoj kući "First Choice". Sobe su bile malene, doručak i večera bezobrazno oskudni, ali prvi krevet nakon dva tjedna šatora ušutkao je i najnezadovoljnije. Ostavili smo stvari i nas četvero krenulo u šetnju prema obližnjoj tržnici. I baš ovdje u Kalomu po prvi put mi se učinilo da sam zapravo u Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji su dopirali kroz otvorene prozore. Bila je to prljava, ruralna i zaostala Afrika, ali bilo je u njoj nešto jako intimno i iskreno. Sjeli smo pred Barclays banku dok su ispred nas tutnjali kamioneti i dizali prašinu kroz koju su se pojavljivali ljudi na biciklima. Iz obližnjeg dućana izišao je prodavač i dao svakome od nas bombon. Onda nas je uhvatio za ruke, doveo na sredinu neasfaltirane čistine koja je trebala biti trg i zaplesao, povlačeći nas za ruke i ramena kako bi i mi zaplesali s njim. Sunce je bilo nisko na horizontu i svijetlio direktno u naše oči, kamioni su tutnjali oko nas, makossa svirala iz kafića i nestajala u žamoru ljudskih glasova, i baš nikome od nas ovaj prizor nije bio nimalo čudan. Pjesma je završila, prodavač nas je potapšao po ramenu i odšetao natrag do svog dućana. Uskoro je pala noć i mi smo se požurili u naše sobe. Prije spavanja bilo je potrebno raširiti mreže protiv komaraca iznad kreveta. Na televiziji je bio samo jedan program koji je pričao o teškom stanju zambijskog predsjednika. Ugasio sam TV i zaspao.

Drugi dan nas je čekala četverosatna vožnja do Masempela osnovne škole. Škola se nalazi duboko u provinciji, pa smo ubrzo nakon izlaska iz Kaloma skrenuli na makadamsku cestu i nastavili svoj put kroz miombo. Krajolik gotovo da se i nije mijenjao čitavo vrijeme vožnje, tu i tamo ukazalo bi se pokoje selo koje se skrivalo od podnevne žege u sjeni stabala banane. U jednom trenutku učinilo mi se da imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju, i da možda nikada nećemo stići u Masempelu, ali da to nikome ustvari neće zasmetati. U Masempelu smo ipak stigli, a dočekale su nas stotine djece (škola broji 700), njihovih deset učitelja i ravnatelj poligamist. Škola je u očajnom stanju, samo jedna učionica ima klupe, dok sve ostale imaju samo daske i kamenje. Poneki učenik do škole mora pješačiti i deset kilometara, ali svejedno nam se činilo da su svi oni oduševljeni školom. Zbog našeg dolaska čak su im skratili i ljetne praznike za jedan dan. Podijelili smo učenicima prvog razreda naranče i bilježnice, odslušali ravnatelja koji nam je objašnjavao prednosti mnogoženstva i uskoro krenuli natrag u Kalomo. Preračunali smo se pa nas je noć uhvatila puno prije cilja. Da se ne smrznemo spasile su nas moje deke od kojih smo napravili improvizirani šator. Prije večere trebalo je još oprati odjeću (na ruke, dakako) i spremiti šator: sutradan smo kretali na kraći izlet na jezero Kariba.

ČETVRTO POGLAVLJE: Povratak u Eden

2008-09-21T10:11:00.018-01:00

Shazula farma nalazi se na pola sata vožnje od gradića Mazabuka. Do nje vodi uska cesta koja vijuga uz nasade pamuka i divovska stabla baobaba. Na farmi su nas dočekali Peter i Namoko Gustavus i pobrinuli se da u narednih četiri dana kroz predavanja prođemo interkulturalni trening o običajima naroda Tonga. Kuća na farmi odisala je pritajenim luksuzom, cvijeće je posvuda bilo u cvatu i činilo se kao da se nalazimo u nekoj TV seriji, a ne u siromašnoj Africi. Predavanja su se odvijala u sjenici sagrađenoj oko visokog stabla i kada bi zapuhao vjetar i zanjihao krošnju, čitava sjenica bi počela krckati i ljuljati se, a nama se činilo da plovimo na drvenom jedrenjaku. Narod Tonga najbrojiniji je narod u Južnoj provinciji pa je poznavanje njihovih običaja potrebno svakom tko želi raditi u razvojnim agencijama ili na lokalnim projektima. Priče o običajima seksualnog čišćenja, opraštanja od pokojnika, otimanja djevojčica za udaju i vjerovanja u uroke pričao nam je Rainy Season, naizgled mladić, a ustvari lokalni učitelj blizu četrdesetoj. I prije smo se susretali s takvim pričama i člancima u novinama, npr. o učitelju koji se pretvara u krokodila ili čarobnjaku koji je sletio na krov u Kalingalingi. Na naše opetovano čuđenje jedan od lokalaca uz podsmijeh je dodao: "U svijetu u kojem stolari ustaju od mrtvih, sve je moguće!". Tim riječima otvorio je nekakav čudan procijep između nas i njih. Stajao je pred nama, neobrazovan, prljav, koščatih ogrubjelih ruku, s jednim pocrnjelim zubom i beskrajnim sarkazmom, usudio bih se reći i prezirom prema našem obrazovanju, bogatoj odjeći i iskustvu svijeta. S druge strane mi, uljuljkani u sigurnost vlastitih stavova, nesvjesni da nas ustvari dijeli doista malo, a i to malo nije išlo od dalje od elementarne površnosti. Procjep je stajao među nama i on je čini mi se bio svjestan obje strane ponora, a mi smo gledali u dubinu koju je bilo tako lako ispuniti svim stereotipima i predrasudama koje smo, nesvjesni, zapakirali s odjećom i lijekovima protiv malarije i ponijeli sa sobom.

U sljedećih nekoliko dana nastavili smo s predavanjima, šetnjama kroz okolicu, posjet mlinu u kojem se mljeo kukuruz za n'shimu, a jedan dan smo posjetili i Mazabuku s obližnjom rafinerijom šećera i kilometarskim nasadima šećerne trske. Prije odlaska posjetili smo lokalnog poglavicu u njegovoj "palači", točnije livadi ograđenoj ogradom od trske i uglačanim ostacima karoserije automobila. Prilikom posjeta objasnili su nam način na koji mu se odaje počast (poseban način pljeskanja), a kad je ušao u palaču, gledali smo u tlo i klanjali se. Poglavica je bio simpatičan sjedokosi muškarac u kasnim pedesetima, a sa sobom je doveo pratnju od četiri pomoćnika koji su spremno i dostojanstveno odgovarali na sva naša pitanja. To dostojanstvo koje je zračilo iz njih petorice bilo je toliko iskreno, da smo pred kraj druženja sasvim prirodno oslovljavali poglavicu s "Your royal highness" i ponovno se svima naklonili kad smo otišli. Ceremonije i tradicija u Africi nevjerojatno su jaki, sve se odvija po nepisanim pravilima i procedurama koje su tu tisućama godina. Naše pogreške nisu se gledale kao vrijeđanje i nepoštovanje, nego jednostavno kao bezazleno nepoznavanje tuđih vrijednosti. Uskoro smo barem malo uhvatili korak s lokalnim običajima i do kraja boravka u Zambiji iskreno uživali u malim svečanostima koje su na Zapadu svedene na obične svakodnevne aktivnosti hranjenja, čavrljanja i izmjene informacija.

Zadnja večer došla je neobično brzo, kako to uvijek i biva. Peter i Namoko organizirali su oproštajnu večeru, skuhali smo n'shimu i plesali uz afričke ritmove dugo u noć. Prije jutarnjeg pakiranja ponovno sam se uvukao u vreću za spavanje osluškujući tihe krikove koji su dopirali iz divljine. Noć je bila nešto toplija pa sam otvorio vrata šatora. Začudo, bilo je bez oblaka koji bi sakrili južno nebo osuto zvijezdama koje se u Hrvatskoj nikada ne vide. Nije bilo mjesečine i iz šatora se jasno vidjela Mliječna staza kako se daleko na horizontu zapliće u krošnju baobaba. Trenutak prije nego što sam zaspao, sjetio sam se Sama Gamgeeja. If I take one more step, it'll be the farthest away from home I've ever been...

TREĆE POGLAVLJE: Fatamorgane

2008-09-07T11:21:00.010-01:00

Danas su dva tipa igrala nogomet s mačkom na ulici. Mačka je bila još uvijek mladunče, narančaste boje, napola otkinutog repa i prestrašenog pogleda koji je prelazio u tupilo. Kad im je igra dosadila, zatukli su je kamenom, gurnuli u kanalizaciju i nastavili hodati svojim putem. To objašnjava zašto se nigdje u Lusaki ne mogu pronaći mačke i psi lutalice. Ljudi ovdje su jako okrutni prema životinjama. Volovi u poljima nemilosrdno se šibaju kožnim bičevima, a kućni ljubimci u finim obiteljima kažnjavaju se zbog neposluha udarcima nogom ili rukama.

Dani u Lusaki prolazili su u jednoličnom ritmu ranog ustajanja, predavanja ili obilaska grada i okolice i večernjeg odmora, roštilja i odbojke u kampu. Posjetili smo najveću zambijsku telekomunikacijsku tvrtku, kartirali smo dijelove grada, družili se sa zambijskim studentima i kupovali na Kabulonga marketu sitnice kojima ćemo razveseliti prijatelje na povratku. Posljednjeg dana prije odlaska u Mazabuku posjetili smo misiju Gossner i s g. Peterom pošli u obilazak sela za koja se misija brine. Čim se čovjek makne iz Lusake, kao da dolazi u paralelni svemir. Kilometri i kilometri prašnjavih cesta nestajali su pod kotačima našeg terenca, a otvoreni pogled na uvijek istu zambijsku ravnicu pod jakim popodnevnim suncem stvarao je čudne fatamorgane. Činilo nam se da se vozimo satima bez cilja, a onda smo dospjeli u jedno selo gdje smo se zaustavili. Iz malenih kućica istrčala su djeca i radoznalo nas okružila. Ubrzo je došla odrasla žena od kojih tridesetak godina, jedina odrasla osoba koju smo vidjeli u čitavom selu. Zvala se Mary i bila je slijepa. Peter je razgovarao s njom, činilo se da se poznaju. Pozdravila nas je na engleskom, i prije našeg odlaska dodala: "Idući put kad budete u blizini, donesite nam naranči".

Mi smo nastavili vožnju prema centru misije, gdje se nalazi škola, pumpa s vodom i malena klinika bez osnovnih medicinskih potrepština. U Zambiji sve se liječi Panadolom. Jedna od žena koju smo susreli ispričala nam je priču kako je njezino jednogodišnje dijete dobilo teški proljev i temperaturu. Uprtila ga je na leđa, zavezala platnom kako to ovdje čine sve majke i pješice krenula prema najbližoj klinici udaljenoj oko šest sati hoda. Stigla je u kliniku, a tamo su joj dali dva Panadola i poslali je kući. Kad je stigla kući, izvadila je dijete iz nosiljke, a ono je već bilo mrtvo. Smrt je u Africi na svakom koraku, ali odnos prema smrti je drugačiji nego na zapadu. Mi umiremo u grču, prestravljeni i udaljeni od prirode, a ovdje je smrt tek dio ciklusa koji se možda ne shvaća do kraja, ali duboko poštuje.

Nastavili smo vožnju kroz provinciju, a Peter nam je pričao o svom radu. Bivši novinar, doselio se sa suprugom u Zambiju i ovdje ostao. Iako je bio bijelac, sijede kose i europskog stila oblačenja, iz njega je isijavao onaj stil svojstven ljudima iz Afrike, i svi smo ga smatrali prije Afrikancem nego Europljaninom. Njegov rad u misiji činio nam se gotovo uzaludnim. Novaca nema, a afrički ljudi imaju drugačije poimanje vlasništva pa ne brinu za infrastrukturu koju im izgradi misija. Posjetili smo selo gdje je misija izgradila pumpu i WC, a koji su se uslijed nemara ljudi iz sela pokvarili. "WC je od misije, pa ga misija i treba popraviti!", uporan je bio jedan od lokalaca. Na pitanje što je s pumpom i vodom, odgovorio je "Bog nam je dao tu vodu". Peter je bio ljut, iako se trudio to sakriti. "Neka vam bog onda to i popravlja!", rekao je i ponovno sjeo u auto. Nakon još nekoliko sati vožnje kraj ogoljelih livada gdje su pasli mršavi volovi došli smo pred Lusaku. Grad je zamirisao svojim poznatim slatkastim mirisom. I Independence road već nam se učinio dobro poznatim, kao da se vraćamo kući. Ubrzo smo stigli pred Eureka kamp, taman prije nego što je pala noć. Sjeli smo oko roštilja u očekivanju večere, a u vatri u koju smo netremice zurili pojavljivali su se čas slijepa Mary, čas kilometri prašnjavih cesta, nasmijana djeca i volovi čija su izbočena rebra lizali narančasti plamenovi.

DRUGO POGLAVLJE: Kalingalinga

2008-08-26T09:04:00.012-01:00

Drugi dan probudila me obitelj zebri. Protutnjala je kroz naš kamp prije zore i podigla za sobom veliki oblak prašine. Zima u Zambiji razdoblje je bez kiše koja je posljednji put padala u travnju. Tlo je posvuda bilo tvrdo i prekriveno sitnim smeđim prahom kojeg je redovito kovitlao vjetar i bacao ga u oči i usta. Prve kiše očekuju se tek za mjesec dana, kada će cesta koja vodi iz našeg kampa postati blatna kaša koju će moći savladati samo terenska vozila. Do jutra sam kroz otvor na vrhu šatora promatrao kako se lagano razdanjuje, a neobični zvuci iz šume postajali su sve tiši.

Uskoro je po nas stigao naš unajmljeni kombi sa vrlo razgovorljivim vozačem. Sjeo sam na zadnje sjedalo da izbjegnem pitanja o nogometu i promatrao ulice u Lusaki. Posvuda prašina i smeće, užurbana vozila koja si krče put glasno trubeći i biciklisti uz cestu koji smireno voze preko rupa i izbočina. Kada bi ugledali bijelo lice na prozoru, odjednom bi stali i iznenađeno zurili. Do Lusake nikad se nisam osjećao kao bijelac, a tamo sam se odjedom osjetio kao da sam jedina osoba bijele kože na svijetu. Kraj toliko nijansi crne i smeđe koja se napinjala i presijavala na suncu bez ikakvih nepravilnosti, moja bijela koža sa dva-tri prištića po prvi put mi se učinila slabom i beživotnom.

Ubrzo su se pojavile poznate zgrade Cairo roada. Pločnik u glavnoj ulici pometala je žena od kojih četrdesetak godina s jarko žutom maramom na glavi. Ulica je bila puna suhog plastičnog otpada i papira koje je vjetar razbacivao ne vodeći računa o njezinim naporima, ali ona je tamo svakog jutra i svih sljedećih dana strpljivo pometala vjerojatno uvijek iste otpatke. Vjetar bi ih odmah nehajno vraćao na staro mjesto u neobičnoj igri upornosti i strpljenja. Činilo se da joj taj posao daje smisao i važnost u masi nepoznatih i nevažnih prolaznika. Naša vožnja se nastavila, a nakon nekoliko zavoja pojavila se zgrada Sveučilišta Zambija, UNZA. Na ulazu u kampus stajala je tabla s natpisom "Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom". Otkad su se sida i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina. Na Sveučilištu smo imali dogovoren sastanak s profesorima i studentima, a onda smo krenuli u upoznavanje Lusake.

Grad je još početkom 20. stoljeća bio selo, sve dok ga 1905. britanski doseljenici nisu počeli proširivati i graditi. Trgovačka četvrt izgrađena je za Indijce i taj dio doista je nalikovao na Bombay prije nego na Afriku. Uz europski dio grada postoji i "afrička" četvrt koju su Britanci izgradili za potrebe smještaja najniže radne snage. Četvrt se sastoji od blatnjavih bijelih kućica bez prozora koje su nalikovale na štale, a koje su kolonijalni vlastodršci izgradili po uzoru na nerazvijena afrička sela, želeći valjda u svojoj filantropiji da se radnici nakon teškog posla vrate kući u poznati okoliš. God 1935. grad je postao sjedištem Sjeverne Rodezije, a 1964. i glavnim gradom neovisne Zambije.

Nakon kolodvora, indijske i afričke četvrti stigli smo u Kalingalingu. Dočekao nas je umirovljeni bračni par koji je sa još samo 13 volontera preuzeo na sebe brigu o ovom gradskom naselju u kojem živi 85 000 ljudi. Poveli su nas u obilazak kroz ulice od blata i smeća i kućice u kojima u Hrvatskoj ne bi živjele ni krave. Na vratima kućica stajala su djeca, uplašena i začuđena jer neka od njih nikada nisu vidjeli bijelca. U jednoj "ulici" se prodavao ugljen, a djeca tamo su od glave do pete bila uprljana ugljenom. Onako ustrašena i nepomična, crne kože prekrivene crnim naslagama čađe, izgledala su kao male figurice od oniksa. Iz pokojeg improviziranog kafića dopirala je preglasna muzika, a ubrzo se začuo i uzvik "Mzungu (bijelče), come here! Come!" Mi smo nastavili hodati, ali odmah bi netko istrčao i krenuo prema nama. Početni strah i neugoda nestali su u susretu s razgovorljivim, najčešće pijanim, ali vrlo miroljubivim i dobroćudim ljudima. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog, prljavog, prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek malo nesretnog s druge.

Nastavili smo hodati dok nam je gospođa s početka priče objašnjavala kako u naselju nema struje, a na 25 kućanstava ide jedna pumpa s vodom. Uskoro se skupila i pratnja od desetak djece, ali bojala su nam se približiti. Razbježala bi se svaki put kad bi ih pokušali fotografirati. I kasnije, gdje god smo bili, u selima u provinciji, u drugim slumovima, svugdje bi nas dočekala gotovo samo djeca. Više od 50% stanovnika Zambije mlađe je od 15 godina, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka.

PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

2008-07-21T10:51:00.014-01:00

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.

PROLOG: Kako putovati u Zambiju

2008-07-14T20:03:00.005-01:00

Moj put u Zambiju ustvari je započeo negdje 1993. godine, kad sam odlučio studirati geografiju zbog Afrike koja je bila u središtu mog zanimanja. Neki interesi u mom životu toliko su dugo prisutni da sam gotovo i zaboravio zašto su tu i kako je do njih došlo . I eto, samo 15 godina poslije spremam se na svoje prvo veliko finale, putovanje u mjesto zbog kojeg sam ondje gdje jesam u profesionalnom smislu, mjesto o kojem je bila većina mojih seminara, svi stručni i popularno-znanstveni članci, i mjesto na čijoj sam problematici i diplomirao i koje je uvijek bilo početak i kraj mog znanstvenog rada. Mjesto koje nikad u životu nisam posjetio niti vidio, a koje je krcato očekivanjima, unaprijed stvorenim slikama, idejama i koje je iskonstruirano do te mjere da će sudar stvarnosti i njene slike u ogledalu možda razbiti baš to ogledalo. Kao unaprijed dogovoreni brak, a mlada je odabrana preko fotografije. Što kad napokon podignem veo, što ako u Africi shvatim da ustvari više volim Australiju? :)

OČI TVOJE GOVORE DA ME VIŠE NE VOLE

2008-03-22T22:15:00.014-01:00

Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.

Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.

Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.

Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.

Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.

Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.

OBLAK U HLAČAMA

2008-01-10T21:51:00.007-01:00

"Vy dumaete eto bredit maliariia?" (Majakovski)

U drugom ili trećem razredu osnovne škole morali smo se cijepiti. Medicinska sestra bila je jedina u čitavom selu i svi su je dobro poznavali. Nije trpila nećkanje, oklijevanje i suze. Tko god bi u razredu došao na red, zapovijedila bi mu da gleda u stranu i pjeva Pokraj peći maca prela, a za to vrijeme bi ga ona na prijevaru odriješito ubola iglom. Igle su me oduvijek fascinirale i krajičkom oka bih promatrao kako tanki komad metala nestaje u mojoj ruci uz neobičnu bol, dok bi vokali u mojoj pjesmi počeli tek zamjetno drhtati. "On će biti doktor", govorila je važno mojoj majci, a mene je zabavljala pomisao da hodam okolo u bijeloj kuti i prijetim cijepljenjem svakom tko bi me taj dan naljutio.

Jučer sam se svega toga ponovno sjetio u čekaonici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, odjel za putničke bolesti. No doktor koji me cijepio nije nimalo nalikovao na medicinsku sestru iz moje priče. A i umjesto pjesme morao sam dati 381 kn, koliko iznosi prva doza cjepiva za hepatitis A i B te za famoznu "žutu knjižicu" svjetske zdravstvene organizacije. Na velikoj karti svijeta koja je visila na zidu nalazio se popis bolesti za svaku zemlju protiv koje se potencijalni putnik mora cijepiti. Kolera, tifus, žuta groznica, malarija, svaka je bolest imala svoju boju i odgovarajuće slovo koje se na karti kočeperilo gotovo isključivo u siromašnom tropskim zemljama koje se i dalje bore s bolestima koje su na bogatom zapadu odavno nestale.

Jedina bolest protiv koje nema cjepiva, a koja je usput i jedna od najopasnijih i najučestalijih bolesti današnjice je - malarija. Svake godine gotovo pola milijarde ljudu oboli od ove bolesti, od kojih preko dva milijuna umre, najviše u Africi. Dok za neke druge bolesti postoji već nekoliko generacija lijekova i poboljšanih cjepiva, za malariju čini se nismo odmakli daleko od početka. Danas su na raspolaganju Lariam i Malarone, najpoznatiji i najviše korišteni antimalarici u svijetu, koji se koriste i kao profilaksa i kao lijek. Lariam je u mnogome nepovoljniji, ta gotovo halucinogena droga ponekad ima teške psihičke nuspojave koje su u nekim zabilježenim slučajevima rezultirale depresijom, paranojom, pa i ubojstvima i samoubojstvima. Neki oblik nuspojava osjeća svaki treći čovjek. S druge strane Malarone je puno podnošljiviji i bezopasniji, ali mu je i cijena mnogostruko veća.

A ja? Na meni je da štedim za Malarone, ostatak cjepiva za hepatitis (primaju se tri doze u razmaku od šest mjeseci), žutu groznicu i tifus i držim palčeve da se planovi za ljeto ostvare. Za razliku od većine stanovnika nerazvijenih područja, dan mi je luksuz i mogućnost da o tim bolestima razmišljam samo kao o mogućim neprilikama i gnjavaži na putovanjima, a ne kao svakodnevnim životnim opasnostima čija eliminacija možda jednostavno nije dovoljno isplativa velikim farmaceutskim kompanijama.

*Malarone - paket od 12 tableta oko 520 kn
*Hepatitis A i B - 1100 kn
*Žuta groznica i trbušni tifus - oko 400 kn

BOŽE MOJ, LASTOVO (kraj)

2007-11-05T22:02:00.014-01:00

"Heaven has no rage like love to hatred turned
Nor hell a fury like a woman scorned."
(W. Congreve)

Sljedeći dan smo započeli s radom, i to veća grupa s anketiranjem lokalnog stanovnišva na temu parka prirode i njihovih očekivanja vezanih uz ribarstvo, turizam i sve ostalo što se tiče PP Lastovsko otočje. Manja grupa u sastavu Tea, Mario i ja vrlo brzo se preimenovala iz kartografske u istraživačku grupu nakon što smo saznali da je većina planinarskih staza na otoku zarasla, a da karte otoka i nije tako lako nabaviti kao što smo zamislili. Kako ipak ne bi baš sve propalo, odlučili smo obići što je više moguće dostupnih objekata u parku, fotografirati ih i napraviti prezentaciju svega viđenog.

Krenuli smo iz Lastova prema Skrivenoj luci, gdje se nalazi najstariji svjetionik na Jadranu. Usput smo se popeli do obližnje crkvice sv. Ilije. Nakon sat vremena hoda Lastovo se izgubilo iz vida i ušli smo u unutrašnjost otoka. Posvuda golet, a mjestimično su se mogla vidjeti okamenjena stabla koja su svjedočila o katastrofi iz 2003. Te je godine neimenovani odbačeni mladić iz osvete djevojci zapalio vatru, i to baš na nepristupačnom mjestu, i baš kad je puhalo jako jugo. Otok je bio šumovit i gorio je puna 23 dana. Kad su se dim i pepeo slegnuli, prizor se vjerojatno nije mnogo razlikovao od onog što smo mi vidjeli tog ponedjeljka: kamenje obraslo u šikaru i pokoje osamljeno stablo s crnim granama sve je što je ostalo iza ludila koje je jednom možda nalikovalo na ljubav. Nakon dobra dva sata stigli smo do zavoja s kojeg je pogled pucao na Skrivenu luku s jedne strane i najviši vrh Lastova s druge. Tada smo shvatili da su nam i ovako smanjeni planovi preteški pa je Hum ostavljen za neku drugu priliku. Ali zato je Skrivena luka istražena nekoliko dana kasnije, zajedno s meteorološkom stanicom nad Lastovom, nekoliko crkava i čak jednim poljem u kršu.

O Lastovu bi se dalo napisati još toliko toga, od naše večeri provedene na školskom igralištu (na školi još uvijek piše "Amerika i SSSR naši saveznici"), popodnevima u Mihajla i večerima u Pasaduru, našem taksistu Anti i svim drugim ljudima s Lastova koji su bili dovoljno dragi i ljubazni da nam pokažu dio čarolije njihovog otoka. Ali nisam siguran koliko se dobro sjećam svega toga. Zadnje čega se jasno sjećam je odlaska s otoka nakon tjedan dana i pogleda na Lastovo dok se trajekt udaljavao prema Splitu. Ne znam zašto, ali nisam se mogao riješiti osjećaja da sam ja Karen Blixen koja odlazi iz svijeta koji će uskoro biti nepovratno izmijenjen. No umjesto tuge, preplavio me neobičan osjećaj zahvalnosti koji nije nestao čak ni kad je zadnji komadić Lastova izblijedio u morskoj izmaglici.

BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

2007-10-30T21:07:00.002-01:00

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.

BOŽE MOJ, LASTOVO (početak)

2007-10-17T20:25:00.005-01:00

"Triba nan odradit život ka žurnatu." (J. Fiamengo)

Ima nešto privlačno u pučini. Za razliku od kopna ispresijecanog cestama, prugama i telefonskim stupovima koje stišću udaljenost do nepodnošljive bliskosti, more još uvijek izgleda donekle nepokoreno. Valjda se zbog toga svima nama tog dana Lastovo učinilo mnogo daljim nego što uistinu i jest. Kilometrima od kopna, ovako usred pučine, stvarnost ostavljena u Zagrebu činila se kao amorfna masa, guma koja se s povećanjem udaljenosti savijala i istezala do neprepoznatljivosti. Naposlijetku je pukla, a od silne buke komunikacije ostali smo samo mi, Lastovo i dupini koji su skakali po krijesti koju je za sobom ostavljao trajekt.

Neobičan osjećaj eteričnosti i lelujavosti nije se mogao otresti ni nakon iskrcavanja u Ublima. More je bilo toliko prozirno da se činilo da trajekt na njemu lebdi, baš kao i čamci koji su kružili oko naselja na plavom oblaku. Ubrzo je stigao naš domaćin Mario i prevezao nas do Pasadura, omanjeg naselja na obližnjem otočiću Prežbi. Iskrcali smo torbe, rasporedili se po sobama i žurno krenuli na plažu. Trajekt u daljini polako je nestajao u labirintu lastovskog arhipelaga, a šumovite litice otoka pretvarale su se u dugačke crveno-modre sjene na kraju dana.

BOŽE MOJ, LASTOVO (fotografije)

2007-10-09T20:23:00.002-01:00

Pogled s našeg balkona u Pasaduru, otok Prežba

Lučica

Skrivena luka sa svjetionikom Struga iz 1839.

Naselje Lastovo

Tuneli JNA kojima je ispresijecan čitav otok

Unutar tunela. JNA je napustila Lastovo 1992. godine

Devastirane vojarne JNA u Pasaduru

U spilji Pod Veji vrh. Tei (na slici) zahvaljujem na fotografijama

PANTA REI

2007-08-06T20:10:00.001-01:00

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star

RONDO (kraj)

2007-06-22T12:37:00.001-01:00

Sljedeći dan čekala nas je poduže vožnja od Baških Oštarija do Rijeke i Malinske, naravno po jadranskoj magistrali. Čudo cestogradnje iz šezdesetih, danas je to samo loša vijugava cesta koja prolazi kroz sela romantičnih naziva tipa Cesarica i malo manje romatičnih odlagališta šute i građevnog materijala. Predimenzionirani apartmani i neuređene prilazne ceste i nisu bile neki prizor tako da je većina odlučila prespavati putovanje do Rijeke. Grad nas je dočekao svojim (kako su nam objasnili) tipičnim vremenom - oblačno i vruće.

Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.

Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.

Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.

RONDO (drugi dio)

2007-06-05T20:37:00.010-01:00

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
Ličkoga hajduka.

Da poprijeko pređemo Liku i popnemo se na Baške Oštarije trebalo nam je gotovo četiri sata, ponajviše zahvaljujući našem kombiju koji je rijetko izlazio iz druge brzine (osim u prvu na uzbrdicama). Kod Prpe smo stigli kasno popodne i iako smo bili tek nekoliko kilometara od mora, ništa oko nas nije ličilo na mediteransku atmosferu.

Bungalovi "Prpa" smješteni su u maloj planinskoj dolini na 900 m nadmorske visine. S jedne strane pogled je na Dabarske kukove, a s druge strane na otok Pag, ali vidikovac je sakriven i do njega vodi lagana šetnja od kojih pet minuta. Šetnja završava kraj poznatog Kubusa, spomenika prvim graditeljima ceste kroz ovo područje u 18. stoljeću. Kubus je poznat i kao mjesto gdje su jaki udari bure, ali taj dan nas je dočekao miran proljetni suton u planinama. Sjeli smo na još topao kamen i pustili da nam se povjetarac poigrava s odjećom. Pred nama je bio otok Pag, iako se s ove visine činilo da je riječ o više otoka, a ne samo o jednom. Zbog udara bure i soli dio otoka okrenut Velebitu bio je potpuno gol, izgledalo je kao da je pred nama nasukana kamena zmija. U bungalovima nas je već čekala večera pa smo nevoljko napustili ovaj prijevoj.

Za večeru je bila tjestenina, instant juhe i teglice pekmeza našeg sponzora. Prpa je zapalio vatru pa je iz kamina svako malo dopiralo glasno pucketanje nakon kojeg bi iz vatre izlijetali komadići žara i pepela. Uskoro se prostorija ispunila dimom, a i više nismo bili sami pa smo se povukli u našu kolibicu/bungalov i nakon nekoliko sati druženja čvrsto zaspali.

RONDO (početak)

2007-06-05T14:08:00.002-01:00

Zagreb je ove godine doista postao turističko odredište. Kraj svake znamenitosti u gradu za sunčanog vremena mogu se vidjeti turisti kako fotoaparatima na brzinu stvaraju uspomene kojima će daviti susjede i prijatelje prilikom povratka kući. Ne znam u čemu je točno privlačnost Zagreba, predugo ovdje živim da bi me nešto iznenađivalo ili oduševljavalo, ali jedna od prednosti ovog grada zasigurno je vožnja od aerodroma do centra. Svaki put kad bih prolazio tom rutom s turistima u autobusu slušao bih njihovo razočaranje. «Što je ovo, Minsk?» ili «A ja sam čula da je Zagreb kao mali Beč!» cvilili bi turisti gledajući vedute Novog Zagreba kroz prozor. Nakon oronulih socijalističkih nebodera na putu, centar doista djeluje šarmantnije nego što možda uistinu jest. Tako da su i ovaj put uređeni parkovi, austrougarska konfekcija i šestinski kišobrani na Dolcu izmamili osmijeh naših suzdržanih njemačkih prijatelja koji su tjedan dana odlučili provesti na studentskoj razmjeni u Hrvatskoj. Nakon dva dana u Zagrebu odlučili smo krenuti put Like i Kvarnera.

U novije vrijeme obavezna postaja na putu do Plitvica postao je Turanj i budući Muzej Domovinskog rata. Kraj poluraspadnutih građevina i nekoliko bombi, tenkova i olupina aviona, Nijemci su se napokon odvažili postaviti nekoliko pitanja o ratu. Pa kako, pa zašto, pa gdje, uvijek ista pitanja i ista nevjerica pomiješana sa strahom da ne kažu nešto što bi nas moglo uvrijediti. Postoji ta perverzna fascinacija čovjeka ratom, ruševine i ostaci razaranja ponekad djeluju privlačnije od monumentalnih građevina i besprijekorno uređenih vrtova. Možda je to zato jer djeluju stvarno i moćno, ali iz ruševina koje trunu na ovom proplanku u Turnju davno je nestalo bilo kakve tragedije. Raspadnute kuće iz čijih krovova raste šuma i po čijim zidovima puzi bršljan više ne djeluju kao nečiji dom, nego kao obična hrpa šljake koju što prije treba sravniti za zemljom. A sjećam se Turnja nakon rata, jezovito i zastrašujuće mjesto. Očito sve ima svoj rok trajanja, pa tako i "Karlovački Vukovar". Nakon par fotografija za uspomenu i dugo sjećanje, nastavili smo vožnju prema Plitvicama.

Plitvička jezera za mene će uvijek biti Jugoslavija. Svaki promidžbeni spot ili brošura te nepostojeće zemlje sadržavale su onu poznatu sliku nastanka Korane na samom završetku Donjih jezera. Čuturice opletene kožom s motivima slapova i ukrasni drveni tanjuri s izrezbarenim ličkim medvjedima upotpunjavale su image tog socijalističkog raja na zemlji. Socijalizam ili kapitalizam, zarada je ono što je bitno pa nas je pred Plitvicama dočekala neviđena gužva. Radni dan izvan sezone, svejedno je nekoliko desetaka autobusa internacionalnih registracija okupiralo parkiralište. Ni u parku nije bilo drugačije, gužva na drvenim mostićima i kolone koje čekaju na fotografiju pred slapovima odavale su dojam rasprodaje u trgovačkom centru, a ne šetnju uz obalu planinskih jezera. Prošle godine Plitvička jezera posjetilo je 700 000 ljudi, u prva tri mjeseca ove godine porast posjeta iznosi 71%. Koliko će to još tako moći i koliki je to negativni utjecaj na osjetljiv ekosustav jezera, vidjet ćemo. Nakon Plitvica slijedila je vožnja kroz Liku, od Korenice do Baških Oštarija.

POKLONI SVOJ MI FOTO

2007-05-22T21:45:00.001-01:00

Prije nego što napišem nešto, malo fotografija s puta:

Plitvička jezera, nastanak Korane

Trsat

Vrbnik

Rijeka

Pogled na otok Pag s Baških Oštarija

Plitvička jezera - Gornja jezera

Plitvička jezera - Donja jezera

Cesta s Baških Oštarija (927m) do Karlobaga

Budući muzej Domovinskog rata u Turnju

Dabarski kukovi

Naša kuća putujuća...

(Hvala Joernu na ustupljenim fotografijama)

ŠAJ RODE, ŠAJ

2007-05-13T21:53:00.000-01:00

Nakon bezbrojnih dalmatinskih mjesta koja liče jedno na drugo i Neuma koji je u svemu pretjeran, 11 sati vožnje autobusom do Dubrovnika uvijek se čini nekako duže. Ni pogled na Rogotin ili Baćinska jezera više nije kao nekad. Divlja gradnja polako ali sigurno otkida komadiće autentičnosti i netaknutosti porazbacanih po našoj obali, čini se kao da te silne kućerine odražavaju osobnost njihovih vlasnika. Nametljive, predimenzionirane, agresivne, svima žele dati do znanja da su velike i važne i nitko ne smije proći a da se ne pokloni njihovoj pojavi. "I ja sam tu!", viču sa svojih širokih balkona i nepreglednih arkada koje se trse i guraju svojim betonskim laktovima. Dubrovnik je za sad ostao oaza, morski Camelot koji se smiješi s loših razglednica i promidženih spotova gdje spikerica maznim glasom punim mediteranskog joie d'vivra izgovara "Dub-rovnik" s američkim naglaskom pozivajući turiste na nezaboravno putovanje u prošlost.

Međunarodna konferencija "Divided societies" bila je odlična prilika za posjet tom gradu kojeg nisam vidio pune tri godine, čak je i fakultet uskočio i velikodušno pokrio dio troškova. Predavanja su bila odlična, bio je tu Brian Graham, Vesna Pusić, Vladimir Kolossov i mnogi drugi koji su se bavili problemom podjela unutar društva kroz prizmu politike, sociologije, geografije i književnosti. Dubrovnik nas je sve (iznova) očarao, iako ga turizam nepovratno mijenja pa Stradun i okolne ulice sve više nalikuju na kulise nekog filma nego na grad u kojem se događa život. Konferencija je s druge strane u meni uzrokovala krizu identiteta, kako regionalnog tako i nacionalnog. Identitet je bio jedna od tema konferencije - etničke i nacionalne podjele koliko god nejasne i nestalne bile dovode do dubokih podjela u društvu i vrlo su zahvalna tema za proučavanje. To je usput i tema mog diplomskog. Koliko je identitet važan moglo se vidjeti na primjeru nekih od sudionika konferencije. Svi su redom Amerikanci, njihovi su preci unatrag nekoliko generacija rođeni i žive unutar SAD-a, a opet se svi drže tog nekog "originalnog" porijekla. Tako je Tony Brazilac i nosi dreadove i marame, Monika je Latvijka i govori latvijski, Christine je Njemica, a po tome sam ja Talijan jer su moji pra-pra-pradjedovi doselili iz Italije u 16. stoljeću. Česta pitanja "Where are you from?" nisu puno pomagala, čak naprotiv, ali shvatio sam da sam iz Zagreba samo onda kad sam daleko od njega. Zagreb je jedino mjesto koje mogu zvati domom i iako je po definiciji tome najbliži, ni nakon 15 godina života u sjeni Medvednice ne mogu bez zadrške reći da se ovdje osjećam kao kod kuće. Što je uzrok tom nepovjerenju između Zagreba i mene, ne znam. Izgleda da sam u stvari i ja u mnogočemu kao Tony i Monika, jer u posljednje vrijeme na pitanje odakle sam najčešće odgovaram da sam iz Like. Nije ni toliko važno je li to Lika, Zagorje ili Bosna, važno je da je negdje daleko od mjesta gdje se trenutno nalazim. Daleko odavde sve je bolje i zanimljivije, i ako se nalazim na krivom mjestu sve što trebam učiniti je vratiti se. Zato putovanja nisu nikakva potraga za nečim novim, nego za nečim starim i poznatim koje svako malo izgubim. Putujem da bih se mogao vratiti.

Ponekad ta duda-varalica ne djeluje i Zagreb u povratku mi djeluje jednako strano kao i kad odlazim na put. Nedjeljna oproštajna zabava bila je u vili s pogledom na grad, ali ja sam već bio u u diplomskom i drugim obavezama koje su me čekale kod kuće. Sedam dana u Dubrovniku činilo se kao mnogo više, a nova jedanaestosatna vožnja samo je smanjivala razliku između misli i ostatka tijela. Kada sam napokon otvorio vrata svoje sobe, Dubrovnik je doista bio samo kulisa filma kojeg sam nedavno gledao i o čijoj reprizi na TV programu neću razmišljati u skorije vrijeme. Identitet i pripadnost ostavio sam na dubrovačkom autobusnom kolodvoru, ali mislim da nema "Izgubljeno-nađeno" ureda gdje bih ga u skorije vrijeme mogao potražiti.

Well I can't tell you where I'm going, I'm not sure of where I've been
But I know I must keep travelin' till my road comes to an end
I'm out here on my journey, trying to make the most of it
I'm a puzzle, I must figure out where all my pieces fit

Like a poor wayfaring stranger that they speak about in song
I'm just a weary pilgrim trying to find what feels like home
Where that is no one can tell me, am I doomed to ever roam
I'm just travelin', travelin', travelin', I'm just travelin' on

---
P.S. Hvala Evi N. na fotografijama

HAGERSTRAND'S GOT NOTHING ON ME

2007-03-14T08:45:00.001-01:00

Ni drugi broj EG-a ne može proći bez mog članka, ovaj put tema broja je "Moje najdraže mjesto na svijetu". Nadam se da mi uredništvo neće zamjeriti što ga objavljujem ranije.

If you start looking for it on a map, you’ll probably come to conclusion that my favourite place actually doesn’t exist. With only about a hundred people living in it, it’s not important enough to put on the majority of maps in Croatia. But in the atlas of my life it’s on the first page – it’s the place where everything started.

The year was 1982 and Yugoslavia was in deep crisis – what a perfect time to be born! Luckily for my Dad, he owned a car whose licence plates started with an odd number so he had no problem in taking Mum to hospital. At that time the “odd and even days” rule was in action due to a severe domestic petrol crisis. On certain days of the week only cars with first odd number on licence plates were allowed to drive and on other those with even. With my good sense of timing I have chosen the odd day. Otherwise my favourite place on earth could have easily been the backseat of our old Renault 4.

Soon I was brought back from hospital to our first-floor apartment where we had tenure rights. That was the socialistic way of having an apartment without actually owning it. You just owned the right to live in it, but were free to sell your rights to someone else. Above us lived a strange lady with cats (there has to be one in every story) and under us was the biggest shop in the region and the centre of all social life. It was the place to see and to be seen at, and the news there would spread from mouth to mouth faster then over the internet. Every time I entered the store I felt like a millionaire. Sometimes even a billionaire, depending on the rate of inflation in Yugoslavia. On Monday you could buy a chewing gum for a few millions, next week you would need at least a billion; it was so easy to get lost amongst all that zeroes. But even with all that money I still don’t recall that we were rich at the time.

On rainy days my geographic exploration was confined to our apartment and the window views. From the front side I could see the nearby river and the bridge over it. This is the place where Dinaric Alps are the narrowest in all of Croatia, and some important roads were built here back in the 18^th century. Some still look that way. The stone bridge on the other hands is one of the nicest examples of bridge-construction in the country. It was built in 1775 but because of the depth of the river canyon, in1836 another bridge was built over it to decrease the amplitude of the road. The river springs from a 300 m deep cave under the Krpel hills. The cave almost became a sensation a few years ago when gorgeous drawings were discovered on its walls, only to be realised that they were made by some more recent local artist with a strange sense of humour. He also took the liberty to break and destroy the majority of the cave decorations which grew inside for thousands of years. Maybe the pictures were drawn by a Neanderthal after all. Still, the cave had it's 15 minutes of glory thanks to a little sponge called Eunapius subterraneus. To this day it is the only discovered subterranean sweet water sponge in the world. It was found only in six other caves in the vicinity, one of which is located a few hundred meters from this one. It is called The Quarry cave and with its length of 8 487 m (so far explored) it is the third longest cave in Croatia. Apart from the little sponge, the cave has some world-unique cave ornaments such as meteoric phreatic speleothems, created during the ever-changing process of speleogenesis which is still very active in this area. Because of its importance the cave system was put in the list of top ten most endangered karst ecosystems in Croatia. The problem is the quarry which is situated above the cave. Constant mining and material extraction with heavy machinery already caused the destruction and collapse of large parts of the cave. Even the Karst Waters Institute from USA has placed this tiny region in the list of ten most endangered karst eco-systems in the world. Yes, it’s so easy to be proud when you live in a place like this.

But that’s not the only ‘famous’ thing about the village. A bit to the east from the caves there’s a tiny gothic church of St. John. The architect of the church was Herman Bolle, important Croato-Austrian architect who designed the gothic cathedral of St. Stephen in Zagreb. Our priest would always say that the churches were similar as twin sisters, but to be honest, our looked more as some illegitimate child. And except for the old women, not a lot of people went to the church. Not until 1991 when everybody discovered their Catholic background, and suddenly the body of Christ was more popular than bagels from the shop down the street.

The 1991 brought other changes also. Some of my neighbours went away. Some said good-bye, others disappeared during the night. I didn’t quite understand what was going on until the war started. Luckily I was a child and everything seemed like an exciting game. Air raids and blackouts would be spent in the shelter, but all of my friends would be there and it almost seemed as a big slumber party with added danger and excitement. Winter that followed the autumn outbreak of conflict was one of the snowiest ever. Usually the school would be closed for a day or two until the roads were cleared, but that year the school remained closed for more than two months. When it finally started, every now and then the danger of air raids would be announced again and we would be sent home. I can still remember the taste of ‘war Nutella’. It was made of water, sugar, powdered milk from humanitarian aid and a few spoons of cocoa. No Ferrero could ever beat that! For sure it was the longest summer of my life, and one of the most remembered ones.

The following year we moved to Zagreb. My room never looked emptier than that day when all of our stuff was put on a truck which took us to our new home. Years later there was a documentary on Croatian TV called “They fought also” about the place we lived in. It was so strange to see everything through an older pair of eyes. The people were the same, the buildings and the mountains also, but still I had an odd feeling that something was different. That’s why I am not sure anymore. My favourite place should still be there, all the maps and road-signs point in the same direction. But geography hasn’t helped me much this time, because every now and then I try and try, but to this day I haven’t managed to find that special place again.

HOMO BALCANICUS

2007-02-23T12:23:00.001-01:00

Hrvatska uvozi lišće. To sam danas čuo na Dnevniku. Osim lišća još uvozimo stari papir, slamu i bubamare. Ali ovaj post bi trebao biti o Beču koji sam posjetio ovaj vikend.

Vožnja vlakom je užasno dosadna kad je čovjek sam u kupeu. Meni su društvo pravili gospodin i gospođa iz Zagreba. Ona ne voli crnce i Ameriku općenito, on sve po malo. Kod Graza je ušla neka žena koja je mirisala na Austriju: snijeg, omekšivač i mesne okruglice. U napadu dosade listao sam željezničke časopise i modne kataloge koji su visili na vješalicama iznad sjedala. Wien Sudbahnhof, napokon. Sljedeći put moram ponijeti discman.

Dočekali su me Sara i Clemens. Malo smo se prošetali po gradu, iako mi se pišalo za krepat, a ni torba na leđima nije bila lagana. Clemensov stan nalazi se u Osmoj četvrti. Do ulaznih vrata na trećem katu vodi džungla bambusa, fikusa, puzavaca i afričkih ljubica na stubištu. Austrougarska izvire iz svakog kutka stana, od keramičke peći, starog namještaja i vitrina punih kvalitetnih vina, do narančaste rasvjete i škripavog parketa. Krenuli smo u obilazak grada.

Rathaus, Kristkindl Markt, Ring, sve je bilo tako prepuno ljudi. Svi se guraju, «Vorsicht, Vorsicht!» pa te malo zaliju vrućim punčem, «Entschuldigung! Bitte!» kao najava lakta u rebra. Jednog dana ću živjeti u Lici. Iako je bilo četiri popodne, činilo mi se da sam jučer krenuo na put, a ne jutros. Smilovali su se pa smo se u stan vratili nešto ranije. Čaša vina i razgovora protekla je u magli moje pospanosti, a pizza s maslinama nestala je u 10 minuta.

Nedjelja nas je odvela u Transdanubiu, četvrt austrijskih socijalnih slučajeva. Prošetali smo i po otoku na Dunavu, a do večeri smo se vratili u Prvu četvrt (Bezirk). Šteta što nisam imao novaca da se provozam fijakerom. Katedrala sv. Stjepana je lijepa, iako pomalo zastrašujuća u svojoj gotici. Beč je onakav kakvog sam očekivao. Austrijski raskošan, pomalo strog i konzervativan. U povijesnom muzeju Hrvatska se ne spominje ni jednom riječju.

Vratili smo se u stan, a Clemens je napravio najfiniju večeru. Stroganoff od bukovača i šampinjona, kao prilog riža s jasminom. Večera uz svijeće, zatim razgovor u krevetu do tri ujutro. Oko četiri sam se ustao i ostavio Saru i Clemensa, pojeo ostatke večere i izvalio se na kauču. U Beču je tek svitalo.

Na vlak u 11:57 sam zakasnio dvije minute, a sljedeći je kretao za četiri sata. Preostalo je prošetati se botaničkim vrtom sa šumom bambusa i oko dvorca Belvedere, te nekoliko partija šnapsa u kolodvorskom kafiću. U kupeu na povratku putovao sam sa šutljivim autrijskim kaubojem. Imao je čizme s mamuzama i traperice, a čitavo vrijeme je čitao o traktorima i poljoprivrednim strojevima. Nakon nekoliko sati vožnje došao sam u napast da ga pitam za njegovo mišljenje o crncima i Americi. Sve je bolje od te tišine koja usporava vrijeme. Oko 22 sata prešli smo granicu, bio sam u Hrvatskoj. Putovanje je došlo kraju i u mnogo čemu bilo je sažetak godine koja je na izmaku. Neke stvari su bile loše, a i one koje su bile dobre mogle su biti još bolje, mislim da sam ja kriv. Neko vrijeme neću putovati.

Ali pobogu, zašto lišće?!

PUT U INVERNESS (kraj)

2007-02-22T21:50:00.005-01:00

Ne znam što je bilo u torbama koje sam otvorio u Walesu i što je iz njih tada izašlo, ali već putem do Glasgowa nešto nije bilo u redu. Stvari koje sam ostavio u Zagrebu odjednom su se našle u vlaku i sjele između Nikoline i mene. Stigli smo u Glasgow oko ponoći i nisam mogao zaspati iako je dan bio jako naporan. Drugo jutro Nikolina je došla po mene, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Osjećao sam da mi nešto sjedi na plućima i ne da mi da dišem. Mislio sam da je stvar u umoru, no ni drugi dan ništa se nije promijenilo. Zabrinuta, Nikolina bi provela dan u šetnji puštajući da se odmaram, a ja bih ostao u hostelu i prevrtao se po krevetu. Sljedeći dan malo sam protegnuo noge i ustanovio da je Glasgow ružan grad. Ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 5:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Trećeg dana bilo je još gore i morali smo se vratiti kući.

Iz Londona smo krenuli za Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. "To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista", dodao je. Krenuli smo prema Ipswichu i iskrcali se u 'Oh dr. Beeching' Harwichu, ali tamo nas nije čekao omanji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Hoek van Holland u Nizozemskoj stigli smo debelo iza ponoći. Tamo smo hvatali vlak za Amsterdam u koji smo stigli nešto prije četiri sata u jutro.

Čekajući da svane upoznali smo više ljudi nego tokom dosadašnjih deset dana putovanja. Sjeli smo na tlo kraj kontejnera u blizini željezničkog kolodvora da bi nam se uskoro pridružio podeblji Alžirac iz čijeg je trbuha dopirao arapski turbo-folk. Požalio nam se da ga je Amsterdam zaveo brojim užicima kojima čovjek ne može odoljeti. Godinama je radio da bi svoju ušteđevinu spiskao za jednu noć u kasinu. "Casino take away my life, my wife, my car, my kids", ponavljao je njišući se u ritmu muzike iz svog trbuha i s drogiranim osmjehom na licu. Nakon petnaestak minuta druženja mahnuo nam je i pozvao nas u Alžir, sjeo u taksi i nestao iza ugla. Slijedio je gluhi svirač gitare iz Južne Afrike, istovremeno sretan i nesretan zbog svog 'sranjskog života'. Sa istim drogiranim osmjehom i uz pokoju melodiju s gitare ispričao nam je svoju priču o mladiću koji se ne snalazi u životu za njega namijenjenom od strane obitelji i društva. 'My life is like Monday morning', ponovio je nekoliko puta, rukovao se s nama, a onda je i on nestao iza istog onog ugla.

Do jutra smo se družili sa Švicarcem koji je pokazivao neobičan interes za Jugoslaviju. Govorio je naš jezik i poznavao razlike između hrvatskog i srpskog, koji je naučio boraveći u Srbiji pola godine. Kad smo došli do vječne teme rata i krivnje shvatio je da žuri na vlak. Ubrzo je svanulo i došli smo do hostela, a ja sam bio na rubu snaga. Takvom rubu da je na kraju po mene došla hitna u pratnji tri policajca, jer su sumnjali da sam se predozirao. Bolničarka je objasnila Nikolini da moje tijelo protestira zbog napora koje sam mu priuštio u zadnje vrijeme i da mi je potrebno puno odmora i hrane. Put smo nastavili sljedeći dan: Duesseldorf, Muenchen pa Zagreb.

Glavni kolodvor i ja bili smo prazni tog jutra. Sve silne odluke koje sam donio onih neprospavanih noći u Škotskoj, tada sam bio tako siguran da ću ih ostvariti. Sada u Zagrebu činilo se da sam ih zaboravio spakirati u torbe, ostale su pod znojnim plahtama u Glasgowu gdje su i donesene.

Put u Inverness za sada ostaje prazan.

PUT U INVERNESS (peti dio)

2007-02-12T22:27:00.000-01:00

Putovanje kroz Britaniju tek se primicalo svom prvom tjednu, ali mene je već u St. Davids'u obuzeo taj osjećaj konačnosti. Nešto je ovdje odisalo spokojem cilja i odlučio sam po prvi put raspakirati torbe. Pembrokeshire je jedini obalni nacionalni park u cijeloj Velikoj Britaniji. To su litice nad oceanom ispresijecane stazicama koje vijugaju uz sam rub kopna ili kroz pašnjake na kojima pasu ovce i konji. Nema mnogo stabala, već samo neobična travnata vegetacija svih mogućih boja preko koje puše jak vjetar. I more, ledeno plavo more koje se razbijalo o stijene pod našim nogama. Krenuli smo rano u jutro, a kako su prolazili sati, za nama su odmicali zaljevi, pješčane plaže i stijene obojane solju i zemljom. Ubrzo smo pronašli jedan skroviti kutak na kojem smo se ispružili i legli. Staza je ostala za našim leđima, a pred nama pogled na Atlantik.

Nastavili smo šetnju, a nakon nekoliko sati ponestalo nam je energije i odlučili smo se vratiti u civilizaciju. Gradić St. David's najmanji je grad u velikoj Britaniji, a jedan od razloga što ima status grada je katedrala Sv. Davida iz 11. stoljeća, najsvetije mjesto u Walesu. Papinskom odlukom dva hodočašća u St. David's za pravog kršćanina vrijede kao jedno hodočašće u Rim, a tri hodočašća vrijede kao jedno u Svetu Zemlju. Katedrala je izgrađena na neobičnom mjestu, u udolini na kraju grada i pogled na nju puca tek kad se čovjek popne iznad nje. Razlog tomu je zaštita – građena je za vrijeme vikinških i normanskih pljački po zemlji i graditelji su se nadali da će vojska projahati kroz grad ne primijetivši katedralu koja je čučala u njihovoj blizini. To se nije desilo i kraj novije katedrale leži i njena prethodnica, sva u ruševinama. Očišćeni od grijeha i na pola puta do Rima, krenuli smo na fish and chips s octom i gusto crveno pivo. Nakon ručka u parku Nikolina je uspjela malo i zadrijemati na klupici, a putem do kampa shvatili smo da smo na velškom suncu uspjeli i izgorjeti. Večer smo odlučili provesti sakriveni u šatoru. Nakon nekoliko partija jamba i otpjevanog presjeka hrvatske glazbe od prije petnaestak godina čvrsto smo zaspali.

Kao i svako drugo jutro probudili su nas galebovi. Spakirali smo šator još mokar od rose i krenuli na vlak za Glasgow.

PUT U INVERNESS (četvrti dio)

2007-02-07T20:57:00.000-01:00

Grad je bio prazan, kako i priliči nedjeljnom jutru u provinciji. Glavna ulica okićena je zastavicama u bojama Walesa i činilo se da se grad priprema za paradu. No duž puste ulice paradirao je tek vjetar noseći plastične vrećice umjesto lampiona. Svaki put kad bismo zaokrenuli iza ugla mislili smo da ćemo ugledati more. Prešli smo grad uzduž i poprijeko, ali more nismo pronašli. Ostavili smo zadnje novčiće u jukeboxu hotela i ukrcali se na autobus. Oblaci su se razišli baš kad smo ugledali Atlantik - kilometarske pješčane plaže, surferi i litice izgledale su kao iz Dana velikih valova. Ubrzo smo se iskrcali u St. Davids'u u čijoj se blizini nalazio naš kamp.

Koristeći kartu i pripadajuća uputstva iz "Lonely planeta" lutali smo po mjestu od jedva 1700 stanovnika tražeći naš kamp. Svatko kog bi pitali uputio bi nas u istom smjeru govoreći 'Just a mile or so'. Milju po milju udaljavali smo se od grada, torbe su bile sve teže, a i sunce je baš bilo upeklo. Nakon tri sata spoticanja po kaldrmi i livadama odustali smo od prvobitnog nauma i vratili se u St. David's. U obližnjem kampu nam se posrećilo, bilo je mjesta i napokon smo mogli odložiti torbe i podići šator. Nacionalni park Pembrokeshire bio je pred nama.

PUT U INVERNESS (treći dio)

2007-02-06T21:29:00.004-01:00

Wales se od početka pokazao drukčijim od Engleske. Zelene pašnjake i ušminkane dvorce zamijenila su stara industrijska postrojenja. Stiskala su se ispod ogromnih brda šljake i pepela koja su se preljevala u crvenoj, zelenoj i smeđoj boji. I ljudi su bili drugačiji - na neki čudan pomalo sirov način djelovali su jako toplo i ljubazno. Stigli smo u Swansea koji je poznati velški pjesnik Dylan Thomas opisao kao "ugly lovely town". Glavna ulica bila je siva i prazna, a iz ponekog kafića dopirala je buka glasova i lupanje čaša. Naš vlak kretao je za nekoliko sati koje smo osim obilaska proveli u smišljanju plana gdje ćemo noćiti. Opcije su bile Swansea ili udaljeni St. Davids. Odučili smo se za ovo potonje.

Vlak je stigao baš kad je počelo kišiti. Put do Haverfordwesta kratilo nam je međusobno dozivanje velških mužjaka po vagonu. Tog je dana u Cardiffu odigrana utakmica između nogometnih momčadi domaćina i Swansea City FC-a, a naši su suputnici bili navijači ovih potonjih. Prvo bi jedan pripiti primjerak započeo pjevati 'Kill those Cardiff bastards' na melodiju Que serra serra, a onda bi mu se na drugom kraju vlaka pridružila skupina sličnih, koja bi opet dozvala neku treću skupinu i tako redom. Osim njih, tu je bila i stara hipijevka sa psom vegetarijancem koja je svakom tko bi pokazivao imalo interesa pokazivala svoje crteže koje je nosila sa sobom.

U Haverfordwestu nas je uhvatila noć. Ubrzo smo saznali da je zadnji autobus za St. David's odavno otišao. Ljubazna gostioničarka iz obližnjeg Inna uputila nas je u sve moguće hostele i hotele i za svaki slučaj ostavila svoj broj telefona da joj se javimo ako ništa ne pronađemo. Količinu zahvalnosti koju smo tad osjećali, dva izgubljena i premorena stranca u nedjelju navečer u velškoj provinciji, teško je dočarati. Dogegali smo se do obližnjeg 'Castle hotela', starinske kuće smještene ispod ruševina dvorca i odlučili tu prenoćiti. Krivudavim stepenicama popeli smo se do sobe na posljednjem katu. Drveno stubište bilo je obloženo cvjetnim tapetama i činilo se kao da smo napokon pronašli onaj stereotipni komadić stare Britanije. U sobi je sve stajalo nakrivo jer je pod naginjao na jednu stranu. Ogledala s izvezenim okvirima, žute svjetiljke, škripavi ormari i prozor s pogledom na glavni gradski trg bacali su nas u vrijeme viktorijanskih plemića, krinolina i ispijanja čaja uz razvratne poglede preko trepavica. U pubu u prizemlju bilo je vrlo živo, ali bili smo preumorni za ikakvo druženje. U čajniku smo skuhali Podravka juhu i gledali "Vanilla sky". O Haverfordwestu ćemo misliti sutra.

PUT U INVERNESS (drugi dio)

2007-01-31T20:53:00.001-01:00

London je izgledao kao mjesto u kojem želim ostati prolaznik pa drugo jutro nisam raspakirao torbe. Probudila nas je buka koje nije prestajala čitave noći: užurbanost duž cityja, prepune ulice i trgovi, ljudi koji posvuda jurcaju dok semafori pokušavaju ubaciti malo reda u kaos. Začudo, trebalo nam je jako kratko da se naviknemo. U Londonu čovjek lako postane ravnodušan, valjda tako treba biti da bi se ovdje moglo živjeti. Jedina stvar na koju nismo mogli ostati ravnodušni bile su cijene. Sendvič u Subwayu skoro 70 kuna, pivo 30 kuna, meni u Burger Kingu preko 50 kuna, sve to jelo je naš budžet tempom koji nismo predvidjeli pa smo odlučili da sutra ujutro napustimo grad. Do kraja dana prošetali smo do Tower Bridgea, a onda se vratili u naš kvart. Sjeli smo na ručak u restoran na Leicester squareu. Terasa je bila prazna, a uskoro smo shvatili i zašto. U Londonu se vrijeme promijeni nekoliko puta tokom dana pa nas je za vrijeme ručka dvaput uspjela oprati kiša. Nema veze, sve je to dio ugođaja.

Navečer smo posjetili neki festival na Trafalgar squareu s groznom pjevačicom i zapanjujućim akrobacijama na 30 m visokom kranu. Poslije toga smo išli u u Zoo Club s našim novim prijateljima iz hostela. Bila su to dva Novozelanđana, Jazz iz Australije i šašava Heather iz Kanade. Svi su oni na putu već mjesecima, a neki i po dvije godine. Kako je to vratiti se kući nakon nekoliko godina putovanja? Je li to uopće povratak, ili putovanje u novo mjesto koje liči na nešto što smo nekad poznavali? Uglavnom, Zoo club je ogroman, s nekoliko floorova, stotinama ljudi i tipičnom klupskom atmosferom. Carlisle arms pub od protekle večeri puno mi se više sviđao.

Treći smo dan shvatili da nas London neće tako lako pustiti. Prvo je bila jako neugodna situacija u hostelu s našim cimerom Talijanom. Čovjek ni kriv ni dužan, ali s obzirom da ne govori engleski bio je lagana meta više nego neljubaznog osoblja hostela koje ga je pod svaku cijenu htjelo kazniti s 50 funti za nešto o čemu on nije imao pojma. Čak ni moje Bela Lazanja prevođenje nije pomoglo. U svakom slučaju Piccadilly Backpackers Hostel više me nikada neće vidjeti. Zatim smo se putem do željezničkog kolodvora izgubili i završili na dokovima u istočnom dijelu grada. Nije nam bilo nimalo sumnjivo dok smo se vozili kroz sve jadnije četvrti, da bismo na kraju prošli i kroz Peckham. Kad smo shvatili gdje smo već je bilo prekasno - vlak za Swansea odavno je otišao. Kiša je opet počela padati, a mi premoreni od ogromnih ruksaka, bez blagog pojma gdje smo krenuli i ikakvog dogovorenog smještaja u Walesu. Paddington kolodvora smo se naposlijetku nekako dokopali, ukrcali se na kasniji vlak na koji je ubzo netko bacio ciglu i razbio lokomotivu, uzrokujući još veće kašnjenje. Iz Engleske se nije moglo otići tako jednostavno...

PUT U INVERNESS (početak)

2007-01-28T14:03:00.003-01:00

"Svi smo mi Emma Bovary!" (G. Flaubert)

Svako putovanje započinje prvim korakom, ali čini mi da je tog dana kada smo sletjeli u London iza mene već bilo mnogo koraka. Nevrijeme nad Lutonom pobrinulo se da putovanje bude nezaboravno od samog početka. Avion je svako malo ulijetao u oblak pa smo se od turbulencija i poniranja tresli do kraja dana. Nakon dva sata vožnje autobusom, vlakom i podzemnom bili smo na Piccadilyju, četvrti koja će nam sljedećih nekoliko dana biti privremeni dom. A još jutros sjedili smo u Zagrebu za kojeg ovdje nitko nije čuo.

London broji više stanovnika nego čitava Hrvatska i od prve sekunde udara na sva osjetila. Ako grad može biti agresivan, onda to London zasigurno jest. Prošetali smo se do Buckinghamske palače i odmah nakon prvog ugla osjetili kako se gubimo u prijevodu. Rijeke ljudi, automobila, neonskih reklama, zvukova, mirisa i boja progutali su nas u trenu. Prosjedili smo neko vrijeme ispod Kupidona, a zatim se otputili na našu prvu noć u hostelu. Dok sam padao u san činilo mi se da nisam u krevetu već u avionu koji se brzo okreće i tone u nepoznato.

SARAJEVO TANGO

2007-01-23T09:23:00.001-01:00

Odlučio sam da više nikad neću putovati autobusom. U petak smo išli u Sarajevo, a opcija je bila vlak ili autobus. Nikolina i ja smo se odlučili za pogrešnu opciju. Osam sati gužvanja na premalim sjedištima, loše bosanske ceste i pauza u dva u jutro u posavskoj verziji Macole doprinijele su toj odluci.

Dočekalo nas je tmurno jutro bez kiše. Grad je još uvijek mirisao onako kako pamtim, iako su se mnoge stvari naočigled promijenile. Kasarne kraj kolodvora se ruše kako bi se napravilo mjesta za američku ambasadu. Vide se mnoge nove građevine, posvuda plakati i reklame, skele na zgradama i raskopane ulice. Nakon kraćeg odmora obišli smo Baščaršiju, gdje stari zanati pomalo posustaju pred plastikom, lošom odjećom i navijačkim rekvizitima. Dobro smo se najeli i krenuli u upoznavanje noćnog života kojim nas je vodila moja sestrična Dana.

Prva postaja bio je 'Marquee' na Obali. Izvana mračna rupa, iznutra isto tako. Rekli su nam da je to alternativni rokerski bar, a to valjda podrazumijeva mjesto išarano grafitima, sa slabom rasvjetom i izrezanim stolovima. Ipak, atmosfera je bila dobra, konobar je bio ljubazan, a ni Sarajevsko pivo nije bilo loše. Nastavili smo svoj obilazak 'AG clubom' na Koševskom brdu. Nakon što smo sat vremena proveli cupkajući uz brze plesne ritmove, glazba je sa strane naglo prešla u domaće vode. Rime poput tvoje čini kao aspirini i tvoje oči sjaje kao varnice, hajde dođi preko granice bile su uvod u Moju štiklu koja je sve nazočne bacila u delirij. Krenuli smo dalje, no 'Labirint' je bio zatvoren, a i umor nas je već poprilično svladao.

U nedjelju smo krenuli na vrelo Bosne. Do cilja nas je dovezao fijaker kojeg je vukla kobila Brena. Nismo naišli na mnogo ljudi, valjda zbog lošeg vremena. Terase i plastične stolice stajale su prazne na kiši, a drveni mostići postali su opasno skliski. Na samom vrelu popili smo malo Bosne i uskoro krenuli kući. Večer je dokrajčena u 'Malim dairama' na Baščaršiji, orijentalom kafiću gdje smo pili sok od mente, slušali istočnjačku muziku i pušili šišu iz nargile.

Ubrzo je došao i ponedjeljak, dan našeg povratka kući. Promet su zaustavljali radnički prosvjedi, kiša je i dalje padala, ali oko Travnika se razvedrilo i mogla se vidjeti Bosna kakvu pamtim iz djetinjstva. Posvuda zelene planine, gudure, prosjeci i nabujale rječice. Prolazak kroz gradove vraćao me u stvarnost. Ruševine i smeće prizivali su u pamćenje neka nedavna vremena zbog kojih danas ova zemlja izgleda pomalo nakazno. Jer prije mi je Bosna uvijek bila pojam. Pojam za veliko putovanje, za divljinu koju nisam poznavao u Hrvatskoj. Pojam za mamu, rođenu Sarajku koja bi se ovdje uvijek ponašala malo drukčije. Tada nisam razumio u čemu je stvar pa bih pridavao neka čudna svojstva zraku s obližnjeg Igmana i ćevapima koje smo neprestano jeli. Sarajevo je pak bilo pojam za Grad, mjesto sastavljeno od džamija i visokih nebodera, tramvaja i trolejbusa, blještavih izloga i ljubaznih i dragih ljudi. Sve svakodnevne stvari ostavljale su se kod kuće – ovdje bi se družili s obitelji, odlazili u duge šetnje, a ja bih dobio knjigu po izboru iz obližnje knjižare.

Danas, nakon šetnje gradom i posjeta obitelji, čini mi se da Sarajevo i Bosna kao takvi nikada nisu postojali. Od bakinih priča, tetinog humora i mirisa pite iz kuhinje nastala je mitska zemlja koju sam nekada mogao posjećivati. A jedino stvarno mjesto gdje se taj svijet uistinu materijalizirao i gdje i danas postoji obiteljske su fotografije iz nekih drugih, neminovno boljih vremena.

Ilidža, 1990.

GUARDA CHE LUNA (kraj)

2007-01-22T21:27:00.000-01:00

Kako to obično biva, pet dana druženja proteklo je kao pet sati. Posjetili smo velike čeličane u kojima su pogoni za proizvodnju čeličnih ploča dugački preko jednog kilometra i iz blizine osjetili vrelinu na kojoj se tali metal. Jedan smo dan posvetili Luxembourgu, najbogatijoj državi na svijetu koja se obogatila zahvaljujući svojoj industriji, ali i nevjerojatno razvijenom bankarskom sustavu. Sam grad okružen je mnogobrojnim dvorcima (kojih dvadesetak) i pod zaštitom je UNESCO-a, ali tog dana kao da smo bili jedini turisti. Pretposljednjeg dana posjetili smo Siegfriedovu liniju na njemačko – francuskoj granici. To je 8.5 kilometara duga 'zaštitna zona' izgrađena od armiranobetonskih piramida zvanih zmajevi zubi koje su, prema Hitleru, trebale zaštititi Njemačku od tenkovskog napada iz Francuske. Kako je objasnio naš vodič Claudio, Hitler je time htio zavarati promatrače portretirajući Francuze kao napadače, a Njemačku kao žrtvu koja se mora braniti.

Posljednjeg dana napokon smo obišli Augustu Trevorum, kako se Trier zvao u vrijeme Rimskog carstva. Iako smo Petra, Jasmina i ja već imali obilazak, i ovaj put je bilo mnogo toga za vidjeti. Na prvom mjestu tu je katedrala, jedna od najljepših katedrala koje sam posjetio. Građena u velikom vremenskom rasponu, rušena, nadograđivana, na kraju je ispala kao jedan veliki labirint stilova i razdoblja, dvorana i hodnika, otvorenih i zatvorenih dijelova.

Ovo putovanje pamtit ću i po pijanstvu koje me zadesilo posljednju večer. Nakon nekoliko pića za vrijeme prezentacije 'Autentična pića kao faktor razvoja turizma' i drinking contesta u kojem smo pobjedili niz favorita i dospjeli do polufinala, završio sam u WC-u gdje sam proveo narednih dva sata. Na kraju su me morali odnijeti u sobu jer hodati nisam mogao. Sutradan sam silom prilika morao produžiti boravak jer nisam bio u stanju izaći iz kreveta, a kamoli putovati vlakom čitav dan i noć. Tu me je spasila Carina koja me smjestila u stan u kojem živi sa cimericom Evom. Nakon dana odmora i u cijelosti odspavane noći bili smo spremni za povratak. Nisam se stigao oprostiti od svih od kojih sam želio, ali drhtavica u meni nije mi dopuštala normalan razgovor od barem dvije smislene rečenice. Dogovorili smo se za pivu nekom drugom prilikom, i sve je ostalo na tome.

Nekoliko vlakova i četiri države kasnije vratio sam se u Zagreb, ali ovaj puta nimalo ispražnjen od putovanja, čak naprotiv. Čudan je osjećaj kada je čovjek tako prepun emocija i sve što želi je podijeliti ih s nekim, ali nije u mogućnosti. Ali ovaj put za ocean osjećaja i nemira s početka priče ne mogu kriviti mjesec. U Hrvatskoj nas je dočekalo pola metra proljetnog snijega i nebo bez mjeseca i zvijezda koje se nisu mogle probiti kroz svjetlost ulične rasvjete i osvjetljenih prozora kojima se osuo Zagreb. Kratka vožnja autobusom i tramvajem dovela me do kućnih vrata. U sobi su na stolu stajale netaknute skripte s faksa, u jednom kutu bačeni teniski reketi, u drugom cvijeće koje je očajnički trebalo vodu. Iz susjedne sobe dopiralo je bratovo hrkanje. Sve staro, uobičajeno i poznato. Malo sam zastao, a onda ušao – prelaskom praga opet sam postao Marin.

Do sljedećeg puta.

GUARDA CHE LUNA (peti dio)

2007-01-22T21:24:00.000-01:00

Dvosatna vožnja kroz planinu završila je pred hotelom okruženim šumom, snijegom i pustoši koliko god je pogled sezao. Napokon smo stigli u Dorweiler, i to nekoliko sati prije ostalih sudionika pa su hotel i dvorište još bili netaknuti ljudskom vikom i komešanjem. Neko smo vrijeme proveli upijajući ledeni spokoj koji nas je okruživao i ulazio kroz sve pore. Bila je to prava pravcata zima, za razliku od one bljuzge koju smo ostavili u Zagrebu. Koža na licu stezala se od hladnoće, uši su boljele od udara vjetra, a sunce se odbijalo od snijega i upadalo u oči. U takvim trenucima imam osjećaj da mi ništa ne treba, valjda zimu zato toliko i volim. Ona ne očekuje, ne izaziva, ne rastužuje, zima je vrhunac samodostatnosti, kada ništa drugo ne može i ne treba postojati. Ona jednostavno je.

«Hello, Marin! Oh, so nice to see you again». Iz kolone automobila počela su se iskrcavati poznata lica i ona koja će to tek postati. Heidi, Geert, Maren... Bilo je tu i jedno posebno lice koje pamtim još iz Nizozemske. Ah, kako se neke stvari za koje misliš da si zaboravio prije godinu dana vrate za nekoliko minuta. Trebali su samo pogled, smiješak i pružena ruka, a ja sam opet bio na početku. Činilo mi se da su drhtavicu i afričke bubnjeve u mojim prsima svi primijetili, ali kongres je nastavljao svojim tokom: ljudi su iz automobila donosili sokove, mrkvu i rajčice i nitko na očigled nije mario za ovo komešanje koje me treslo od glave do pete.

GUARDA CHE LUNA (četvrti dio)

2007-01-22T21:23:00.001-01:00

Jutro je došlo u obliku Bugarke koja je lupala vratima kupaonice. Martin je nastavio spavati, a meni se više nije dalo pa sam otišao u kuhinju po čašu vode (ustvari sam htio malo pronjuškati uokolo). Nad kuhinjskim štednjakom nalazila se karta Europe s označenim gradovima – Ruse, London, Tartu i neka točkica u Španjolskoj. Ispod toga je pisalo da su to mjesta odakle dolaze ljudi koji su boravili u ovom stanu. Stavio sam malu čvrkicu na Zagreb, sjeo za stol i iz navike otvorio novine u kojima nisam razumio gotovo ništa. Bugarka je i dalje proizvodila neke čudne zvukove u kupaonici, a ja sam čekao da se ostali probude.

Ovakva jutra mi najsporije prolaze. Ustanem se prije svih, a dan još nije ni započeo. Sve stoji i nestaje u vlastitoj praznini. Uskoro će doći Goran i krenut ćemo u planine gdje ćemo sudjelovati na kongresu zajedno s još pedesetak ljudi s kontinenta, bit će to šaroliko društvo. Grci, Španjolci, Nijemci, Nizozemci, Škoti, Bjelorusi... I hrvatska ekspedicija od četiri člana. Da bih uopće došao ovdje morao sam od brata posuditi 1000 kn, a posuđivati novac stvarno ne volim. Ali bez putovanja ne mogu, jednostavno je tako. Najgore je u proljeće, kad lagano zatopli i počne puhati onaj topli vjetar. Ima nešto u tom vjetru, nešto uznemirujuće i uzbuđujuće što nagoviješta promjene. Kako je kongres već prije određen za proljeće, unaprijed sam znao da mi je ovo dobra prilika za bijeg. Jer putovanja nisu ništa drugo nego bijeg. Svatko bježi od nečega, a najčešće od sebe. Zato mi nisu jasni ljudi koji idu na put kako bi riješili probleme ili 'pronašli sebe'. Kad putujem ja baš želim otići od sebe, od kolotečine, od neispunjenih očekivanja, od bezbroj postavljenih pitanja kojima se morim kad ne mogu zaspati ili kad se prerano probudim.

Jer ako nema stvari koje me podsjećaju na mene, onda i ja prestajem biti ja; u Martinovoj kuhinji u zapadnom dijelu starog Auguste Trevoruma sjedi netko drugi. Ali što je najvažnije, u tim trenucima me niti ne zanima tko to tamo sjedi, što ga brine ili čega se boji. Umjesto da tražim odgovore, na tren prestanem postavljati pitanja, prestanem razmišljati jesu li sve ovo najobičnije besmislice i u potpunosti se otvorim svijetu oko sebe. Cilj putovanja postaje mi putovanje samo, prepune ulice moga grada zamijenim lutanjem po nepoznatim trgovima i kafićima, a prtljagu od svakodnevnih problema čistim gaćama, četkicom za zube i slobodom.

I sve to zbog toplog vjetra u proljeće.

GUARDA CHE LUNA (treći dio)

2007-01-22T21:16:00.000-01:00

Martinov stan bio je naša baza slijedećih nekoliko dana. Bio je to pravi studentski stan – malo pohabanog namještaja, u sudoperu ogromne količine neopranog suđa, a posvuda okolo pepeljare i razbacani CD-i i razni časopisi. Cimerica mu je bila neimenovana Bugarka koja nije bila pretjerano zainteresirana za druženje. Odložili smo stvari na pod i rasporedili se po sobama. Jasmina i Petra smjestile su se na madrace u Bugarkinoj sobi, a ja sam prostro svoju vreću za spavanje u Martinovoj. Iako su se cure htjele otuširati, za to nije bilo vremena jer nas je vani već čekao Goran i nas pet krenuli smo u kraći noćni obilazak grada.

Bilo je hladno i sipila je kiša pa šetnja nije dugo trajala. Tek toliko da obiđemo neke od devet gradskih spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Gradić broji manje od 100 000 stanovnika, a opet ima više UNESCO-vih spomenika nego čitava Hrvatska. Tu se posebno ističu Porta Nigra, monumentalna gradska vrata iz doba Rimskog Carstva koje je Napoleon u 19. stoljeću pregradio u crkvu. Iako je dio vrata srušen zbog Napoleonovih dizajnerskih poriva, zadržala su svoju grandioznost koja se posebno isticala jer su vrata smještena između drveno – kamenih zgrada tipičnih za srednjovjekovnu Europu.

Na glavnom trgu dočekali su nas Paul, Madeleine i Stefan i obilazak je završio u jednom od obližnjih kafića. Ostatak grada ionako ćemo upoznati slijedećih nekoliko dana. Večer je dokrajčena uz žamor razgovora i zveckanje pivskih boca. Prije no što sam zaspao u Martinovoj sobi, na njegovom stolu ugledao sam sliku Pille. Objasnio mi je da ona za dva tjedna dolazi ovdje studirati u sklopu razmjene studenata. Svijet je uistinu malen...

Drugoga dana odlučili smo posjetiti Petrinu rodbinu iz Drniša koja je emigrirala iz Hrvatske još davnih dana. Čekali su nas u rano jutro kraj Porta Nigre i autom prebacili do svog doma. Ostatak dana proveden je u toploj obiteljskoj atmosferi. Posjetili smo košarkašku utakmicu Petrinog bratića, najeli se, napričali i nasmijali, slušali Olivera te se navečer oprostili još pod dojmom bliskosti koju smo osjetili prema ljudima koje nikada prije nismo upoznali (u slučaju Jasmine i mene, naravno). Martin nas je čekao s pripremljenom večerom i željan društva. Iako nas je sutradan čekalo rano ustajanje otišli smo spavati tek oko tri u jutro. Sve do tada sjedili smo u kuhinji i igrali igru pogađanja ličnosti – onu kad imate ime neke osobe zalijepljeno na čelo i smijete postavljati samo da/ne pitanja. Petru je dugo mučila Scarlett O' Hara, a mene ni manje ni više nego Lomonosov. Doista je bilo vrijeme da pođemo spavati...

GUARDA CHE LUNA (drugi dio)

2007-01-22T21:14:00.000-01:00

Grad se i nije pokazao previše gostoljubivim. Ulice su bile prazne, bilo je poprilično hladno, a nitko nam nije htio usitniti eure za garderobu - ni na kiosku ni u dućanu. Napravili smo krug po centru i vratili se na kolodvor. Vlak je ionako uskoro polazio pa smo vrijeme kratili promatrajući kako se slova na info ekranu mijenjaju velikom brzinom. Obožavam gledati ekran s dolascima i odlascima na kolodvoru. Daje mi uzbudljiv osjećaj kretanja i putovanja. Uskoro smo zauzeli mjesto u vagonu i vožnja se mogla nastaviti.

Da prikratim vožnju izvadio sam knjigu. Moja suputnica (postarija crnomanjasta gospođa) to je primijetila i obratila mi se s: ''Dete, pa ti govoriš srpski!''. Nakon kraćeg čavrljanja oboje smo zašutjeli. O čemu se uopće razgovara s ljudima koji sjede do tebe u vlaku? Ona je zurila kroz prozor očekujući stanicu gdje će ju dočekati kćer (oboje su davno emigrirali iz južne Srbije), a ja sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam dojam da se vozim u najsretnijem vlaku na svijetu. U jednom odjeljku četiri su nakvarcane plavuše igrale jamb i glasno se smijale. Zubi požutjeli od kave i cigareta pojavljivali su se i nestajali iza crveno našminkanih usana. Ispred mene su se upoznavali dečko i cura - on s juga države, ona sa sjevera, veselo su pričali kao da se otprije znaju. Jedno je dijete skakutalo od sjedala do sjedala i hihotalo se svakome tko ga je pogledao. Kontrolor je sve to nadzirao hodajući od putnika do putnika i kad bi provjerio kartu svakoga bi prijateljski potapšao po leđima. Krajolik kroz koji smo prolazili odisao je visokim standardom, kulturom i nekakvim uzvišenim redom. Bila je to stvarno neobična vožnja, a opet u njoj nije bilo ništa posebno.

Došao je red na novo presjedanje. Gospođa iz Srbije izišla je na našoj stanici i dok smo mi teglili torbe prema kolodvorskim klupama nju je dočekala kćer, vjerujem identična svojoj majci otprije 30 godina. Bacile su se u zagrljaj i nestale iza ugla rastežući samoglasnike u živahnom razgovoru. Još par sati i novi vlak je bio pred nama.

Jurili smo kroz sniježni krajolik, a onda je vlak bez ikakvog razloga stao. Metalni glas kroz zvučnike non stop je nešto ponavljao, ali mi ga nismo razumjeli. Jedno drugog nagovarali smo da se obrati dečku do nas da nam objasni o čemu se radi. Našu djetinjastu svađu on je prekinuo riječima: ''Ali ja vas razumem''. Zbog nesreće na pruzi trebalo je presjesti na autobus. Uskoro smo stigli do stanice i ponovno se ukrcali u vlak.

Ovaj put u vagonu je bila gužva, a sjedala su bila numerirana, što nas je zbunilo jer naše karte nisu imale broj. Pravili smo se da to ne vidimo. Nekako smo se progurali do praznih sjedala i nastavili vožnju. Vlak je jurio i svaki put kad bi uletio u tunel nama bi se začepile uši. Već je počela padati noć, a nas je očekivalo zadnje presjedanje. Ovaj put nas je na stanici dočekala grupa ljudi u žučnoj raspravi. Jedan od sudionika tada je povikao ''Zvat ću miliciju!'' i grupa se ubrzano razišla. Činilo se kao da uopće nisam otišao od kuće.

Brzo smo uletjeli u crveni dvokatni vlak i nastavili vožnju do pograničnog gradića na zapadu zemlje. U vagonu smo se raspričali što je privuklo pažnju nekih putnika. ''Oprostite, kojim to jezikom govorite? Hrvatskim? Aha. A razumijete li Makedonce? Ne. A Srbe?'', i tako redom. Prije nego što im je ponestalo slavenskih nacija, već je na red došla naša stanica. Na peronu su nas čekali Martin i Goran, veselo se smiješeći iako ih nikad prije nismo upoznali. Ponijeli su torbe uz naše zahvalne poglede, a onda smo svi skupa nestali iza ugla...

GUARDA CHE LUNA (početak)

2007-01-22T21:10:00.000-01:00

Postoje teorije koja objašnjava zašto se ljudi čudno ponašaju za punog mjeseca. Svojom gravitacijskom silom Mjesec utječe na gibanje voda na Zemlji. Nekada jače, a nekada slabije privlači mora i oceane što mi poznajemo kao plimu i oseku. Ljudi su isto tako 80% sastavljeni od vode: pojedinačno to nije velika masa, i tek kad se zaokruži i u cijeloj svojoj veličini pojavi na nebu, Mjesec u nama uspije izazvati svojevrsnu plimu. Voda u nama se uznemiri, uztalasa i mi postajemo mali oceani osjećaja i nemira koji dugo u noć leže budni u krevetu i prevrću se, ne shvaćajući uzroke svoje nesanice.

Kad smo krenuli na put te večeri bio je pun mjesec.

Pred nama je bilo nešto manje od 1000 km, i (što smo tek kasnije saznali) jedanaest presjedanja. Naša mala HŽ kompozicija već nas je čekala usidrena na peronu. Nekako smo dogurali svu našu prtljagu i popeli se, a vlak je uskoro krenuo. Noćna vožnja dolinom Save mogla je započeti. Petra, kršna Dalmatinka s preozbiljnih dvadeset i nešto godina brinula se za našu papirologiju (putne karte), pa smo se Jasmina i ja mogli opustiti odmah otvarajući kekse i sokove koje smo spremili za put. Svi troje dovoljno se dobro znamo da se smatramo prijateljima, ali opet nedovoljno dobro da bismo šutjeli čitavo vrijeme. U naše rapsrave ubrzo se uključila i jedina preostala putnica u kupeu – mlađahna Slovenka razočarana Europskom unijom. Nakon pola sata razgovora došli smo do njene stanice, pozdravila nas je i onako s vrata dramatično viknula 'Ne idite u EU!' kao da nas u najmanju ruku upozorava na neku mističnu opasnost koja nas čekala na putu do našeg odredišta. Pred nama je bila još cjelonoćna vožnja kroz planine, a u kupeu su se izmjenjivala lica.

Blijeda zora uskoro je svanula s prvim pahuljama snijega. Iskrcali smo se na kolodvoru, ali do sljedećeg vlaka preostalo nam je nekoliko sati. Siv i bezličan dan nad gradom nije mamio u šetnju. Svejedno, nakon posjeta kolodvorskim WC-ima malo smo protegnuli noge...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (kraj)

2007-01-22T10:20:00.000-01:00

Katarina nas je čekala na kolodvoru u Bredi. Bila je prepuna doživljaja sa svog vikend-druženja s rodbinom. Nije ih sve niti stigla ispričati, a mi smo već stigli u Venlo gdje smo presjedali na autobus. Tamo su se skupili neki ljudi za koje se ispostavilo da idu u Baarlo istim poslom kao i mi. Bili su tu Dule i Marija iz Srbije, Cecilia iz Finske i hrpa Nizozemaca. Ukrcali smo se u autobus i nakon kraće vožnje stigli smo do romantičnog dvorca u Baarlu. Pet nezaboravnih dana bilo je pred nama.

Toliko ljudi, toliko jezika, toliko razlika! Bilo je zanimljvo razgovarati s Alinom o životu u Cluju, slušati Imeldin irski naglasak ili promatrati Nastju u njenom krznenom kaputu u kom je izgledala kao da je ispala iz «Doktor Živaga». U slijedećih pet dana shvatili smo da je nizozemska hrana očajna, da sa svojim prijateljima iz Srbije možemo razgovarati o svemu, ali ne i o ratu, posjetili smo Antwerpen, a pale su i neke simpatije i neke suze... Uvijek ću pamtiti Kaija i njegov smijeh, Draganu i njene pokušaje pomirbe iako se oko ničega nismo posvadili, Polonino neprestano izvikivanje «Piran je naš» svaki put kad bi nas ugledala i Svenjinu zaluđenost stolnim nogometom.

Jednu večer Katarina i ja smo se napili «Amara», ona je izvukla neki crveni ruž za usne i namazala se (i mene po obrazima), i onda smo tako polupijani i rumeni teturali po dvorcu, cerili se i nasmijavali ljude. Jedina koja je prihvatila našu šalu bila je Pille, dobra stara Pille koju je bilo tako lijepo ponovno susresti. Bila je to jedna od onih večeri kad te baš briga za probleme koji te muče, za ispite i nedovršene projekte koji su čekali u Zagrebu, za sutrašnju glavobolju, za podsmjehe drugih. Bili smo samo ja i Katarina i osjećaj sreće koju je Amaro samo malo iskrivio, ali koji je bio stvaran i iskren.

Nakon nekoliko dana trebalo se otrijezniti – slijedio je povratak kući. Neki su se tome više razveselili, a neki manje. Ipak, intenzivno druženje sa 250 ljudi strahovito isprazni čovjeka, i mi smo se trebali vratiti u Hrvatsku, ali i k sebi. Veći dio putovanja sastojao se od tišine i zurenja kroz prozor. Klokotanje tračnica i sladak okus «Vlaa» ispratio nas je do Zagreba: vrijeme je da se napokon vratimo u vlastite kolosijeke...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (šesti dio)

2007-01-22T10:17:00.000-01:00

Kupujući tramvajsku kartu naučili smo nešto o nizozemskom jeziku. G se čita kao h, i to ne kao obično h, nego kao da pokušavamo pljunuti, pa se npr. Haag čita Hahrhr. Tako smo se nemalo iznenadili kad smo na kiosku zatražili kartu za 'Ševeningen'. Žena nas je samo čudno pogledala i odmahnula glavom. Nakon kraćeg objašnjavanja shvatili smo da tražimo kartu za S-hrheveningn. Ponešto oderanog grla sjeli smo u tramvaj i krenuli na Atlantik. Naknon kraće vožnje izašli smo iz gradskog područja i nastavili se kretati golim krajolikom prekrivenim travom.
Uskoro smo došli i do cilja. Tramvaj je jurio plažom, s desne strane bili su pješčani brežuljci, a s lijeve uznemireno more. Mi smo sišli s tramvaja i odmah osjetili pijesak pod nogama. Pred nama je bio Atlantik, veliki valovi i mutna voda. Scheveningenska plaža bila je prepuna šetača. Ljudi su došli sa svojim obiteljima na piknik, neki su šetali pse, drugi su se igrali s frizbijem. Petra i ja smo odlučili isprobati more, ali nismo uspjeli doći više od par metara od obale. Osim što je bila prljava, voda je bila i jako hladna. A mi smo svojim krikovima skrenuli pažnju na sebe. Na trenutak je pola plaže promatralo mene i Petru kako se špricamo i imitiramo scene iz Baywatcha. Atlantik je bio savršen završetak dana. Iako smo bili umorni, miris mora i zvuk valova kao da nas je osvježio.

Još smo se popeli i na dok odakle je pucao pogled daleko na pučinu. Pred nama je bio i poznati zatvor koji je više nalikovao boljem hotelu. Tamo nas ipak ništa nije vuklo. U par rečenica podsjetili smo se negativnih uspomena koje nas vežu za neke protekle događaje, a onda mu okrenuli leđa i vratili se u Amsterdam.

Prije večere trebalo se otuširati. Otvorio sam torbu i tek tada shvatio da nisam ponio ni jedan veliki ručnik, a bome ni plastične šlape. Jedini ručnik u torbi bio je onaj za lice, dimenzija oveće salvete. Što je, tu je, uzeo sam ga i bos krenuo prema tuš-kabinama. Već prvi korak unutra uvjerio me da više nikad neću zaboraviti ponijeti te glupe šlape. Pločice su bile prepune odrezanih noktiju (bolje rečeno pandži) koje su mi se zabijale u stopala. Nakon što sam ih isprao, krenuo sam se na brzinu otuširati. Ipak nisam bio dovoljno brz da izbjegnem velike mlazove pišaline koji su se počeli slijevati po podu iz susjedne tuš-kabine. Isprao sam se, izjurio sam brzinom munje, obrisao se onim svojim ručnikom-papirnatom maramicom i zauvijek se oprostio s njim. Završio je u košu za smeće, a ja sam 'tuširanje' završio s dva paketa alkoholnih vlažnih maramica u svojoj sobi. Mislim da bih se osjećao čišće i da sam se valjao u blatu, a ne ovako. Nakon kraćeg druženja u baru gdje smo ispisivali razglednice, krenuli smo spavati. Sutra se nalazimo s Katarinom i krećemo na jug, u gradić Baarlo. Tamo ćemo sljedećih pet dana provesti u romantičnom dvorcu sa još 250 ljudi iz cijele Europe.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (peti dio)

2007-01-22T10:13:00.000-01:00

Osvanula je nedjelja, dan rezerviran za upoznavanje Nizozemske. Još u Zagrebu za tristotinjak kuna kupili smo euro domino kartu kojom se može četiri dana voziti vlakom po cijeloj zemlji. Odlučili smo posjetiti Rotterdam i Delft, a još neka mjesta su nam slučajno upala u itinerar. Putem do kolodvora jedan transvestit nas je pozdravio, dignuo palce u zrak i rekao «Everything's gonna be great!». Bio je potpuno u pravu.
Nizozemski vlakovi funkcioniraju odlično, svi službenici na kolodvoru govore engleski, a međugradske linije kreću svakih 20 minuta. U roku od dvije minute bili smo na vlaku za Delft. U čistom, urednom i brzom vlaku na kat sjeli smo na gornji kat i promatrali sunčane pejzaže u našoj dvosatnoj vožnji... Posvuda ravnica, ali naglašeniji je bio dojam urednosti – nigdje ničeg što bi iskakalo. Neizorana livada, žbunje uz cestu, ma kakvi. Izgledalo je kao da se vozimo kroz veliki vrt. U početku je to djelovalo smirujuće, ali kasnije je počelo i smetati. Sve je djelovalo umjetno, Nizozemci su apsolutno svaki komad divljine i prirode u svojoj državi uspjeli zatomiti i upregnuti u nešto kultivirano i ljudsko. A tu su naravno i vjetrenjače, simbol Nizozemske čije su se elise mjestimično pojavljivale iza šume.

Stigli smo do Delfta, romantičnog gradića u kojem je jednom davno izmišljen mikroskop. Grad je izgledao poput razglednice. Sve je bilo šareno i dotjerano, na mostovima su bile okačene teglice s cvijećem, a starinske prozore sakrivale su raznobojne tende. Stvarno ti dođe da se ubiješ od sve te savršenosti i uređenosti. Mi se ipak nismo ubili nego smo skoknuli do obližnjeg supermarketa i kupili hrane. U hladu kraj katedrale sjeli smo na klupicu i promatrali ljude. Tada su na obližnjoj crkvi zazvonila zvona i upozorila nas da trebamo krenuti dalje. A zvona u Nizozemskoj zvone u melodijama. Naime, u tornju se ne nalazi samo jedno zvono nego bar njih dvadesetak različite veličine poredanih po ljestvici. Kad zazvone imate dojam da zvoni bar 20 crkava istovremeno.

Naša sljedeća postaja bio je Rotterdam, potpuno drukčiji od Delfta (iako je i on bio savršeno uređen). Grad je u Drugom svjetskom ratu sravnjen sa zemljom i trebalo ga je izgraditi iz početka. Posvuda oko nas bili su pravokutni neboderi od stakla i čelika, moderna zdanja dizala su se stotinama metara u zrak. Bilo je to nevjerojatno osvježenje, kao da smo hodali nekim američkim gradom. Rotterdam je inače i druga najveća morska luka na svijetu, pa smo obišli staru luku pretvorenu u muzej. Bila je prepuna starih brodova, sidara prekrivenih hrđom, a s visećeg mosta na izlazu iz luke pružao se spektakularan pogled. Zanimljivo je bilo vidjeti i gradsku policiju kako patrolira gradom na konjima. Jiiiihaaa!

Mi smo u svom brzom tempu krenuli natrag u Amsterdam, ali odlučili smo još navratiti do Haaga i Sheveningenskog zatvora...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (četvrti dio)

2007-01-22T10:08:00.000-01:00

Išli smo od jednog do drugog coffee shopa i raspitivali se gdje bismo mogli kupiti čokoladu s travom. U ni jednom je nismo našli, ali svi su nas uputili u coffee shop «Čokolada» koji je specijaliziran za takvo nešto. I ostali kafići/coffee shopovi bili su specijalizirani, tako da je jedan bio uređen u stilu irskog puba, drugi u stilu kaubojskog saluna itd. Samo su omamljeni turisti tupog pogleda svugdje bili isti. Ali tog famoznog «Čokolada» nigdje. Na kraju smo zbog potrage i izašli iz red light districta, ali to nije bio pametan potez. Već oko ponoći ostatak grada je opustio, svi kafići su se zatvorili i samo nas neki čovjek sumnjivog izgleda odmjeravao s jednog ugla. Vratili smo se u našu četvrt i još jednom sve pretražili, ali jednostavno nam nije bilo suđeno. Odlučili smo se prepustiti masi ljudi i bez dodatnih opijata.

A četvrt crvenih svjetiljki noću doista procvjeta. Ljudi i živost na svakom koraku, jedino su dojam kvarili britanski turisti koji su se opijali i razbijali boce na svakom drugom uglu. Mladi parovi s djecom, skupine mladih ljudi, pojedinci sumnjivog izgleda s rukama u džepovima, ljudi u 'zlatnim godinama', svi oni strpljivo su stajali u redu na ulaz u razne stiptiz barove (jedan je imao veliku reklamu «real sex on stage»), sado – mazo klubove ili videoteke sa sobama za gledanje. U usporedbi s ostatkom grada ovaj se dio činio vrlo ugodnim i sigurnim, unatoč ponudi koja bi sablaznila prosječnog hrvatskog građanina i asocirala ga na kriminal i nemoral. Doduše, pogled na cure u izlozima (koliko god lijepe bile, a neke su stvarno bile superzgodne) nije bio nimalo ugodan. Napravili smo još koji krug i onda se penzionerski odlučili vratiti u hostel. Prilikom povratka neki poprilično zgodan dečko me pogledao, uhvatio se za međunožje, nasmiješio se i rekao mi nešto. Do dana današnjeg nisam siguran je li mi htio naplatiti ili je to radio iz čiste opčaranosti mnome. Uglavnom, to je bila jedina ponuda koju sam dobio tokom desetodnevnog boravka u Nizozemskoj pa o njoj sve najbolje, iako sam je ljubazno odbio :)

Odlučili smo dio vremena provesti u hostelu. Tamo je već bio Igor u pidžami i pravio si fen-frizuru. Zgrabio sam par eura iz novčanika i krenuo u bar u prizemlju gdje smo bili Petra, ja, Josipa i tek još pet ljudi. Prostorom je dominirao mural na zidu s prikazom Amsterdama i velikim crvenim natpisom «Jesus». Kraj šanka bio je klavir s vazom prepunom suncokreta, pravi Van Gogh u malom. Petra je sjela za klavir i malo udarala po tipkama. Kad je zasvirala Jednu sem ružu imel vidno očaran dva crnca došla su do nje i počela se raspitivati o ovoj 'prekrasnoj i dirljivoj melodiji'. Prava zagorska tuga u Africi.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (treći dio)

2007-01-22T10:06:00.000-01:00

Stvari sam ostavio jednom od rijetkih slobodnih ležajeva i počeo se raspremati. Većina ljudi u sobi imalo je kojih 40ak godina, a polovica su bili crnci. Mislim da ih je dobar dio ovaj hostel smatrao svojim domom, i to iz razloga što drugi nisu imali. Jedan od njih u ormariću je držao uokvirenu fotografiju na kojoj je bila mlada žena s djetetom, pretpostavljam njegova obitelj. Svi su se trudili biti tihi i neprimjetni da slučajno ne bi uznemirili svog susjeda. Navečer kada bi se svjetla prigušila imao sam dojam da oko mene hodaju crne sjene, a ne ljudi.

Napokon krenuh. Susreli smo se s Igorom i Majom iz Moskve i Cindy iz Berlina, i sve nas ovako multietnične domorodac Floor poveo je u obilazak grada. Za Amsterdam kažu da je uz Pariz i Barcelonu najljepši grad u Europi. Iz Floorove priče moglo se uglavnom čuti kojim je ratom što osvojeno, kojom kolonizacijom i trgovinom što izgrađeno i tako redom. Uostalom, kao i većina gradova Europe i ovaj je u prošlosti građen pljačkom i otimanjem. Preskakivali smo kanale koji su podsjećali na Veneciju, divili se arhitekturi koja je tako spretno miješala drvo i kamen, sklanjali se od pomahnitalih biciklista kojih u gradu ima na desetke tisuća, prelazili preko grandioznih mostova i u razgovoru došli do restorana sa surinamskom kuhinjom. Bio je to moj prvi surinamski ručak, ali nadam se da ne i zadnji. Nemam pojma što sam pojeo, ali znam da je sve bilo vrlo ukusno i vrlo vrlo ljuto, ali to nije bila ljutina od koje me kasnije bolio želudac. Jedina posljedica uz sitost je bila ugodna toplina koja mi je do kraja dana strujala tijelom i štitila me od hladnih vjetrova s obližnjeg Atlantika. U obilasku nas je uhvatila večer i mi smo se požurili natrag u hostel spremiti se za izlazak.

Ipak je subotnja večer bila pred nama, a mi mladi i poletni željeli smo iskusiti amsterdamsku noć. Još na putu ovamo odlučili smo da ćemo kupiti čokoladu s travom i istražiti koje posljedice ostavljaja konzumiranje iste u većim količinama. Floor je sjeo na bajk i otišao kući, a mi smo se pozdravili s Igorom i Majom (koji su također odsjedali u hostelu «Kod Isusa») i dali se u potragu. Četvrt crvenih svjetiljki bila je prepuna ljudi...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

2007-01-22T10:03:00.000-01:00

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (početak)

2007-01-22T10:01:00.000-01:00

Putovanje u Nizozemsku trebalo je biti prava friendessance. Luka, Katarina i ja otkrivali bi zemlju poldera, a istovremeno bi se družili, još bolje upoznavali i obnavljali međusobne čvrste veze. Od ovog scenarija prepisanog iz nekog trećerazrednog TV filma spasio nas je Luka odlukom da ipak ode na skijanje, a ne sa nama na put. Toliko o čvrstim vezama. Osim Katarine (i naravno mene), tu su bile još tri druge cure. Izgleda da je estrogen week bio preda mnom.

Do kolodvora sam jedva stigao, jer moje srce nije predviđeno za napore sastavljene od lutanja Zagrebom sa dva prepuna backpacka po neobično vrućem listopadskom danu. Među inim stvarima u mojim ruksacima nalazili su se boca šljivovice, metalna cjediljka, četiri klipa kukuruza i jedna repa. Sve to dobilo je svoju svrhu u sljedećih tjedan dana. Nažalost, među stvarima nisu se nalazili ručnici i plastične šlape, a njihovu nužnost također sam upoznao sljedećih dana. Na put bez ručnika, stvarno ne znam što mi je to trebalo...

Luka nas je ipak došao ispratiti na kolodvor, a mi smo se ukrcali u vlak i mahali mu sve dok vlak nije ušao u prvi zavoj, a zagrebački Glavni nestao iza sivih blokova zgrada. Smirujući zveket kotača koji udaraju po tračnicama pratio nas je sve do Muenchena. Tamo smo presjedali na noćnu brzu liniju Muenchen – Amsterdam u neki suvremeni vlak sa odličnom izolacijom i ergonomskim sjedalima. To je ipak oduzelo romantiku koju naši HŽ muzejski primjerci vlakova posjeduju (kad ne smrde po pišalini), a od ovih ergonomskih sjedala sve nas je bolio vrat. Vlak je krenuo bez ikakvog kašnjenja: od Amsterdama nas je dijelila noćna vožnja dolinom Rajne.

PROLJEĆE NA BALTIKU (kraj)

2007-01-20T10:21:00.000-01:00

Piusa Koopad jedno je od najvećih noćilišta šišmiša u Europi. To su dugački podzemni hodnici koji su nastali iskopavanjem kvarcnog pijeska od kojeg se radi staklo. Budući da u tlu nema čvrstog materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.

Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.

Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.

Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijelazu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.

Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....

Zagreb, 2005.

Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deseti dio)

2007-01-20T10:07:00.000-01:00

Ostao je naš zadnji veliki obilazak Estonije. Park prirode Endla nalazio se u blizini Tartua. To je veliki kompleks močvara posebne vrste koje se nazivaju 'bog', u kojima žive zlatni orlovi, rastu sniježni ljiljani... i radi jedna nadasve neobična žena. Od početka do kraja obilaska imao sam dojam da ona misli da Endla i sve što se u njoj nalazi pripada njoj i samo njoj. Tako da je čitav obilazak izgledao kao da smo u njenom dnevnom boravku. Ako nismo pazili prijekorno nas je gledala, ako bi sišli sa drvenih mostića (slično kao na Plitvicama) odmah bi dotrčala do nas i gurkala nas natrag kao nestašnu djecu. Ali najviše od svega taj osjećaj pripadanja nazirao se kroz poznavanje i ljubav. Ta žena znala je svaki kutak, svako gnijezdo, svaki kamenčić i htjela nam je to pokazati, jer je i kod nas htjela vidjeti to oduševljenje i žar koji je ona neprestano pokazivala. Tanel mi je kasnije ispričao da ta žena tu radi otkad se on sjeća, od njegovog prvog obilaska Endle prije više od 15 godina i da je čitav svoj život posvetila istraživanju i očuvanju močvara. Nije se udavala, nema djece i čini mi se da je na neki način i ona postala dio močvare jednako kao i zlatni orlovi i sniježni ljiljani koji tu žive i rastu zajedno s njom. Po završetku obilaska povela nas je do neke osmatračnice s koje se vidio čitav park prirode – posvuda breze, žbunje, jezera i lokve mjestimično prošarane drvenim mostićima koji se gube na horizontu. Još jedno toliko usamljeno mjesto...

A mi smo napokon krenuli u planine. Na jugoistoku zemlje nalazi se Suur Munamägi (Veliko jaje), sa svojih 318 metara najviši vrh Baltika. Nakon kraće vožnje došli smo u podnožje odakle smo se cca osam minuta penjali do vrha. Da bi se od stabala išta moglo vidjeti s vrha izgradili su toranj od pet katova koji je izgledao kao nasukani svjetionik. Popeli smo se gore, ali zbog oblaka i kiše nismo mogli vidjeti do Finske (kako su nam obećali). Smrznute oranice, raščupani brezici i pokoje tamno jezero gubili su se u magli, a ja sam imao osjećaj da sam stigao na kraj svijeta. Vjetar je kovitlao oblake i Katarina i ja smo se nalaktili na ogradu i pustili da nam se lice potpuno smoči od magle i kiše. Dokle god je pogled sezao nije se mogla vidjeti niti jedna kuća.

Jedna kuća (točnije kolibica) ipak je bila sakrivena u blizini, a ta je kolibica bila naše zadnje prenoćište. Nakon večere došla je na red i sauna koju smo toliko željno iščekivali. Imala je predsoblje u kojem smo se skinuli i aklimatizirali (temperatura je bila oko 50 C). Upozorili su nas da prije ulaska u glavnu prostoriju saune skinemo sav nakit, leće i sl. jer postoji opasnost da se užare ili rastope i da nas tako opeku. A onda su se otvorila vrata i mi smo ušli u drvenu prostoriju gdje je već bilo nekoliko golih Estonaca i Estonki. Termometar je pokazivao nevjerojatnih 114 C. Prvih par minuta nekako sam i izdržao, iako je zrak bio tako vruć da ga je bilo gotovo nemoguće udisati. Ali kad je Erki preko užarenog kamenja prelio vodu, kad se sva ta para podigla u zrak ja sam pomislio da ću umrijeti. Istrčao sam u predsoblje, a sa mnom još nekoliko Hrvata. Kasnije smo se vratili unutra i ja sam izdržao još nekoliko minuta. Temperatura je toliko bila visoka da se čovjek uopće ne znoji. Točnije, nema dojam da se znoji jer vlaga odmah isparava s tijela. A onda je došao kraj. I to kakav kraj. Iz saune smo izletili goli golcati, trčali kroz šumu nekoliko metara, a onda skakali u potok koji je mjestimično još uvijek bio zaleđen. Od tolike vrućine voda se i nije činila prehladnom. Osjećaj nakon urona je kao da se milijarde iglica zabijaju po čitavom tijelu, a kad se pokuša ispuzati iz potoka koža na tabanima čini se debelom pola metra, zbog čega su neki popadali u obližnje blato. Ako ikad budete u prilici, preporučam. Bez ikakvog straha za zdravlje, čak naprotiv!

Nakon saune legli smo u krevet još uvijek se pipajući. Koža nam je svima bila tako mekana i glatka, a san koji je uslijedio meni će biti spavanje koje ću pamtiti čitavog života. Niti vukovi koji su zavijali čitave noći, niti neudobna vreća i pretvrd krevet, niti Markovo hrkanje nisu me ometali u najboljem i najčvršćem snu mog života.

Prije povratka u Tartu i posjeta Tallinu svratili smo i do Piuse Koopad.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deveti dio)

2007-01-20T10:04:00.000-01:00

Došao je na red i naš prvi noćni izlazak. Ja baš pretjerano i ne volim izlaske u klubove jer ne plešem, a ni ne slušam muziku koja se najčešće pušta na takvim mjestima (a ni alkohol mi nije posebno drag), ali naravno da nisam lud propustiti nešto takvo, ipak nisam ovdje svaki dan! Spremismo se dakle mi, a pred diskotekom 'Tallinn' čekao nas je ostatak grupe. Unutra su bila četiri podija, jedan sa tranceom, jedan sa živom muzikom, na jednom modna revija i prodaja odjeće, a na jednom lounge muzika s madracima. Naravno da sam završio na ovom posljednjem, čak sam uspio i zaspati, sve dok nije došao neki rmpalija iz securityja i objasnio mi da je u disku zabranjeno spavanje?! Na svu sreću, većina mi se ubrzo pridružila na madracu, tako da mi nije bilo dosadno. Došli su i neki do tad nepoznati Estonci, od kojih se jedan zvao Ajvar. Ništa čudno, još prije upoznao sam i Juhana, a od 'naših' jedna se cura zvala Pille.

I dok smo tako ležali porazbacani uokolo, ja sam si dao malo oduška promatranjem međuljudskih odnosa u našoj grupi. Između Vlatke i Edgara padale su neke simpatije, al' on, dobroćudno tele, samo se smješkao i na tome je ostalo. Nešto sam nanjušio i između Franeta i Laure, ali iako se Laura otopila u odnosu na Zagreb, još uvijek je svojim sub zero pogledom hladila svaku vatricu u Franetu. A tu je bila i Kelin, nezaboravna Kelin koja je nekoliko tjedana nakon našeg povrataka stopirala do Hrvatske i natrag samo zbog Nepoznatog Nekog. A Tanel, Tanel... Nisam uspio pobrojati sve cure koje su se zagledale u njega, ali mislim da je on pobjednik u ovoj kategoriji.

U mom bapskom hobiju protekao je dobar dio večeri, a ja sam imao sreće što ni Vlatka ni Laura nisu htjele ostati predugo, pa smo među prvima, oko 2 u jutro, krenuli kući. Noćna šetnja kroz Tartu sjetila me na Zagreb. Odjednom sam shvatio da mi se ide doma, u Hrvatsku. I to jako. Sva sreća da me do jutra osjećaj napustio...

Prije našeg posljednjeg izleta po Estoniji, ostali smo još jedan dan u Tartuu. To vrijeme bilo je rezevirano za obilazak dućana, kupovinu suvenira (najčešće losove kobasice) i šetnju kroz grad, njegove ulice prepune pijanih i veselih studenata i festivalskih događanja. Navečer je Silja organizirala večeru za sve nas, a dobrodošlu učmalost prekinuo je Tanel obavijestivši nas da ćemo se uskoro skidati do gola. Ja samo mogu dodati – napokon! :) Čovjek je bio suočen s nevjericom od strane Hrvata, neke cure su čak i bučno protestirale, ali nitko od nas nije znao točno o čemu je riječ. Odgovor je bio – još jedna tradicija studentskih dana. Na rijeci koja protječe centrom grada stavi se splav na kojem je oveća bačva. U bačvi je vruća voda, mi se svi skinemo, skočimo u bačvu i goli plovimo gradom na 3 C.

Spustio se suton, a mi smo se došetali do rijeke još uvijek misleći da je riječ o šali. Kad tamo – na rijeci splav, na splavi bačva. Nije bilo uzmaka, splav je pristala i pokupila nas: bilo je vrijeme za odbacivanje krpica i kupanje u Adamovom i Evinom kostimu. Led sam probio naravno ja, a odmah mi se pridružio i Luka. Estonci su već bili goli i brčkali se u bačvi, a ubrzo im se pridružio i veći dio Hrvata, iako nisu baš svi bili dovoljno hrabri. I tako se nas poveći broj brčkao u bačvi, bila je to prava ljudska juha. Non stop te dodiruju nedefinirani ekstremiteti, sve se isparava, svi se migolje i meškolje, ali uopće nije bilo neugodno. Atmosfera je bila opuštena, i svi su umirali od smijeha. A onda je došlo na red polijevanje, kantama smo grabili ledenu vodu iz rijeke i zalijevali jedni druge. Luka je rukom uhvatio dimnjak i kasnije završio u bolnici zbog opekline na dlanu. To je bio jedini loš trenutak ove nezaboravne večeri.

Da zaključim, to je bilo jedno od najzabavnijih i najoslobađajućijih događaja iz Estonije. Isto tako mogu reći da nisu sve Estonke prirodne plavuše, a da se Estonci ne trebaju sramiti... ničega.

PROLJEĆE NA BALTIKU (osmi dio)

2007-01-18T20:59:00.000-01:00

Baltičko more nas je sve iznenadio kada se tiho i jednostavno pojavilo iza zavoja, bez ikakve najave od naših estonskih prijatelja. Onako sinje i spokojno izgledalo je kao da je tamo oduvijek, i nije se dalo smetati skupinom šašavih turista koji su iskočili iz auta i zatrčali prema obali.
Stigli smo na Baltik, najneobičnije more koje sam do tad posjetio. Na obali se nasukala santa leda koju su prelijetali labudovi, a uokolo je rasla nepregledna šuma tanke žute trstike koja nas je sve nadvisivala. Posvuda su bili porazbacani obluci promjera do dva metra. Lana je kao prava primorka liznula more i zaključila da nije dovoljno slano. Istina, Jadran je slaniji čak sedam puta. A mi smo se popeli na santu i fotografijom ovjekovječili naša ukočena i promrzla lica. Nešto dalje bilo je i ribarsko selo u kojem nismo sreli nikoga. Samo šum trstike i vjetra i posvemašnji mir u dvorištima koliba i krošnjama stabala. Sve je izgledalo kao iz neke tužne nordijske bajke, i ni po čemu se nije moglo vidjeti da smo na obali mora, a ne nekog začaranog jezera.

Nakon Baltika krenuli smo natrag u Tartu kako bi malo bolje upoznali polaznu točku naših putovanja. Simpatičan omanji gradić tih su dana oživjeli studenstski dani. Deseci tisuća studenata (koji čine čak četvrtinu stanovništva ovog grada) svake godine provode tjedan dana u ludiranju na ulicama i trgovima. Toga dana održavala se velika utrka na rijeci, a mi smo odlučili osvjetlati obraz Hrvatske i prijavili dvije ekipe – Geoforce i Croatian sensation. Pripreme za utrku sastoje se od obilaženja lokalnih 'second hand' trgovina i kupovine što smiješnije i gluplje odjeće, što je dress code za ovu utrku. Ja sam kupio debelu vunenu suknju i neku očajnu pet brojeva manju majicu za 15 kn, a djelić dostojanstva dodao ljubičastom kravatom od 2 kn. Luka se odlučio za promatranje utrke sa sigurne udaljenosti, a omotan hrvatskom zastavom privukao je nekog fotografa lokalnih novina.

Došli smo do obale rijeke gdje su nas čekali domaćini s pripremljenim čamcima, a kad tamo tisuće i tisuće ljudi, krcate tribine i riječna obala i prijavljenih 70 ekipa. Koja je to bila ludnica! Dodijelili su nam startni broj, spiker je na razglasu izvikivao imena ekipa pa su i naša spomenuta i pobrala veliki pljesak (valjda zbog egzotike), startni pištolj je opalio, a mi se sjurili prema rijeci. Croatian sensation je zbog starosti čamca potonula nakon prvih nekoliko zaveslaja (za što im je kasnije i svečano dodijeljena nagrada za najpotonuće), a moja ekipa Geoforce krenula je u borbu sa raspomamljenim estonskim studentima. Na rijeci je bila neopisiva gužva, a nas je ubrzo dostigla splav sa preko 10 studenata obučenih u medicinske uniforme i počela nas obilno zalijevati kantama ledene vode. Jelena je upravo u tom trenutku dobila mengu i počela cviliti od muke, Josip je čitavo vrijeme pokušavao šarmirati Estonke iz susjednog čamca umjesto da vesla, a Una i ja smo pokušavali dovući naš čamac do bove koju smo morali zaobići. Nakon petnaestak minuta mučenja, cviljenja, veslanja i početnih stadija hipotermije došli smo do cilja, Una i ja smo otrčali do kontrolne kućice gdje su nas obavijestili da smo osvojili odlično deveto mjesto! Očito su previdjeli činjenicu da jednu bovu uopće nismo zaobišli, što bi nas automatski diskvalificiralo. Ali nagrade su se dijelile samo za prva tri mjesta (i posebna nagrada za potonuće) pa od našeg varanja nismo izvukli neku korist.

Do večeri smo se grijali kod kuće i skupljali energiju za izlazak u diskoteku 'Tallin' u centru Tartua.

PROLJEĆE NA BALTIKU (sedmi dio)

2007-01-18T20:58:00.001-01:00

U nekoliko dana provedenih u Estoniji naučili smo nešto više o karakteru ovog naroda, njihovom temperamentu ili još bolje – nedostatku istog. Prvo što nam je upalo u oči je da se oni gotovo i ne smiju. Bez pretjerivanja – poneki osmijeh i to je sve! Mimika lica im je i inače neprimjetna, a podučili su nas i da se bilo kakvo mahanje rukama za vrijeme govora smatra nepristojnim. Kad smo tek nakon tjedan dana saznali da su jedan Estonac i Estonka u našem društvu par, više nas ništa nije čudilo. Prihvatili smo normalnim činjenicu da se ni jednom nisu poljubili, držali za ruke, šalili... Isto kao što su i oni normalnim počeli smatrati naše (pre)glasne razgovore, skakanje, vrištanje i cerekanje. Isprva smo ih kroz šalu kritizirali, ali su nas posramili svojim objašnjenjem o poštovanju razlika. Na kraju smo naučili cijeniti taj njihov nesumnjiv šarm i drukčiji način izražavanja naklonosti. U svakom slučaju, uistinu posebni ljudi.

U ovakvim i sličnim razgovorima protekla je vožnja do nacionalnog parka na sjeveru zemlje. Ime mu nisam upamtio, ali sastojalo se od puno ő i ö. Učenje estonskog ostavio sam za drugi put. Jezik ima 14 padeža i u Europi mu je sličan jedino finski. Ja sam se zadovoljio sa skromnim aitah (hvala) i palun (molim). Od daljnih pokušaja odvratio me događaj iz Tartua. Nakon što sam neku ženu slučajno bubnuo torbom, nasmiješio sam se i rekao 'palun vandabust', nakon čega me ona blijedo pogledala. Jer 'molim, oprostite' kaže se palun vabandust, a ja sam tu gospođu zamolio da mi da Vandinu sisu. Ako ništa drugo, bar sam uspio izmamiti smijeh iz naših suzdržanih estonskih prijatelja.

I stigosmo mi u nacionalni park. Smještaj je bio u dvorani osnovne škole, u kojoj je priređen i tulum, dok je obilazak parka ostavljen za sutra. Da bi ugrijali atmosferu na tulumu, naši domaćini naučili su nas jednu estonsku igru. Poredaju se čaše koje se do vrha napune vodom, osim jedne koja se napuni votkom. Svi osim jednog dobiju jednu čašu i moraju je ispiti tako da (jedini) igrač koji ne pije ne skuži u kojoj od čaša se nalazi votka. Ako pogodi dobiva bod. U slijedećem krugu netko drugi pogađa i tako unedogled. Naravno da su Estonci bili puno utreniraniji i ispijali su 2 dcl votke kao da piju 'Janu', a mi smo već nakon dva kola kapitulirali. Svi osim Jelene, koja je nastavila igrati igru do dugo u noć da bismo joj slijedeće jutro morali prepričavati događaje koje je u alkoholnoj amneziji posve zaboravila.

Možda zbog mamurluka ili činjenice da su jedini dostupni WC-i bili poljski, nacionalni park nas nije oduševio. Šume, livade, jezerce i neki derutni dvorac, a uz sve to i dosadna kišica, neodlučna o tome pada li joj se ili ne. Neusporedivo ni s jednim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Par dana kasnije dojam je ipak popravio park prirode Endla, a mi prije Endle napokon stigosmo na toliko očekivani Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (šesti dio)

2007-01-18T20:56:00.000-01:00

Ida-Virumaa najveća je rudarska pokrajina u Estoniji. Za razliku od 'tradicionalnih' naftnih bušotina, ovdje se prakticira drukčiji način eksploatacije nafte. Shale je porozna vrsta stijene u čijim se porama nalazi nafta. Da bi se ona ekstrahirala, kamen se drobi (može se reći da se nafta 'ižmiče' iz kamena), a otpaci - ostatak shalea u obliku pepela i troske - slaže na hrpu. Podzemni hodnici rudnika kojeg smo posjetili dugi su tri kilometra pa smo, umjesto pješice, u podzemlje krenuli vlakom i bar djelomično iskusili težak život rudara. Nagurani u prastare metalne vagone u koje smo jedva svi stali, uz zaglušujuću buku prolazili smo polumračnim hodnicima s kojih je kapala voda, a sve mirisalo na tlo, vlagu, trulež i raspadanje. Došli smo do kraja jednog od hodnika u labirintu i iskrcali se, a radnik koji nas je vodio u obilazak uključio je strojeve. Buka je postala još glasnija dok su se veliki metalni vagoni okretali u zraku i iskrcavali skupljeni materijal u za to određene spremnike. Budući da smo pokazali zavidan nivo radoznalosti, doveli su nas do jednog kopa i dali (tko je htio) veliku bušilicu koja je nalikovala na dva metra dugačak borer. Nakon što su je uključili, stroj težine nekoliko kila počeo je podrhtavati u mojim rukama dok sam nespretno pokušavao ostaviti nekakav trag u estonskom Hadu.

Obilazak je završio kraćim geološko – rudarskim predavanjem, a mi smo izašli na površinu i udahnuli svjež zrak. Tek kad smo počeli raskopčavati jakne na zubatom suncu shvatili smo koliko je u rudniku bilo hladno. Još je preostao obilazak rudničkog otpada – troske. Otpad kao otpad, ali njega ima u tolikoj količini (iskoristivost naftonosne stijene je tek oko 50 – 60%) da je brdo pepela na koje smo se popeli najveća uzvisina u čitavoj državi. Najveće nadmorsko uzvišenje Estonije nešto je istočnije, ali ono se ne ističe toliko iz okolnog reljefa. Ovo oko 150 m visoko brdašce bilo je najveći relativni vrh, i mi smo se popeli na njega. Uzvisina je konsolidirana travom, žbunjem i kojim kržljavim stablom, ali po prašini koju smo dizali za sobom bilo je očito da se penjemo po pepelu. Ponegdje se još uvijek i isparavalo iz tla. Pogled je obuhvaćao smeđe pustopoljine i rudarski kompleks koji je na površini izgledao kao da ne radi barem pedeset godina. Raspadnuta postrojenja iz čijih krovova su rasle breze podsjetila su me na cementaru «Sloboda» iz Podsuseda.

Dvije – tri fotografije i sjeli smo u automobile. Slijedio je Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (peti dio)

2007-01-18T20:46:00.000-01:00

Kolona je opet krenula i uskoro smo bili na Peipsi jarvu iliti Čudskoem ozeru, četvrtom najvećem jezeru u Europi i graničnom području Estonije i majke Rusije. Najveća dubina jezera je samo 4 m. Iako je bio početak svibnja obale su mu još uvijek bile dijelom okovane ledom. Uz obalu su plutali drveni čamci – sanjke, a u daljini na pučini moglo se vidjeti i nekoliko ribara. Od samog nepreglednog vodenog prostranstva više su nas se dojmili oblaci, potpuno drukčiji od onih iz južnijih krajeva. Izgledali su tako masivno i teško, kao da se nalaze samo stotinjak metara od tla, posvuda samo oblaci.

Čitavo vrijeme obilaska sumnjičavo nas je promatrala skupina mladih Rusa. Čuvši estonski jezik namrštili su se i činilo se da gube zanimanje. U tom trenu načuli su par rečenica hrvatskog, nasmijali se i počeli nas veselo dozivati i mahati poluispijenim bocama votke. Slavenska krv i gostoljubivost su proradile. S obzirom da su izgledali kao da su netom nekog ubili i opljačkali par banaka, mi smo se pristojno nasmiješili i nastavili sa svojim obilaskom.

Slijedio je pravoslavni samostan Puhtitsa, rekoše nam jedan od najljepših i najposjećenijih samostana u sjevernoj Europi. U velikom kompleksu s bradatim popovima, čistačicom koja je non-stop histerično vikala iako nije bilo nikog u blizini i nekoliko parkiranih lada čak smo i nešto pojeli. Još uvijek nisam siguran što je to bilo, ali bilo je slatko. A slatko je bilo gotovo sve što smo jeli u Estoniji. Zbog depresije uzrokovane polarnom noći sjevernjaci jedu nešto slađu hranu pa ih šećer malo 'podiže' iz njihove tuge. A mi smo od njega postali hiperaktivni, a cure su i natukle pokoju kilu. A kako i ne bi od svih tih slatkih kombinacija. Jeli smo kiselo zelje koje je bilo slatko, slatki kuhani krumpir, slatke krvavice, pizzu s voćem, pošećerenu salatu i neizostavnu slatku kašu. Glavni hit su ipak bile kobasice od losa koje su bile slane. Kao vegetarijanac ja nisam imao tu mogućnost, pa sam se držao svojih slatkih biljnih delicija.

A s božjih nebesa spustili smo se u podzemlje, i to u rudarskoj pokrajini Ida-Virumaa...

PROLJEĆE NA BALTIKU (četvrti dio)

2007-01-18T20:42:00.000-01:00

Moja cimerica iz Hrvatske Leelo (na estonskom to znači Pjesma) zbog nekih razloga nije me mogla ugostiti, pa mi je na licu mjesta dodijeljena druga cimerica – Laura, iz Hrvatske otprije znana kao Ledena kraljica, ponajviše zaslugom svog toplog i gostoljubivog ponašanja u Zagrebu otprije nekoliko tjedana.

Vlatka i ja ponijeli smo svoje putne torbe i krenuli za njom. Nakon par minuta našli smo se pred smeđom drvenom dvokatnicom. Izgledala je kao kulisa iz nekih vikinških filmova, onako stara, nordijska i mračna (nije bilo javne rasvjete). Uletjeli smo unutra oduševljeni svojim novim kvadratima, obavili dugo očekivani WC i prije spavanja krenuli se tuširati. Kad ono – kada posred kuhinje! Vlatka se gotovo ugušila od pristojnog nakašljavanja, ali Laura jednostavno nije shvaćala da u Hrvata golotinja izaziva neugodu. No to joj nije predstavljalo nikakav problem pa smo pozatvarali sva vrata koja vode do kuhinje i pustili Vlatku da se tušira, dok sam ja u spavaćoj sobi slušao Laurine doživljaje iz Australije. Boravila je tamo tri mjeseca i plaćala si boravak sitnim poslovima kao što su konobarenje, krečenje i sl. Izvadila je i poveću količinu fotografija koje su pratile priču. Prvih par fotografija, i odjednom na slikama ona k'o od majke rođena. Ovdje pod tušem, ondje se briše, ovdje se pere šlaufom. Meni je postalo totalno neugodno i malo sam gledao fotografije, malo nju (slagala je krevet i nije se obazirala na mene), a malo u svoja stopala. U tom trenutku u sobu je ušla Vlatka, ja sam joj brzo predao fotografije i krenuo u kuhinju na kupanje. Nije bilo grijanja pa je jedna od posljedica brzinskih pet minuta tuširanja poveća količina sapunice i vode koja je završila na kuhinjskom stolu i elementima.

Naš je prvi estonski dan došao kraju. Još smo malo pročavrljali s Laurom koja se odjednom činila kao potpuno druga osoba, draga, simpatična i totalno cool. Puštala nam je nekog estonskog pjevača, ja sam Vlatki prepustio krevet, legao na pod i ostatak noći proveo u snu ispresjecanom Vlatkinim hrkanjem, razmišljanjima o Lauri i sjetnim muškom glasom koji je pjevušio ma armastan sind (volim te na estonskom)...

«Come on, we're leaving soon!!» Svanulo je jutro i Laura nas je tjerala iz kreveta zagonetno se osmjehujući. Za stolom nas je čekala kaša. Kasnije smo zaključili da je to neko estonsko nacionalno jelo jer smo svaki dan za doručak jeli kašu. I dok je Laura uživala kao da u najmanju ruku jedu neku rijetku gurmansku deliciju, mi smo se smješkali, točili si mlijeko iz vrećice (da, dobro ste pročitali - iz vrećice) i jeli kašu koja uopće i nije bila tako loša, čak naprotiv. Kasnije smo proveli istragu kod ostatka hrvatskog kontigenta, ali rezultati su bili isti. Kaša, bila posoljena, popaprena, pošećerena, s voćem ili soja sosom, uvijek i samo kaša.

Ukrcali smo se u vozila i kolona od dva auta i dva kombija krenula je u nepoznatom smjeru. Program je držan u tajnosti tako da nismo znali što nas sve čeka iza sljedećeg zavoja. A iza sljedećeg zavoja, pa još nekoliko istih takvih, pa kraj dvije osušene breze na raskrižju i par sati lutanja po makadamu, a mi ono stigosmo u Rusiju. Točnije – u rusko područje u Estoniji. Razveselili smo se kao mala djeca, jer na čas nam se činilo kao da smo se vratili u Hrvatsku. Glavna seoska ulica oko koje su gusto nagurane kućice, na glavnom 'trgu' crkva, a iza kuća oranice na kojima se mogla vidjeti i pokoja Ruskinja s maramom na glavi kako kopa. Objasnili su nam da su Rusi u Estoniji poznati po uzgoju luka koji se nakon berbe suši na suncu i jede kao jabuka. Kad čovjek malo zaškilji, učini mu se da je negdje u Slavoniji.

PROLJEĆE NA BALTIKU (treći dio)

2007-01-18T20:41:00.000-01:00

«Ljudi, pogledajte ovo!» Pomalo ugruvani od duge vožnje protegnuli smo se i bacili pogled nadesno. A tamo je na nekoliko stotina metara udaljenosti od nas počinjao Kaunas, drugi najveći litavski grad i živi spomenik socijalističke arhitekture. Fasade koje nisu obnavljane valjda zadnjih 50 godina naginjale su se nad prljavi Njemen, a iza zgrada nazirali su se tvornički dimnjaci. Nema šta, lijep prvi susret sa urbanim životom Litve. Na žalost, nismo imali vremena uvjeriti se u suprotno (a prijatelji koji su posjetili Klaipedu i Vilnius kažu da je Kaunas iznimka), jer smo već debelo kasnili na naš rendes-vous point u Estoniji.

Marko je sjeo na gas, a mi smo preticali šleper za šleperom i promatrali krajolik. A to je tek bila ravnica, još ravnija i od Poljske (ako je to moguće). U zadnjem ledenom dobu ovdje je bio ledeni pokrivač i prilikom njegovog povlačenja milijarde tona leda su kao neka velika pegla ispeglali cijelu državu (a i širu okolicu). Izgledalo je kao da se stvarno vozimo po velikoj ploči. Osim toga, baltički narodi valjda toliko drže do svoje privatnosti da ni sela ne grade, nego je udaljenost između dvije najbliže kuće i po nekoliko stotina metara. Tu i tamo pokoje stablo, i to je sve. I dalje, kroz čitavu Litvu i Latviju ista slika – ravnica na kojoj su kao lego kockice pobacane kućice, pokoja vjetrenjača i stablo. Sve je izgledalo tako usamljeno.

Pala je noć, prošli smo još jednu državnu granicu i našli se u Estoniji. Noćna vožnja kroz kilometarsku napola osušenu brezovu šumu (vrlo spooky) završila je na parkiralištu u Tartuu u tri sata u jutro. Dočekali su nas prijatelji iz Estonije s obećanjem o ludom provodu slijedećih tjedan dana. Tek kasnije smo saznali da to uključuje ludu utrku pred 10 000 gledatelja odjeven u žensku odjeću, ispijanje koktela sa 76% alkohola na eks, rad u rudniku, penjanje na najviši vrh Baltika, istraživanje poljskih WC-a diljem Estonije, puno golotinje na +5 celzijevaca i još nekih drugih stvari kojih me je i pomalo sram prisjećati se na ovaj način ;)

PROLJEĆE NA BALTIKU (drugi dio)

2007-01-18T20:40:00.001-01:00

Između nas i Varšave nalazilo se nekoliko stotina kilometara poprilično loših cesta. Dan je bio sunčan i više je ličio na kasnu jesen nego na početak proljeća. Ipak uz malo sunca nam je vrijeme provedeno u društvu 'Polskih fiata' i drugih limenih ljubimaca na poljskoj kaldrmi brže prošlo. Zadnje planine vidjeli smo prolazeći kroz Sudete u koje proljeće još nije stiglo. Krošnje su tek počinjale pupati, a nabujale rijeke poprimile boju piva, što je zbog sastava uobičajena slika u ovim krajevima. Poslije toga – ravnica. I to ne ona slavonska koju razbijaju humci, šume, sela ili kukuruzišta. Prava pravcata ravnica dokle pogled seže.

Suton nas je uhvatio na Varšavskom kolodvoru. To je bilo dogovoreno mjesto sastanka s dvije Poljakinje koje smo upoznali preko interneta. Znali smo samo da će nas čekati na kolodvoru, da se zovu Karolina i Agnieszka, i da će Agnieszka nositi crveni šal. Nakon probijanja kroz kolodvorsku gužvu, susreta, par nespretnih osmijeha i upoznavanja Karolina nas je ugostila u vlastitom domu. Olakšani za prtljagu, a bogatiji za dva nova topla poznanstva, krenuli smo u varšavsku noć.

Varšava je u prošlosti doživjela potpuno drugačiju sudbinu od Praga. Hitlerove bombe doslovno su sravnile grad sa zemljom, ali su nakon rata Poljaci odlučili sve obnoviti onako kako je nekad bilo. Teško je danas povjerovati da su sve one raskošne zgrade u gradskom centru stare jedva pedesetak godina, ali uistinu je tako. Nakon turističke šetnje kroz gradsku jezgru sjeli smo na obalu Visle i u velikom društvu novopridošlih Poljaka pijuckali poljsko pivo s jabučnim sokom. Naime, uvjerili su nas da se tu pivo pije baš tako, pa kad si već u Rimu.... Nakon nekog vremena (ili nekoliko piva) prestali smo komunicirati na engleskom. Mi na hrvatskom, a oni na poljskom i nekako smo se razumjeli :). Što se tiče muzike bilo je još jednostavnije. U Poljskoj postoji band Yugoton koji se specijalizirao za obradu naših starih hitova, tako da smo večer priveli kraju uz ''Črno-biali svjat'' i definitivni ovdašnji hit ''Ružica sam bila''. Kratko smo odspavali, a jutro nas je potjeralo dalje na put.

Usprkos prekrasnim vedutama Varšave, impozantnosti Palače kulture ili romantici večeri uz Vislu, iz Poljske ću najviše pamtiti iskrenu toplinu poljskih ljudi koje sam upoznao putem.

PROLJEĆE NA BALTIKU (početak)

2007-01-18T20:28:00.000-01:00

Moja kratkotrajna sjeverna avantura počela je krajem travnja, a završila početkom svibnja u trajanju od 12 dana. Nas nekoliko prijatelja s faksa unajmilo je kombi i krenulo putem tri neobične pribaltičke državice – Litve, Latvije i Estonije. Bilo je to moje prvo veće putovanje, a o ovim zemljama dotad nisam znao previše toga. Tek da su Letonija i Latvija jedno te isto i da su nas sve tri države daleko prešišale u pitanju EU integracija. Kad smo već unajmili kombi pa si time priskrbili i kakvu – takvu slobodu, odlučili smo prije našeg glavnog odredišta (gradić Tartu na jugoistoku Estonije) posjetiti i neke usputne destinacije, i to zlatnu Prahu i Varšavu.

Nakon vožnji kroz Sloveniju i Austriju, došli smo do češke granice na kojoj nam je debeljuškasti pogranični policajac s brčićima a la Clark Gable i potkošuljom koja je virila iz hlača zaželio dobrodošlicu u Česku. A već na samom ulazu iznenđenje. Valjda svakih dvjestotinjak metara uz cestu – prostitutka. Stoji na svakom odmorištu, ugibalištu, ili jednostavno šeće uz cestu. Kratka minica, košuljica koja otkriva pupak, crveni ruž i tragična frizura, sve upakirano u curu od kojih dvadeset i nešto godina, a koji put se činila i mlađom. Vidjeli smo i kamiondžije kako stanu, a cura se onako filmski nagne kroz prozor i zabaci jednu nogu, osmjehčić i posao je sklopljen... No nas je naš kombi (kako smo tepali našem jadnom monovolumenu) odveo dalje, kroz Budejovice i neka druga mjesta sve do Praga.

Prema jednom od omiljenih odredišta naših maturanata također sam bio unaprijed pomalo skeptičan. Ali samo u početku... Prag je stvarno nevjerojatan, jedan od najljepših gradova koje sam posjetio. Grad to dijelom zahvaljuje ni manje ni više nego Hitleru. Naime čovjek je odlučio poštediti Prag njemačkog bombardiranja i učiniti ga prijestolnicom kulture njegovog Reicha. Tako je na svu sreću za razliku od Reicha grad sačuvan, a njegova gotička arhitektura je zapanjujuća. A rame uz rame s arhitekturom tu obavezno ide i kozmopolitska atmosfera o kojoj za sada Zagreb može samo sanjati. Stotine jezika, rasna raznolikost, crnac pod ruku s bjelkinjom, Čeh s Romkinjom, muškarac s muškarcem, na ulici živost, događanja, glazba, kočije, ljudi, Vltava.... Prag!

Nakon dvije noći i jednog dana u Pragu (koji je ipak samo usputna postaja), a prije dolaska u Estoniju, odlučili smo nekoliko sati posvetiti i Varšavi..